StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetMEDIJI O SUCIDU

Može li pretjerano izvještavanje o samoubojstvima dovesti do novih samoubojstava? Može! Evo na što treba paziti kada se bavimo ovom delikatnom temom

Piše Damir Pilić/sd
5. rujna 2022. - 21:32

Francuski pisac i filozof Albert Camus u eseju “Mit o Sizifu” piše da postoji samo jedan ozbiljan filozofski problem – samoubojstvo. Sve drugo su “igrarije”, veli ovaj nobelovac, držeći da “treba prije svega odgovoriti na ovo pitanje”. Ne znamo je li mladi splitski redatelj Juraj Lerotić čitao Camusa, ali njegov film “Sigurno mjesto” – koji je na nedavnom Sarajevo Film Festivalu dobio glavnu nagradu “Srce Sarajeva” – svakako predstavlja pokušaj odgovora na to pitanje, piše Slobodna Dalmacija.

Lerotić, naime, u filmu rekonstruira samoubojstvo svog brata. Kako su javili izvještači iz Sarajeva, nakon završetka projekcije filma u sarajevskom Narodnom pozorištu nastao je muk, da bi se tek onda prolomio aplauz, koji se pretvorio u višeminutne ovacije. Taj muk može se tumačiti kao spoznaja publike da je upravo prisustvovala filmskom odgovoru na najvažnije pitanje svijeta.

image

Pločica na mostu Golden Gate u San Franciscu s upozorenjem da ‘ima nade‘ i da je skok s mosta ‘fatalan i tragičan‘

/Shutterstock

Kako vidimo, tema suicida itekako može privući publiku, dijelom i zato što suicid predstavlja jedan od posljednjih tabua suvremenog društva. A bilo koji tabu se može detabuizirati jedino otvorenom i opširnom javnom raspravom, odnosno javnim iznošenjem činjenica koje su vezane za sadržaj tabua.

Sada bi se moglo postaviti pitanje: zašto onda mediji svakodnevno ne izvještavaju o samoubojstvima, kako bi se konačno “rastvorila” i ta tema od koje se toliko zazire? Zašto novine ne pišu o svakom suicidu koji se dogodi u zemlji, zašto takvih vijesti nema na novinskim naslovnicama i zašto se mediji skanjuju izvještavati o tome?

Ta pitanja su sasvim na mjestu i zaslužuju odgovor. U najkraćem: zato što se pokazalo da neoprezno izvještavanje o suicidu vodi do novih suicida. Pritom je ključna riječ “neoprezno”.

Rijetki se ubijaju, ali...

Konkretno, negdje 90-ih godina 20. stoljeća ustanovilo se da je stupanj medijskog publiciteta koji dobiva priča o samoubojstvu razmjeran broju samoubojstava koja potom uslijede. Štoviše, istraživanja su otkrila da nakon što u nekoj zajednici televizija - kao najrašireniji medij - izvijesti o samoubojstvu, u sljedećih deset dana u toj zajednici poraste broj samoubojstava.

Jasno je da to nije ono što su novinari i urednici htjeli. Ni medijski radnici, a ni brojni stručnjaci, u početku nisu bili svjesni pogubnih posljedica neopreznog izvještavanja o suicidu, odnosno nisu mogli znati da posljedice određenog načina izvještavanja mogu biti tako drastične. Razlog je vjerojatno u nesvjesnoj pretpostavci da su konzumenti medija stabilne osobe.

I zaista, za takve osobe način izvještavanja o suicidu čak i nije toliko važan: velika većina ljudi na svijetu ipak se neće ubiti, bez obzira kakav članak pročitali ili kakvu TV reportažu pogledali.

Međutim, medije prate i nestabilni, ranjivi ljudi, kojih ima mnogo više nego što mislimo. Istraživanja koja smo maloprije spomenuli odnose se upravo na takve ljude – oni su ti koje neoprezno i nepažljivo sročena vijest ili reportaža može odvesti u suicidalni ambis. Doslovno se pokazalo da publicitet koji mediji daju samoubojstvu predstavlja jedan od faktora koji ranjivu osobu može navesti da izvrši suicid.

Pritom su najopasnije priče koje dobivaju najveći publicitet i koje se pojavljuju u različitim programima, na svim TV postajama, u tiskanim medijima i internetu, osobito ako uključuju poznate osobe. Pokazalo se da ranjive osobe u predsuicidalnom stanju oponašaju, odnosno kopiraju takve priče.

Ova pojava nazvana je “Wertherov efekt”, po znamenitoj Goetheovoj noveli “Patnje mladog Werthera”, u kojoj se glavni lik (senzibilni mladi slikar Werther) ubije zbog ljubavnih jada, i koja je odmah nakon objavljivanja (1774.) izazvala val sličnih samoubojstava najlabilnijih mladih čitatelja.

Goethe zasigurno nije mogao znati do čega će dovesti njegova novela, kao što ni stotinu godina kasnije Lav Tolstoj vjerojatno nije slutio da će suicidalna sudbina koju je namijenio svojoj literarnoj junakinji Ani Karenjinoj izazvati lavinu samoubojstava mladih žena širom Rusije.

image
Photostock-israel/science Photo/Science Photo Library Via Afp

Na isti način ni Sergej Jesenjin vjerojatno nije pretpostavljao da će njegovo samoubojstvo (1925.) potaknuti mnoge njegove mlade ruske čitatelje da izvedu suicidalni čin, slično kako ni pjevač rock-grupe Nirvana Curt Cobain nije mislio da će nakon njegova suicida (1994.) doći do vala samoubojstava njegovih najlabilnijih poklonika.

Svi ti umjetnici i stvaratelji nisu mogli znati da će njihovi suicidi – ili suicidi njihovih imaginarnih likova – izazvati takvu katastrofu. Ali mi danas točno znamo do čega može dovesti neoprezno medijsko izvještavanje o suicidu.

Poguban utjecaj

Poguban utjecaj nepažljivog izvještavanja o suicidima prvi su utvrdili stručnjaci Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), koji su 2000. na skupu u Ženevi formulirali zaključke i upute za medije o pravilnom načinu izvještavanja o suicidima. Na temelju tih zaključaka stručni tim hrvatskog Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti - sastavljen od eminentnih psihologa i psihijatara – još je 2005. predstavio projekt “Mediji i suicidi - naputci za medije”, namijenjen upravo novinarima koji izvještavaju i pišu o suicidu, kao i njihovim urednicima.

Temeljna poruka hrvatskih stručnjaka za mentalno zdravlje jest da davanje (prevelikog) publiciteta samoubojstvu može stvoriti ideju da je ono normalno. Naime, pozornost javnosti najčešće privlači ono što odudara od uobičajenih modela ponašanja, dakle atipični, neuobičajeni slučajevi; ako se predstave kao tipični, umnožavaju se pogrešne informacije o samoubojstvu.

Osim toga, ponavljano i dugoročno izvještavanje o samoubojstvima ima tendenciju izazivanja i promoviranja samoubilačkih preokupacija među adolescentima i mladim odraslim osobama, na koje takvi izvještaji imaju najveći utjecaj. Stoga eksperti preporučuju da se ne forsiraju naslovi i tekstovi koji mogu imati implikacije na suicidalne osobe.

Depresija se može liječiti

Treba naglasiti da intencija ovog projekta nije sprečavanje medija da izvještavaju o suicidu. Dapače, WHO je ustvrdio da mediji, ako poštuju naputke o načinu izvještavanja, mogu značajno koristiti u borbi protiv suicida, odnosno da pravilnim izvještavanjem o suicidu mogu spriječiti oponašanje suicidalnog ponašanja.

Recimo, opisivanje fizičkih posljedica neuspješnih pokušaja samoubojstava (oštećenje mozga, paraliza itd.) može djelotvorno odvratiti ljude od pokušaja suicida. Govoreći o reportažnom pristupu izvještavanju o suicidu, istraživanja su pokazala da reportaže nemaju toliki utjecaj na učestalost suicida, koliko na njegovu metodu. Određena mjesta – konkretni mostovi, stijene, visoke zgrade, pruge - tradicionalno se povezuju sa samoubojstvima i dodatni publicitet povećava rizik da ih iskoristi veći broj ljudi.

U tom smislu poznat je primjer iz San Francisca, gdje su gradske vlasti još početkom milenija prestale objavljivati koji je to samoubojica po redu skočio s mosta Golden Gate: pokazalo se, naime, da se približavanjem bilo kojoj okrugloj brojci broj samoubojica naglo povećava (što se tumači njihovom svjesnom ili nesvjesnom željom da steknu posmrtnu slavu).

Stručnjaci također preporučuju da u reportaži o suicidu svakako treba istaknuti bilo koji mentalni problem koji je samoubojica imao, pri čemu je osobito važno poručiti da je sa suicidalnim ponašanjem vrlo često udružena i depresija - a nerijetko i alkoholizam i upotreba droga - te da se depresija i ovisnosti mogu liječiti.

Konačno, sugerira se da bi reportaže trebale naglasiti utjecaj koji samoubojstvo neke osobe ima na njenu okolinu i bliske ljude, u smislu stigme (koja se naročito usmjerava na obitelj samoubojice) i psihičke patnje.

Generalni zaključak zdravstvenih djelatnika koji se bave suicidom jest da medijsko izvještavanje o samoubojstvima na odgovarajući, točan i potencijalno pomažući način može spriječiti buduće suicide. Zato o samoubojstvima svakako treba pisati, ali oprezno, pažljivo i s mjerom. •

Prema uputama WHO-a za medije:

Kako (ne) treba pisati o suicidu

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) izdala je konkretne upute medijima o tome kako treba, a kako ne treba pisati o suicidu. Najprije navodimo preporuke o tome što treba izbjegavati pri izvještavanju:

- Ne objavljujte fotografije i oproštajna pisma;

- Ne izvještavajte o specifičnim detaljima načina samoubojstva;

- Nemojte davati pojednostavljena objašnjenja;

- Nemojte veličati samoubojstvo ili praviti senzaciju od njega;

- Nemojte koristiti religijske ili kulturne stereotipe;

- Nemojte okrivljavati nikoga.

Nasuprot tome, WHO je dao i savjete na koji bi način bilo poželjno izvještavati o samoubojstvu:

- Surađujte sa zdravstvenim službama u predstavljanju činjenica;

- Prikazujte isključivo pouzdane podatke, na unutrašnjim stranicama tiska, uvijek kao sporednu vijest (vijesti o suicidu ne bi trebale biti na naslovnicama);

- Ističite alternative samoubojstvu;

- Pružite obavijesti o tele-apelima i drugim oblicima pomoći u zajednici;

- Dajte publicitet pokazateljima rizika i znacima upozorenja.

image

Nina Đurđević, umjetnica koja je lani u Zagrebu postavila izložbu fotografija kojoj je cilj bio destigmatizacije samoubojica

Srdjan Vrancic/Cropix

Umjetnica Nina Đurđević:
‘Oni se zapravo ne žele ubiti‘

Činjenica da o suicidu treba izvještavati oprezno i pažljivo ne znači da o tom fenomenu treba šutjeti. Štoviše, stručnjaci ističu da šutnja o samoubojstvu znači odustajanje od pokušaja da se ono spriječi, a također doprinosi i stigmatizaciji osoba koje su počinile ili pokušale suicid, kao i njihovih obitelji.
No, problem je u tome što se ova tema u javnosti plasira mahom kroz vijesti ili reportaže, umjesto kroz analitički pristup koji bi naglasak stavio na uzroke koji čovjeka tjeraju da digne ruku na sebe, odnosno na preventivu koja bi takav čin mogla spriječiti.
Svaki suicid ima unutrašnju psihološku logiku, koja nam često ostane nedostupna - ako čovjek nije ostavio detaljno oproštajno pismo, niti je za života otvoreno govorio o problemima koji ga tište - ali većina samoubojica zapravo je htjela ukloniti neizdrživu bol, odnosno suicid su vidjeli kao rješenje bolnog problema koji nisu znali riješiti na drugi način.
Stoga je važno da se te ljude ne stigmatizira, jer stigmatizacija dovodi do toga da se drugi ljudi koji se nalaze u sličnom problemu ne usuđuju progovoriti o tome i potražiti pomoć. Zanimljiv pokušaj u tom smislu lani je napravila umjetnica Nina Đurđević, koja je u zagrebačkoj galeriji "Kranjčar" postavila multimedijalnu izložbu
"Odlučna", upravo s ciljem destigmatizacije samoubojica.
Polazeći od iskustva unutar vlastite obitelji – ubili su joj se i otac i brat – Đurđević je fotografirala desetak osoba koje su preživjele pokušaj suicida, te su bile voljne otvoreno iznijeti svoje iskustvo. Autorica je te osobe portretirala na lokacijama na kojima su pokušale suicid, uz razgovor s njima koji je snimala audio tehnikom.
Kako je iznosila u intervjuima, tom izložbom htjela je otvoriti prostor za javnu komunikaciju o ovoj temi i osvijestiti da se suicidalni čin ne događa nekome drugome, te da je podrška i destigmatizacija nužna za zdraviji razvoj društva.
"Počesto se ljudi srame svojih iskustava, bilo da su sami pokušali samoubojstvo ili netko njima blizak, upravo zbog društvene stigme. Ako vam je član obitelji počinio suicid, cijela će obitelj doći pod povećalo uz potihu osudu u razmišljanju kako je do toga došlo, kako niste primijetili, kakva je to vaša obitelj da se netko morao
ubiti", rekla je Đurđević, koja je kroz projekt uočila da suicid biraju ljudi koji se nađu u "jednosmjernoj ulici".
"Kroz razgovor s različitim protagonisticama i protagonistima sam zaključila da se oni zapravo ne žele ubiti, nego se nađu u nekoj situaciji ili stanju koje nisu uspjeli promijeniti, a koje ponekad može trajati jako dugo, što može biti jako iscrpljujuće. Ponekad jednostavno ne možeš vidjeti neku drugu perspektivu", zaključila
je autorica. Ove njezine riječi potvrđuju koliko je važno razgovarati s prijateljima ili poznanicima u trenutku kad vam priznaju da ne vide izlaz. Onaj tko takvoj osobi uspije ponuditi drukčiju perspektivu, taj je vjerojatno spasio jedan ljudski život.

16. studeni 2024 01:55