KORČULANSKI ‘MIŠ BOŽJI‘ Don Mihael Čavlek je Varaždinec, biker, vatrogasac, jedriličar, ronilac, sluša Prodigy i Pearl Jam, ide u teretanu...

Don Mihael Čavlek (34), ili po nadimku „Miš Božji“, rođeni je Varaždinec koji već više od šest godina u Smokvici i Čari na otoku Korčuli ruši stereotipe o lijenim Dalmatincima i strogima svećenicima. Čovjek „od naroda“, kako ga nazivaju, približio je ljudima riječ Božju kad se i sam približio ljudima, a danas se može pohvaliti da je motorist koji je predvodio karavanu Prevlaka - Vukovar, vatrogasac, jedriličar, ronilac, vječno među župljanima, igra stolni tenis s ministrantima, ide u teretanu, sluša Pearl Jam i Prodigy, završava poslijediplomski studij i priprema doktorat, sam sebi kuha, pere i čisti te služi Bogu i ljudima.

Tko je don Mihael Čavlek, "Miš Božji"?

Rođeni Varaždinec, domovine sin, rođen sam u obitelji sa šestero djece, kao peto dijete. Imam 34 godine i osjećam se mladim! (smijeh). Već sam više od šest godina župnik u Smokvici i Čari na otoku Korčuli, u župi Očišćenja Marijina i u župi Sv. Petra.

Kad ste osjetili svećenićki poziv?

Uvijek se šalim da sam postao svećenik zbog spuštenih stopala, bio mi je problem stajati na mjestu i biti miran. U mjestu smo imali mali crkvu s nekoliko klupa rezerviranih za bakice. Morao sam na misu svaku nedjelju, župnik je prozivao i dijelio pluseve i minuse, a i odgojen sam u tradicionalnoj, kršćanskoj obitelji u kojoj se išlo na misu. Nisam volio ići na misu, čak sam se i potukao jednom zbog čega sam morao stajati ispred oltara. Tad sam primijetio ministrante, imali su svoje mjesto i bili su korisni, išli su na izlete pa sam im se odlučio pridružiti.

Tada sam imao puno pitanja, u što mi to točno vjerujemo? No, aktivnim sam ministriranjem dobio neke odgovore, osjećao sam se dobro u blizini oltara, nekako prirodno. Počeo sam razmišljati o svećenićkom pozivu, ali ne ozbiljno.



Uskoro sam doma izrazio želju da idem u sjemenište, međutim, ostao sam i upisao opću gimnaziju, Rekao sam sam sebi – ako me zaista Bog zove, zvat će me i kasnije. I pozvao me! Kakav sam tada bio, vjerojatno bi me izbacili iz sjemeništa (smijeh), kasnije sam upisao i završio Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Bez diplome nema ređenja.

Imao sam dvije pauze radi sigurnosti i zrelosti, želio sam vidjeti što zapravo želim od života. Trebao sam biti zaređen 2010. godine, onda sam godinu dana bio u Dugoj Resi, pa na Trešnjevci u gradskoj župi nakon čega sam postao đakon. Tri godine sam proveo u zagrebačkoj biskupiji, a onda i dva mjeseca u Kanadi.

Iz Kanade ste završili na otoku, kako je došlo do tog preokreta?

Da mi je prije deset godina netko rekao da ću završiti na Korčuli, rekao bi mu da je lud! Nakon Kanade dobio sam mjesto kapelana u Veloj Luci i Lastovu, bilo je to 2012. godine. Uskoro me nazvao biskup Uzinić i ponudio mi je mjesto župnika u Smokvici i Čari. Prihvatio sam ponudu, to je za mene bio napredak, župnik ima veliku odgovornost, ali čovjek uči putem. Osjećao sam tremu na početku, ali ako mogu drugi – mogu i ja! Mala je župa, u maloj sredini svatko sve zna, nekad i previše, ali svi su tu jedni za druge i razumijemo se bez puno riječi. Sve ima prednosti i mane, ja sam se odlučio za prednosti. Bog je imao svoj plan za mene, da sam se zaredio 2010. sad ne bih bio ovdje.

Kakav je život u Smokvici i Čari, na škoju?

Smokvicu i Čaru doživljavam kao jednu veliku zajednicu, liturgijski su slični, iako razumijem njihove različitosti i posebnosti. Živim u jako zdravoj sredini, opuštenoj i smirenoj, nema priše. Otočani tu jako puno rade. Ljudi imaju predsrasude prema Dalmatincima, kažu da su lijeni, no istina je daleko od toga. Čim su prošli blagdani, svi su u polju, rade oko autohtone sorte bijelog vina pošipa, u maslinicima, love ribu. Rade doslovno po cijele dane.

Radim i ja s njima. Taman kad sam došao ostali smo bez časnih sestara, vidi se da ljudima nedostaju časne sestre, a i čini se da je sve manje i svećenika. Nije da nas Bog ne poziva, već je malo odaziva. Danas imamo jednog sjemeništarca, jednog bogoslova i jednu kandidatkinju za časnu sestru. Treba raditi s ljudima i moliti se za pozive. Kako nema časnih sestara, ja sam sebi kuham, perem i čistim. Nije mi to teško, dapače, smatram to normalnim.

Prednost života na otoku je definitivno mir! Nema stresa, nema puno prometa, idealno je za obitelji i odgoj djece. S druge strane je izloiranost, kad je ružno vrijeme ne možeš napustiti otok, taj te osjećaj izoliranosti uvijek dostigne. Međutim, ljeti su gužve zbog turista.

Poznati ste po aktivnostima koje nisu karakteristične za svećenika, kažu da ste čovjek 'od naroda'?

Treba ići među ljude, ne čekati da oni dođu tebi. Prestao sam pušiti kad sam došao u Velu Luku, taj osjećaj slobode sam zamijenio motorom. Budući da su cigarete skupi sport, uštedio sam nešto novaca i kupio Suzuki enduro, to mi se činilo logično, na otoku je cijelu godinu lijepo vrijeme, mirno je, ceste su dobre i nema puno prometa. Ne vozim stalno, vozim kad imam slobodno vrijeme, osjećaj je fantastičan, opušten, slobodan. Od 2017. sam i član Moto kluba Korčula. Ljudi imaju predrasude prema bajkerima, no oni su disciplinirani unutar svojih kodeksa, izrazito su humanitarno angažirani i žive jako slobodno. Vozio sam i „Karavanu ljubavi“ od Prevlake do Vukovara, molili smo na odmorištima, palili svijeće, odali počast braniteljima, upoznali Hrvatsku, družili smo se i častili.



Moji kolege svećenici su bili oduševljeni, dali su mi podršku i savjet da se što više družim s ljudima. I mi svećenici smo različiti, neki su strogi, ja nisam, neki su dobri u glazbi, ja nisam, nekad su svećenici igali u NK Jadran, ja imam dvije lijeve. Zato danas vozim bicikl i igram stolni tenis s ministrantima. Želim im pokazati da vjera nije nešto što se mora, već nešto će tvom životu dati puninu. Želim da vide kako smo mi svećenici poslani od Boga da bi obogatili njihov život.

Samo životariti bez Boga je pogrešno, onda smo prazni. Znate kako se kaže – ako nemaš posla, vrag ti ga nađe. U župi si prepušten sam sebi, čovjek se lako opusti, treba raditi na sebi duhovo, intelektualno i fizički. Puno moliti je prvo. Upravo završavam postdiplomski studij, a planiram upisati i doktorat, odabrat ću temu koja će služiti drugima. Idem i u teretanu, a nedavno sam položio ispit i postao član DVD-a Smokvica. Član sam i jedriličarskog kluba u Brni kao i ronilačkog kluba u Lumabrdi, često imamo eko čišćenja podmorja.

Treba iskoristiti što otok pruža. Kad vidim neke plaže sjeverno, nisu mi dojmljive kao ovo kristano more. Korčula je jednostavno prekrasna! Ona je zelena, brdovita, poznata po pošipu i grku, kao da sam u Zagorju, ali imam i more. (smijeh)

Smatrate li da je vrijeme velikih izazova za vjeru i Crkvu?

Mediji nude puno toga, ljudi ne čitaju dovoljno, sve je užurbano i stresno, nitko nema vremena za sebe. Pazim na svoje propovjedi, pokušavam rastumačiti riječ Božju, ali čovjek, ako živi s Bogom i ima Boga u sebi, zna i sam što je ispravno, a što nije. Ne trebam mu ja govoriti za koga će glasovati i što će raditi. Kad živiš prema savjesti, ako imaš puninu u sebi, ako redovno sudjeluješ na misi, ti sam znaš što treba.

Nećemo opravdavati grijeh, ali ljudima se ne treba pristupati kao maloj djeci. Prostupimo im da im damo Boga, da im damo osjećaj sigurnosti, da smo tu za njih. Bog ne osuđuje čovjeka, već grijeh, a znamo da nam Bog želi dobro. On želi da se obratimo i da živimo kvalitetno i dostojno.

Puno se priča i ckrvi i politici. Crkva je u društvu, politika je dio društva, normalno je da se isprepliću. Ali, zato i mi svećenici stalno učimo biti bolji, kako pristupiti, na koji način. Teologija je teorija, a bitna je i praksa, treba biti mudar svećenik.



Planovi za budućnost?

Svećenici nikad ne znaju kad i gdje ih čeka premještaj. Bit će mi teško otići, tu sam više od šest godina, gledam djecu koju sam krstio kako rastu, parove koje sam vjenčao i njihove obitelji kako napreduju. Puno sam dobio, da nisam došao u Smokvicu i Čaru ništa od ovoga ne bih probao, položio, doživio.

Ipak, promjene su nužne. Ljudi se ne smiju vezati za mene kao don Mihaela, već za ulogu svećenika, mora im svećenik biti važan. Netko će drugi doći nakon mene, možda će okupit mlade oko gitare, možda će propovijedati drugačije, možda će biti strog! (smijeh) Promjene su nekad teške, ali imaju pozitivne ishode, ne dopuštaju da se opustiš. Dobra je vijest da Crkva nudi toliko različitih mogućnosti, različite vrste molitva, jako puno načina na koje se možeš ukljčiti i biti dio te velike zajednice.
U svom dosadašnjem životu ne bih ništa mijenjao, a želja mi je završiti dokorat i poći na koncert Pearl Jam-a, što se nadam da će se uskoro dogoditi. Sve je kako je trebalo biti. Nisam znao da će sve ispasti na ovaj način, ali, kao i uvijek, Bog je znao.