Mir, mir, u Ukrajini nitko nije kriv! - sve je češća pjesma koja se može čuti iz stanovitih američkih političkih kuloara.
Bivši američki državni tajnik i geopolitički savjetnik Henry Kissinger (99) pozvao je tako sa Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu cijeli Zapad da prestane pokušavati poraziti ruske vojnike u Ukrajini, jer bi njihov poraz mogao dugoročno destabilizirati Europu, piše Slobodna Dalmacija.
Poraz Rusa bi bio fatalan jer bi doveo do reorganizacije europske hijerarhije moći, kazao je Kissinger, dugogodišnji neformalni glasnogovornik interesnoga kruga bogataške obitelji Rockefeller, tradicionalno utjecajne u washingtonskim političkim krugovima.
Hladnoratovski veteran, kronično naviknut dogovarati se isključivo s Rusima, istaknuo je i da je Rusija već 400 godina dio Europe te da je u ključnim trenucima uvijek garantirala da će se održati ravnoteža moći na Starom kontinentu. Po njemu bi rat u Ukrajini morao stati na sadašnjim linijama razdvajanja u iduća dva mjeseca, a Zapad bi Ukrajinu trebao pritisnuti da prihvati uvjete obustave vatre koji nisu u skladu s njezinim trenutnim ciljevima.
Više je nego zanimljivo da Kissinger Rusiju tretira kao kontinuirani povijesni entitet, a da njezina aktualnog vođu Vladimira Putina nigdje ni riječju ne spominje.
Svi, međutim, znaju da je rat u svijetu iznimno lako zakuhati, ali i da ga nije nimalo lako zaustaviti kad poželiš, jer on neumitno teče svojom vlastitom logikom. Valja imati na umu i da želje 'američkoga Jože Manolića' ne reflektiraju službenu politiku trenutne Bidenove administracije prema Ukrajini: dapače, Kissinger joj kao republikanac svojim opservacijama vjerojatno više nego svjesno trlja sol u ranu.
Nimalo slučajno, nedavno je i u politički utjecajnom New York Timesu objavljen komentar ukrajinskoga rata neodoljivo nalik Kissingerovim gledištima. U uvodniku se uredništvo također pita je li neizbježni ishod rata u Ukrajini teški kompromis koji će očuvati ukrajinski suverenitet, ali i Rusiji ustupiti nužan dio teritorija? I treba li Zapad potaknuti Kijev da prihvati takvu stvarnost?(Kissinger je oštriji i rezolutno tvrdi da Kijev na to treba 'pritisnuti').
U tekstu New York Timesa se otvoreno sugerira i kako bi američki predsjednik Joe Biden što prije trebao dati do znanja ukrajinskom lideru Volodimiru Zelenskom da ishod rata treba uključivati teritorijalne ustupke Ukrajine i da vraćanje svog ukrajinskog teritorija koji je Rusija zauzela od 2014. godine nije realan cilj. Autori kao da prilično neuvijeno žele posvađati Bidena s njegovim ukrajinskim saveznicima.
Uvodnik New York Timesa u Kijevu je izazvao razumljiv bijes, ali i tihu zabrinutost da američke i europske elite doista žele sukob u njihovoj zemlji pošto-poto privesti kraju. Neke od njih su doista više nego jasne u takvim namjerama, no za vladajuću većinu to ipak nije slučaj.
Usprkos spomenutim željama i porukama iz New Yorka i Davosa, svatko realan zna da bi ukrajinsko odricanje od vlastitoga međunarodno priznatog teritorija (priznatog i svojedobno ovjerenog i od Rusije same) nakon strašnih razaranja i žrtava impliciralo još strašniji akt veleizdaje koji nijedan političar u Kijevu ne bi uspio preživjeti. Takav scenarij sugerira čak i redefiniciju temeljnih načela međunarodnoga prava, kakvo je načelo nepovredivosti državnih granica i njihova nemijenjanja oružanom silom.
O modalitetima nekakvih ruskih autonomnih oblasti u okviru Ukrajine, kakve je predstavljala svojedobna ponuda plana Z4 srpskim pobunjenicima u Kninu, dalo bi se vjerojatno normalno razgovarati u okviru rusko-ukrajinskih mirovnih pregovora, ali prije valja stvoriti realne uvjete da do njih i dođe. Ti uvjeti svakako ne podrazumijevaju ravnanje sa zemljom neosvojenih gradova u Donbasu, sirijske plaćenike, bačva-bombe i 'terminatore', filtracije zarobljenika u ruskim koncentracijskim logorima i slične čari ruske diplomatske 'konstruktivnosti'.
Ukrajinci, uglavnom, nisu impresionirani aktualnim američkim i drugim željama da se njihov rat po svaku cijenu što prije privede kraju. U Kijevu tvrde da su, prema mišljenjima iz upravo takvih washingtonskih krugova, u ovome sukobu ionako trebali davno izgubiti i u samo par dana veljače biti okupirani do zadnjega pedlja. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski rekao je okupljenima u Davosu da će čovječanstvo ove godine svakako doznati vlada li svijetom isključivo "sirova snaga".
Među američkim političarima i kongresmenima nema ni približnoga konsenzusa o daljnjoj politici prema Rusiji: republikanci su sve glasnije za to da se rat okonča pregovorima, pa makar i na ukrajinsku štetu, no svi bliski aktualnoj administraciji i dalje ustrajavaju na sankcijama dok rat ne iznjedri pobjednika ili dok Putina Rusi sami ne svrgnu s vlasti.
Treba u svakome trenutku imati da umu da je najveći uspjeh Joea Bidena kao trenutnoga američkog predsjednika upravo borba protiv ruske invazije na Ukrajinu i da se on iz te priče sigurno ne kani kukavički povući. Trijumfi ukrajinske vojske postali su i njegovi. Suprotstavljanje totalitarnim agresorima u ime demokracije nametnulo se kao ključna tema Bidenova predsjedničkog mandata, kojom cijelom svijetu demonstrira koliko je američki oblik vladavine bolji i humaniji od modela vlasti autoritarnih despota koji samovoljno mijenjaju sva uspostavljena pravila: od trajanja svog mandata na vlasti, do brutalne okupacije prethodno priznate susjedne države.
Globalna i ukrajinska pozornica Bidenu je trenutno puno kurentnija od one domaće: tamo uživa gotovo jedinstvenu svjetsku podršku, dok je u američkom Senatu gotovo posve paraliziran čestim republikanskim rušenjima njegovih saveznih zakona. Nije nikakvo čudo da mu politički konkurenti kod kuće žele oteti ili što prije uskratiti uspješnu 'ukrajinsku predstavu'.