MATO LAKIĆ U poslu sam od 6 do ponoći. Ne znam gdje mi je glava. Čekaj, pa rođendan mi je!

Dr. Mato Lakić u petak je imao ludnicu. Čak 12 pozitivnih na koronavirus. Šefa dubrovačkog Zavoda za javno zdravstvo čeka pakleni tjedan. Ni prvi ni zadnji, kaže. Tako je već pet mjeseci. Od početka pandemije čini mu se da živi kao Bill Murray u filmu “Beskrajan dan”. Stalno se iznova budi u istom danu. Kraja nema, priču donosi Jutarnji.hr.

Dubrovačko-neretvanska županija još se kako-tako drži. Koliko su god gospari sa zavisti pratili turističke brojke u susjedstvu, danas su im njihovi minusi draži. Dok Splićane trese koronagroznica, Dubrovnik se provlači kroz prosjek. Ipak, brojke rastu.
S testiranima se dr. Lakić budi, s njima i usne. Dr. Lakić u četvrtak, 27. kolovoza, legao je oko ponoći. U blagovaonici stana u Župi dubrovačkoj, na stolu je upaljen laptop.

- Upaljen je tko zna otkad - gleda u računalo. Zamišljeno. Pokušava se, valjda, sjetiti kad ga je ono upalio.
- Ne gasim ga. Spojen je na računalo na poslu i neprestano stižu mailovi. Jedan za drugim, deseci njih na dan - nemoćno gleda u laptop. I ne može zamisliti dan kad uz ikonu za elektronsku poštu neće biti dvoznamenkastog broja. Dok pregledava mailove, mobitel ne prestaje zvoniti.

Uporno zvoni mobitel

Sedam je ujutro. Dijabetičar je, ne smije preskočiti doručak. Nema gledanja u ekran dok se jede. Ženu mora slušati. Natrpjela se ona svačega u ovih pet mjeseci, pa joj barem tako može vratiti. Iako, obiteljski život koji je mjesecima na čekanju, svjestan je, ne može nadoknaditi. Sin više nikad neće biti četrnaestogodišnji pubertetlija ni kći brucošica psihologije.
- Na meni može vježbati - smije se.
Telefon uporno zvoni.
- Tko zove? Tko ne zove? Pacijenti, kolege, novinari, obitelji pacijenata, kontakti, Županija - nabraja. Supruga i djeca više ne zovu. Uvijek je zauzeto pa su - odustali.
Sat u crnoj Mazdi iz 2007. pokazuje 7.30. U uredu ga u 7.58 već čeka prva suradnica Pave Dabelić. Dan ne sluti na dobro.
- Jučer smo imali dosta testiranja i čekamo rezultate. Neće biti dobro - proriče si sudbinu za dan pred sobom dr. Mato Lakić.

Osim što je ravnatelj dubrovačkog Zavoda, Mato Lakić je i šef Službe za zdravstvenu ekologiju. Njegov je raspored i inače bio pun. No, imao je radno vrijeme za koje bi svaki od 103 hrvatska epidemiologa danas prodao dušu.
Oboljelih od Covida-19 u Hrvatskoj je oko 3000. Točan je broj nemoguće reći jer se mijenja iz sata u sat. Od našeg druženja s doktorom u petak, sigurno se povećao. Dnevno i za 300-tinjak njih. U samoizolaciji je malo manje od 10.000 osoba. To znači da su 103 epidemiologa morala razgovarati s - da ovu brojku zaokružimo - 13.000 duša. Uznemirenih. Bez pomoći već sad ne mogu, a bliži se jesen. Zbog toga se u Ministarstvu razmišlja o tome da epidemiolozima pomognu ili studenti završnih godina medicine ili tek diplomirani liječnici. Dr. Lakiću bilo bi svejedno, kaže, hoće li to biti ovi ili oni. Zna da im je pomoć prijeko potrebna.

- Nas je pet epidemiologa i dvije specijalizantice. Da nemamo njih, ne znam što bismo - kaže i vidimo da ga već i pomisao na tu mogućnost čini nervoznim.
Tu je i Pave Dabelić, sanitarna inženjerka, žena koja u svojem nježnom izdanju skriva ogromnu energiju. Dr. Lakiću od velike je pomoći. Svaki epidemiolog ima svoju Pavu.

- HZZ plaća jedan tim, a nas je tri u pripravnosti. Većina naših ljudi ima hrpu prekovremenih sati. Te sate plaćamo sami.
Trebalo bi više sluha za struku. Osobno sam izuzetno zahvalan svojim suradnicima i svim zdravstvenim radnicima u borbi s Covidom-19 - više je razočaran nego ljut dr. Lakić.  Kao što si je i prorekao, dočekala ga je ludnica. Tijekom jutra su potvrđena dva slučaja zaraze. U drugoj ih je turi bilo petero i poslijepodne još toliko. Ukupno, dakle, 12 zaraženih u Dubrovačko-neretvanskoj županiji na 27. kolovoza.
U početku je znao ime svakog zaraženog. Danas više ne. - Bili su domaći, pa ih znate. Tko bi više sad to pamtio - i drago mu je da se ne veže. Kad zna ime, postaje osobnije.

Cijelu priču pročitajte OVDJE.