‘Mi smo ti k‘o dica bez ćaće i matere, razumiš?‘ - u jednoj rečenici opisuje Darko Kunac Bigava sve teškoće s kojima se danas suočavaju hrvatski ribari. U Zadru se u srijedu održava konferencija ‘Održivo ribarstvo i akvakultura‘, što nam je bio povod za razgovor. Nije pozvan, kaže, a i ne zna što bi takva konferencija mogla konkretno riješiti, ne skriva svoje razočaranje razvojem situacije za hrvatske ribare.
IZUMIREMO
Rođen je u Podgori u Splitsko-dalmatinskoj županiji, tamo su mu korijeni, a većinu života proveo je u dubrovačkom akvatoriju, živeći i ribareći na svom brodu Marian II koji dijeli s bratom. Ovaj stari morski vuk ribanjem se kao profesijom počeo baviti kao šesnaestogodišnjak, a sada su mu 53.
Gruba i preplanula koža, ispucane ruke od soli, duga kosa, brada i mornarska majica odavaju ga na prvi pogled - ribanje nije samo njegov posao, nego stil života. Govori jednostavno, iskreno, gledajući ravno u oči. Nema tajni ni zagonetki s njim. Što misli, to i kaže - idealan sugovornik svakog novinara.
‘Ribarstvo u Hrvatskoj izumire jer država, umjesto da radi za nas, radi protiv nas‘, bez dlake na jeziku kazuje Darko. Javlja se na mobitel, očekuje odlazak u škver, ali kako puše bura, ne zna hoće li krenuti danas ili sutra. Cijela mu je egizistencija vezana uz more, vremenske uvjete i brod. Sav je u tome.
- Za ribanje su rekli da je od posebnog državnog interesa, a odnose se ovako prema nama! - kaže, i sam u nevjerici, sličnoj onoj iz siječnja 2020., kada je u svoju mrežu ulovio američki vojni uređaj pristigao u Hrvatsku iz NASA centra. To je tada brzo riješeno, a ovi problemi, koje nabraja, ‘neće nikad‘:
- Litra nafte je 8,49 kuna u veleprodaji, a kad država kaže da je zaštitila gorivo, onda ga zaštiti u maloprodaji. Znači, ja bih trebao uzeti kante od 50-100 litara i nalit‘ ih u moj brod koji krca 15 tona goriva u tankove. Dnevno trošim 400 litara goriva - kaže čovjek koji na dubrovačkom području riba otkad se 1994. skinuo iz uniforme hrvatskog branitelja.
- Neki ribari još plaćaju prijevoz nafte jer nemaju gdje tankat‘. Mi tankamo u Sustjepanu i u marini Komolac. Kako izdržavamo s ovim poskupljenjima? Nikako! Na pozitivnoj smo nuli, možda čak i u minusu. A cijena barela nafte na svjetskom tržištu nije uzrok tim poskupljenjima - upućen je.
ŠTO JE S OPERATIVNIM PLANOM?
- Drugi ogromni problem ribarima jest što imamo lovostaj od 15. rujna do 15. listopada. Taj datum je odredila Hrvatska, a financira Europska unija. Dok je bio covid, imali smo privremenu obustavu ribanja jer nisu radile ribarnice ni restorani niti smo izvozili i to je Europska unija podržala. Takvih privremenih obustava i lovostaja meni država duguje tri. Za usporedbu, svaki taj lovostaj ili privremena obustava je 10.000 eura za moj brod jer se to plaća po veličini broda. Ali što se dogodilo? Svakih pet godina Ministarstvo poljoprivrede pod kojim je i ribarstvo radi operativni plan koji se mora dati Europskoj uniji, a koji se odnosi na gospodarenje ribarstva. Ima dvije godine da se taj plan nije poslao, odnosno Europska unija im ga vraća. Za to postoji više razloga, a nitko ne zna pravi - ističe Darko Kunac Bigava.
- Ima milijardu verzija zašto je to tako, ali ne bih sad o tome jer su stvari škakljive. Uglavnom, dok se ne donese taj operativni plan, Europska unija neće isplatiti naknade za lovostaj i privremene obustave. I tako za već tri lovostaja i obustave, a upravo smo ušli u četvrti. I sad Vi meni kažite kako funkcionirati? - retoričkim će protupitanjem Kunac.
- Tih 10.000 eura su novci koje sam ja očekivao, a koje je brod već ‘uzeo‘ jer u njega treba stalno ulagati. I sad zamislite kad ne dobijete tri puta taj iznos! Idem u škver, dozvola mi je istekla 15. rujna, moram je produžiti. Sad mi treba 150.000 kuna za škver, pituru i ostale troškove za nas dvojicu, brata i mene. Kako da to financiram?
- Onda nam je država ponudila da mi u HBOR-u uzmemo kredit s 1 posto kamate, da će oni biti garant da ćemo mi vratiti novce kad nam ih uplati Europska unija. Znači, ja se moram zadužiti jer su meni država i Europska unija dužni! Naravno da nismo pristali na to - govori o ponudi koja je za njih bila apsurdna.
OBADVA
Pa iznosi još jedan apsurd:
- Po hrvatskim zakonima, ako je brod u kanalu udaljen jednu nautičku milju od kopna, može koćariti. Ako je ispod toga, onda je u prekršaju. Kad ribarimo vanka Mljeta, Lastova ili Konavoskih stijena, moramo se maknuti dvije nautičke milje od kopna. To je ok, to treba biti tako radi ribljeg fonda. U Europskoj uniji nemaju to, kod njih je zabranjeno koćarenje na dubinama do 50 metara. Defora Mljeta je uz kopno, jednom smo sondirali, točno 50 metara, što znači da njihove koće mogu koćariti uz obalu - pojašnjava Darko Kunac Bigava koliziju dva zakona. On mora poštivati obadva.
- Problem je u sjevernom Jadranu jer su tamo male dubine, do 30 metara. Imaju male brodove, do 10, 15 metara je u njih veliki brod, a njima su stavili da smiju koćariti od tri nautičke milje od kopna. Sad zamislite zima, mali brod, a odmaknut od kopna tri nautičke milje na otvorenom moru, to je doslovno samoubojstvo! Talijani su odredili dvije nautičke milje od kopna jer je dubina ista i na deset, i tako oni štite svoje ribare. A mi ne štitimo, nego uništavamo, toliko da se ljudima zgadilo. Naši kažu ‘ali mi čuvamo more‘, a kome ga čuvamo? Imam rođaka u Kanadi gdje su ljudi zbog restriktivnih mjera odustali od ribanja. Sad se dogodilo da imaju ribe, ali se ljudi neće vratiti na more jer su shvatili da mogu zaraditi taj novac i na kopnu - kazuje.
Namjeravate li to i Vi napustiti more i ribanje?
- Namjeravam! Imam 53 godine, od 16-te sam na moru. Ne znam hoću li znati funkcionirati na kopnu, ali što se tiče fizički i psihički, mogu koliko čovjek od 20 godina. Imam i želju i volju, a što ću radit‘, ne znam. Prodao bih svoj brod, ali zainteresiranih nema. Banke neće da prate, to je propali posao. Da ga stavim u novine, nitko mi se neće javiti. Postoji jedna opcija u tom petogodišnjem operativnom planu ministarstva, koji oni nisu donijeli već dvije godine. Naime, Europska unija daje odštetu onome tko vrati ribarsku licencu jer žele smanjiti ribarsku flotu. Znači, ja se prijavim i ima tamo tablica koliko moj brod vrijedi, ja to potpišem, oni mi plate i brod se uništava.
Kako biste Vi to podnijeli?
- Sad govorim da bih to podnio dobro, ali vjerojatno bih to teško podnio. Ali došao sam u situaciju da ne mogu zaraditi za kruh, nego očekujem pomoć od države. Kad vam netko da pare da možete uliti gorivo i platiti ljude da bi bili na pozitivnoj nuli, to nema smisla - govori Darko, i dodaje kako se ribari između sebe šale da su postali ‘pravi uhljebi‘ - samo što uhljebi nisu na pozitivnoj nuli.
PREPISIVAČI POJMA NEMAJU
- Druga stvar, teško je naći ljude. Imao sam jednog mornara, on je iz Bosne. Živi na Korčuli, gdje je radio u škveru, i kad je propadala ta firma, ukrcao se na ribarski brod. Tako je došao do mene, ali je otišao ća jer ima problema s leđima. Ovo ljeto je jedan naš prijatelj iz Podgore bio s nama jer radi na iskopima koji su ljeti zabranjeni. Trenutno nemamo nikoga, ja i brat smo sami. Em ne možemo naći čovjeka za radit‘, em nas ovi troškovi ‘deru‘ - jednostavno smo došli pred zid.
Tu je i problem vezivanja brodova, koji je aktualan ljeti, jer se zimi imaju gdje privezati:
- Dođe prva jahta i ribari su odmah nepoželjni, smrdimo itd. A da nema nas, jeli bi samo uvoznu ribu koja je dosta jeftinija od naše. Nije ni čudo jer je to riba iz trećih zemalja i sumnjivog porijekla, zaleđena je pa ni ne znate što ste kupili. A mi cijenu naše ribe nismo podizali godinama jer svijet u nas nema novaca. Sad je plavi dizel 8,49 kuna po litri, a kilo mola s parangala je sada na ribarnici maksimalno 70 kuna kilo. Cijena je bila za 10-15 kuna manja u vrijeme kad je plavi dizel bio 2,10 kuna - uspoređuje.
- Zarada je došla minimalna, kako gazdama, tako i posadama. Članovi posade te novce mogu zaraditi i na kopnu. Danas je skoro nemoguće naći čovjeka koji će ići na more. Neki su ih čak dovodili iz Ukrajine, pa i s Filipina. Ali to je specifično zanimanje i teško je čovjeku iz Ukrajine objasniti da je plaćen po ulovu. Znači, sva posada ima postotak od ulova. Ako ulova nema, nema ni plaće. To je nezahvalno, iako se to rijetko dogodi.
Znači, naše more je još puno ribe?
- Moj brod, da bi bio rentabilan, mora uhvatiti 350 kila ribe dnevno, sad i do 500 kila na ovu cijenu nafte i druge troškove. Nije poskupila samo nafta, nego i sve ostalo. Mi hvatamo količinski tu ribu, ali je pitanje kvalitete te ribe. U Jadranu se nešto čudno dešava. Ribam na području od Lastova do ušća rijeke Bojane u međunarodnim vodama, znači skoro do Albanije. Na tom nas području možda ima 20 brodova i tu je sve slabije određene vrste ribe. A na primjer, u palagruškom i jabučkom džepu bude po 50-60 hrvatskih ribarskih brodova i više se hvataju te ribe, tako da kad netko kaže da je izlovljeno, to ne drži vodu. Mi možda imamo struku koja bi to znala objasniti, ali to u ministarstvu smatraju troškom. A zar to nije neka osnova, znati gdje ima i kakve ribe? Prepisuju zakone Europske unije koji su u nas neprovedivi, a nemaju pojma što su prepisali - zaključuje.
