Članovi PD Sniježnica Nika Drobnić, Tamara Kristović, Nina Lučić, Vlaho Kisić, Goran Jerković i Marko Miloslavić sudjelovali su od 16. siječnja do 7. veljače u ekspediciji Ande. Radi se o putu u okviru kojega su posjetili nekoliko lokacija u Boliviji i Peru-u, te poduzeli tri uspona u masivu Cordillera Real sa najvišim vrhom Huayana Potosi na visini 6088 metara. Put su završili u glavnom gradu Perua, Limi, gdje su sudjelovali na Festi sv. Vlaha.
Cijelu smo se godinu pripremali za Ande, izabrali smo putovanje u njihovom ljetnom dijelu godine, koji je ujedno i kišni, ali imali smo sreću. To nam je bila najveća briga što se tiče uspona, ali vrijeme nas je dobro poslužilo, za vrijeme skoro jednomjesečnog putovanja, samo nam je jedan dan padala kiša. Petnaest dana prije našeg polaska na put, kiša je pljuštala. Prva stanica nam je bila Bolivija – zemlja u kojoj je preko 60% stanovništva domorodačkog podrijetla, pa je na vlasti Evo Morales koji je također domorodačkog podrijetla i čija se politika zasniva na njegovanju tradicije.
U La Pazu odmah upadnu u oči kuće od cigle, kuće su uglavnom bez fasade jer dok je kuća u izgradnji i nema fasadu – ne plaća se porez. La Paz ćemo pamtiti i po lutkama na stupovima javne rasvjete uz put kao upozorenje lopovima. U kvartovima grada El Alto, koji se razvio kao predgrađe La Paza i raste duplo brže nego La Paz, ako vidite lutku na ulazu znači da tu vrijedi “zakon sile”. Policija I vojska imaju slab utjecaj, ali zato utjecajni pojedinci provode svoj zakon. Ako uhvate lopova na djelu, stanovnici kvarta provode svoj zakon. – priča Marko Miloslavić
Hrana je miks ostavštine Inka i Španjolaca. Imaju preko 15 vrsta kukuruza – piće koje se spravlja od crnoga kukuruza, Chicha Morada je nacionalno piće u Peru-u. Probali smo i bijeli kukuruz čije je zrno 5 puta veće od našeg. Što se tiče hrane, u pamćenju će nam definitivno ostati obrok na pjaci u La Pazu. Nema menu-a i naručivanja, služe ono što je taj dana na meniju. Cholita, žena odjevena u tradicionalnu nošnju void taj mali “restoran” od 4 kvadrata na otvorenom. Priprema i služi hranu uz veliki osmijeh, smije se turistima koji su zalutali. Hrana je odlična.
Jedan dan smo izdvojili za turu biciklima. Iz La Paza su popularnom Cestom smrti (Camino de la muerte) krenuli s 4700 m visine i za par sati završili u prašumi Perua, 1200 m visine te 30°C i komarcima! Ta 64 km su skoro stalni spust i vožnja biciklima ne iscrpljuje. Naprotiv, opušta, jer tijelo silaskom s velikih visina “procvate”: umor se ne osjeća a nizina i san svakog preporode.
Aklimatizaciju za uspon smo nastavili na jezeru Titicaca –s 8300 km² na visini od 3812 m najveće je plovno jezero na svijetu.Turistička je atrakcija, ima trajekte i gusti promet. Bogato je ribom, a pastrvka se sprema na sve strane.
I onda je došao na red najzahtjevniji I najiščekivaniji dio puta – usponi u Ande. Preko izazovnih glečera, u planu su nam bila tri uspona. Glečeri su nekada bili znatno veći, promjenom klime smanjuju se. Vrijeme nas je dobro poslužilo, ali ovo nam je svima bio prvi susret s ovim visinama i visinska bolest pokazala su kao presudan faktor. Nemoguće je predvidjeti – jedan dan si dobro I misliš da si aklimatiziran, iduće jutro se budiš s mučninom, slabošću, jakim pritiskom u glavi, srce lupa više od 100 otkucaja u minuti. Nika zbog ozljede preskače prvi dio boravka u planini, a mi uspješno penjemo prvi cilj – vrh Pico Austria na visini od 5320 metara. Vraćamo se u bazni kamp i pokušavamo odmoriti za idući uspon. Visinska bolest utječe na sve I tu noć svi jako malo spavamo. Odmah tu večer donosimo odluku da zbog sigurnosti sutra na uspon idemo Goran I ja, koji se najbolje osjećamo. Radi se o fizički I tehnički izuzetno zahtjevnom usponu na Pequeño Alpamayo. Ipak, nadomak cilja ponovno zbog zdravlja odustajemo i vraćamo se u bazni kamp gdje nas čeka ostatak ekipe. Planine će uvijek biti tu, a zdravlje I sigurnost su najvažniji. Dolina kondora, u kojoj nam je bazni kondor je prekrasna utjeha. U “penjačkoj sezoni”, u suhom dijelu godine ovdje se može naći oko 500 šatora, dok smo ovih par dana potpuno sami i uživamo u krajoliku.Vraćamo se u La Paz odmoriti. Cijelo vrijeme vođeni iskusnim planinarskim vodičem Miguelom, sada je vrijeme za uspon na Huaynu Potosi. Prvi dan se penjemo do improvizirane kolibe koja je naše prenoćište za nekoliko sati sna koje ćemo probati uhvatiti. Prije polaska svi prolazimo razgovor o simptomima i zajedno sa Miguelom donosimo odluku da iako se ne osjećamo potpuno aklimatizirani svi su u stanju i spremni nastaviti dalje. U dva ujutro, u nažalost lošim vremenskim uvjetima nastavljamo uspon po glečeru. Navezujemo se, držimo tempo hodanja, pokušavamo uskladiti dah s koracima. Na 5.500 metara jedan po jedan pozdravljamo Huayanu i vraćamo se u kolibu. S prelaskom na veću nadmorsku visinu, uhvatili su nas jaki simptomi visinske bolesti. Polako i oprezno silazimo preko glečera, a jedan član – Goran nastavlja uspon. Nekoliko sati kasnije, Goran se fizički potpuno iscrpljen vraća u našu kolibu – popeo je 6088 metara visoku Huayanu! Zajedno smo popeli mnoge vrhove, i kada bilo tko od nas uspije pomaknuti granice – sreća je kao da si sam to napravio.
Nastavljamo put prema Peru-u napokon potpuno aklimatizirani. Peru je sličniji prosjeku Južne Amerike: ima Ande i obalu Pacifica. Cusco je bio centar carstva Inka, a pamtit ćemo dolinu Urubamba i impresivni put uz rijeku.
Inka Rail koji su koristili za dolazak do Machu Picchua je za strance skup ali neopisiv doživljaj: uski vagoni su kao iz vesterna širine osam sjedala plus prolaz. Kroz planinske klance vlak prati rijeku. Uz prugu su česti pješaci koji žele intenzivnije spoznati divlju i prelijepu prirodu tog dijela