Rusija će se značajnije uključiti u 'političko-sigurnosna pitanja' na Balkanu, povjerio se hrvatskoj premijerki Jadranki Kosor Vladimir Putin u Moskvi 2010. godine. Prije tri godine isticao je da Rusija "zna i razumije koliko su komplicirani Balkan i njegova povijest, ali tu regiju smatra prostorom za konstruktivnu suradnju, a ozbiljan čimbenik destabilizacije je politika SAD-a i određenih zapadnih zemalja koja je usmjerena na učvršćivanje njihove dominacije", piše Slobodna Dalmacija.
Danas, nakon agresije na Ukrajinu, teških sankcija i proglašenja više balkanskih država 'neprijateljskima' stvari izgledaju bitno drukčije. Crta je povučena, neopredijeljenih nema, ništa više nije isto, jedino ruski plin i nafta još neumoljivo cure. Glavni alat Rusije, energija, kao ekonomsko ali i prvorazredno političko i geostrateško pitanje, koji je obilato korišten u širenju utjecaja, Rusiji nije izbijen iz ruku. Kako će ga koristiti, što je krajnji interes Kremlja u našem okruženju tek ćemo vidjeti. Postavlja se pitanje hoće li, može li, Putin otvoriti novo žarište, kuha li se kriza na - zapadnom Balkanu?
HRVATSKA
Putin je “Hrvatsku vidio kao strateškog partnera na Balkanu”, no i prije najnovije ukrajinske krize, bio je očit hrvatski odmak od Rusije i njenog kapitala. Ipak, oko Hrvatske je formiran svojevrsni, očito neizbježni, ruski obruč. Gotovo sav plin koji ne dobiva iz vlastitih izvora, 60 posto potreba, Hrvatska nabavlja od ruskog državnog poduzeća Gazprom. Ta činjenica u fokus stavlja sve moćniju hrvatsku kompaniju: privatnu tvrtke Prvo plinarsko društvo (odnosno sustav Energia Naturalis).
Prvo plinarsko društvo strelovitom brzinom profiliralo se kao ključna kompanija u plinskom biznisu u Hrvatskoj. PPD je 2011. imao prihode od 50 milijuna kuna, a sedam godina kasnije već 8,7 milijardi kuna, dok je cijela ENNA grupa tada uprihodila 10,9 milijardi kuna. Vlasnik PPD-a i cijele ENNA grupe je Pavao Vujnovac, kojeg javnost pamti i kao velikog kreditora HDZ-a, u eri Karamarko–Brkić, a čijim je novcem financirana pobjednička kampanja Kolinde Grabar Kitarović.
Ključan trenutak dogodio se 2017.godine kada je PPD potpisao desetogodišnji ugovor s ruskim gigantom. "Hrvatska se vratila Gazpromu", pisali su tada ruski mediji. Ruski div je, nakon šest godina pauze, postao ključni dobavljač plina za Hrvatsku.
PPD je brzo zauzeo više od trećine domaćeg plinskog tržišta, potpuno u skladu s uobičajenim Gazpromovim modelom ovladavanja tržištem, opisanom u opsežnom istraživanju “Kremaljski priručnik” Centra za strateške i međunarodne studije iz Washingtona. Taktika je sljedeća: na tržište Gazprom ulazi preko lokalnog posrednika u trgovini plinom, dok ruska država, često koruptivnim aktivnostima, sabotira položaj dominantnog domaćeg opskrbljivača i otežava napore da se provede diverzifikacija energetskih izvora.
Najveći potrošač plina u Hrvatskoj je strateški važna Petrokemija. Po principu vertikalne integracije, idući potez bilo je preuzimanje vlasništva nad Petrokemijom, a nakon toga i ulaz u Agrokor odnosno Fortenovu. I tako je ruski utjecaj na hrvatskom tržištu napravio puni krug. Gazprom u Hrvatskoj prodaje svoj plin preko PPD-a. PPD kupuje najvećeg potrošača plina Petrokemiju. Petrokemija plin koristi za proizvodnju mineralnih gnojiva. Mineralna gnojiva najviše kupuje Fortenova, u vlasništvu ruskih državnih banaka. Fortenova mineralna gnojiva koristi kao sirovinu za proizvodnju hrane, na državnom poljoprivrednom zemljištu nad kojim ima koncesiju.
Tvrtke Fortenove gospodare sa 33.000 hektara državnog poljoprivrednog zemljišta, pri čemu je nepunih 15 tisuća hektara pod koncesijom. Drugim riječima, na Belje, Vupik, PIK Vinkovci, Agrolagunu, PIK Vrbovec, Mladinu, Vinku otpada 12,8 posto državnog zemljišta koje je trenutno dano u zakup.
PPD je tiho ušao u Fortenovu s 6,4 posto otkupljenih dionica od malih dioničara. Dvije ruske banke držale su zajedno 46,5 posto vlasništva i odmah se špekuliralo kako Rusi s PPD-om time kontroliraju većinski paket od 52,9 posto Fortenove. "Rusi sada mogu raditi što žele", komentirao je tada bivši ministar gospodarstva i analitičar Goranko Fižulić tvrdeći da je 'važnije od zarade bilo uspostavljanje potpune kontrole.'
Pavao Vujnovac tvrdi da u njegovim tvrtkama nema ruskog kapitala, da ne drži stranu ruskim bankama i da sebe vidi kao hrvatskog ulagača koji unosi sidro sigurnosti. Poduzetnici pak ističu nepisano pravilo - biti distributer moćnog proizvođača znači da, na ovaj ili onaj način, moraš provoditi ono što je u interesu tog kapitala.
Vrlo je važna i činjenica da dvije ruske banke nisu smjele imati više od 50 posto glasova na skupštini bez obzira koliki postotak vlasništva zajedno imaju. U međuvremenu je Vujnovac, koji tvrdi da u Fortenovu ulaže isključivo osobni kapital, postao drugi najveći dioničar i drži blizu 30 posto Fortenove.
Puni krug oko biznisa s ruskim plinom u Hrvatskoj kriza u Ukrajini malo je promijenila. U tišini je upravo prošla odluka o izlasku Petrokemije s burze, što bi trebao biti međukorak u prodaji ove strateške tvrtke. Odluku o delistiranju donijeli su vlasnici Ina i PPD koji preko zajedničke tvrtke Terra mineralna gnojiva drže 54 posto udjela. Država je dala prešutnu podršku i to na način da se predstavnici nijedne državne tvrtke i institucije nisu pojavili na skupštini dioničara, iako kontroliraju 40 posto vlasništva. Čak i da su bili suzdržani odluka o silasku s burze ne bi se mogla donijeti. Nisu rijetki oni koji u tome vide povlađivanje ruskom kapitalu odnosno interesima glavnog opskrbljivača plinom.
SRBIJA
Energetski sektor u Srbiji, kao i u Hrvatskoj, čvsto je zarobljen stranim kapitalom. Štoviše, 'Ruska energetska omča' doslovno je obavijena oko vrata strateškog partnera Rusije na Balkanu: Gazprom drži 51 posto vlasništva u Naftnoj industriji Srbije (NIS), a Rusi imaju monopol i na transport plina jer je na čelu Javnog poduzeća Srbijagas od 2008.godine nesmjenjivi, otvoreno proruski čovjek, Dušan Bajatović, političar iz okruženja Slobodana Miloševića.
Naftna industrija Srbije(NIS) 2008. kupljena je, u okviru međudržavnog sporazuma, za 400 milijuna eura. Argument za prodaju, debelo ispod cijene, bio je politički: da se uz pomoć Rusije 'sačuva Kosovo' i izgradi plinovod Južni tok. Kosovo je tamo gdje je i bilo 2008. a Južni tok nikada nije izgrađen. Nije bitno, pa iako je službeno zemlja-kandidatkinja za ulazak u EU, Srbija krši ne samo europske regulative, već i vlastite zakone - samo kako bi Rusija zadržala monopol nad energetikom. Rusija je inače u Srbiju do sada investirala više od četiri milijarde dolara. Druga velika investicija bila je kupovina Beopetrola od strane Lukoila 2003. za 117 milijuna eura. Ruski kapital investiran je i u bankarski sektor, ali s prilično malim tržišnim udjelom, a prisutan je i u infrastrukturnim projektima, ali samo kroz kreditiranje i izvođenje radova.
BIH
Ruska Federacija je među najznačajnijim stranim investitorima u BiH, a preko 98 posto ulaganja registrirano je u Republici Srpskoj(RS). Privatizacija naftnog sektora u RS izvršena je 2007. kada je ruska kompanija „Njeftegazinkor“ kupila većinski paket u tri tvrtke: Rafineriji nafte u Brodu, ulja u Modriči i Petrolu. Ugovorom je definirana cijena od 230 milijuna maraka, a tadašnja Vlada RS promijenila je Zakon o privatizaciji kako bi se u realizaciju moglo ući direktnom pogodbom, bez tendera.
Kompanija "NjeftegazInKor" iz Rusije prošle je godine s 900 milijuna eura dokapitalizirala "Optima Grupu" iz Banjaluke, najveću naftnu kompaniju u BiH. Radi se o jednoj od najvećih investicija na teritoriji Bosne i Hercegovine od 1995.godine.
"Optima grupa" je brzo dobila dozvolu za trgovinu plinom, a prije tri mjeseca puštena je u rad plinska kompresorska stanica u rafineriji nafte, kojim je realiziran ugovor o snabdijevanju prirodnim plinom između hrvatskog "Croduxa" i "Zarubežnjefta".
Rafinerija u Brodu je dio Nestro grupe koja je naglo rasla i postala jedna od 400 najjačih kompanija u Europi. Istovremeno, njene tvrtke kćeri u BiH su sve siromašnije i godinama posluju s višemilijunskim gubicima iz čega se izvodi zaključak da je ruski kapital koji je ušao u RS, odnosno u BiH, vjerojatno brzo i izašao, objašnjava ekonomski analitičar Zoran Pavlović. Da ruski interes u BIH postoji vidi se i po prisustvu Gazproma i planovima za dodatnu plinifikaciju iz Srbije, preko Zvornika.
CRNA GORA
Za razliku od većine zemalja Jugoistočne Europe, Rusija u CG nema značajan uticaj na energetski sektor i rusko prisustvo je ograničeno na distribuciju goriva. Najznačajnija ruska investicija u Crnoj Gori, koja je obilježila početak bliske ekonomske suradnje neposredno prije crnogorske neovisnosti, je kupovina KAP-a i nikšićkih Rudnika Boksita od strane Olega Deripaske. Oligarh je potom pokušao preuzeti punu kontrolu nad proizvodnjom električne energije u Crnoj Gori, kupnjom pljevaljske Termoelektrane i Rudnika ugljena, ali njegove namjere stopirane su u državnom parlamentu. Važna je i činjenica da je 2013. crnogorska Vlada odbila ruski zahtjev da im ustupi Luku Bar na korištenje za dvije milijarde eura.
Ipak, ukupne ruske investicije čine blizu trećinu BDP-a Crne Gore, a ta država kumulativno i dalje zauzima lidersku poziciju kada je riječ o o pojedinačnim investicijama.
U zemlji s nešto više od 600.000 stanovnika, prema procjenama, živi oko 30.000 Rusa. Najviše u Budvi. Od stjecanja neovisnosti Rusi su kupili nekretnina za milijardu eura. Još 500 milijuna investirali su u turizam i industriju. Upliv od milijardu i po eura iz Rusije u posljednjih 15 godina, vodio je i ka jačanju “meke moći” Moskve. Odluku da Crna Gora bude članica NATO saveza, ruska Vlada je osudila i radila je na tome da to spriječi kroz podršku političkim grupacijama. Bilateralne političke veze su se pogoršale nakon što je Crna Gora 2016. optužila Rusiju da je uz pomoć opozicijskog saveza oko Demokratskog fronta (DF) pokušala izvesti državni udar. Sudski postupak u kojemu se sudi liderima tog saveza Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću još traje.
Danas, nakon što je srušena prosrpska/proruska vlada, koja je posve usporila proces pristupanja Europskoj uniji, isti političari blokiraju izbor nove proeuropske vlade. Crna Gora je protjerala ruskog obavještajca, atašea u veleposlanstvu, koji je na tome radio a Rusija je uzvratila stavljajući Crnu Goru na listu 'neprijateljskih zemalja'. Crna Gora je u ovom trenutku posebno ranjiva bez izabrane vlade i čelništva Skupštine, a politička kriza dostiže vrhunac.
SJEVERNA MAKEDONIJA
Strateški interes Rusije u Sjevernoj Makedoniji bio je vezan uz potencijalnu gradnju Južnog toka. Kada je krajem 2016. Rusiji blizak premijer Nikola Gruevski (danas bjegunac u Mađarskoj) izgubio izbore, Kremlj je poduzeo korake iskorištavajući slabu točku – spor oko imena s Grčkom. Godinu kasnije, grčka i makedonska vlada dogovorile su da Makedoniji dodaju “Sjeverna” u zamjenu za uklanjanje grčkog veta na pristupanje zemlje NATO-u i EU. Zastoje u podršci sporazumu Rusija je pokušala iskoristiti da spriječi ulazak Makedonije u NATO. Kremlj je insistirao na ponovnom pregovaranju u Vijeću sigurnosti UN-a – forumu na kojem ima pravo veta. Ruski ulazak u makedonsku unutrašnju politiku nije dao rezultat. U veljači 2019. Sjeverna Makedonija je potpisala protokol o pristupanju NATO-u, a pokušaj Kremlja da to spriječi pokazao se prilično nespretan i štetan za Rusiju. Ne samo da se posvađala s Makedonijom već je stvorila i konflikt s povijesnim saveznikom Grčkom.
SLOVENIJA
Slovenija je najdalje od sfere ruskog utjecaja. Istina, od lani potrošenog zemnog plina dobila je 55 posto iz Rusije, ali ruski kapital ne igra bitnu ulogu u Deželi. Rusija je prisutna u slovenskoj metalnoj industriji kroz vlasništvo u Slovenskoj industriji čelika (SIJ) u Jesenicama, koja godišnje ostvaruje 700 milijuna eura prihoda s 4 tisuće zaposlenih. Rusi su začajnije prisutni i u turističkoj industriji. U lječilištu Rogaška Slatina, polovica hotelskih i drugih smještajnih kapaciteta je u ruskim rukama, kao i kompleks Rimske terme, Terme Maribor, Izolski hotel Belvedere, Bohinj Eco Hotel, Hotel Cubo u središtu Ljubljane Vile na Bledu, Dvorac Slivnica kod Maribora... Sankcije Rusiji zbog napada na Ukrajinu pogodit će prvenstveno slovenske izvoznike koje su po prvim ocjenama lani u Rusiji prodali roba od blizu milijardu eura, a najviše štete već trpi farmaceutska industrija Krka.