Kakvom se nevjerojatnom brzinom razvija transplantacijska medicina u Hrvatskoj pokazuje i najnoviji primjer iz Kliničke bolnice Dubrava gdje je u samo dva mjeseca devet pacijenata dobilo novo srce. Bolnica inače ima do 15 transplantacija srca godišnje, a sad je evo u samo dva mjeseca devetero ljudi dobilo novu priliku za novi život. Od ovih devet doniranih srca četiri su stigla iz hrvatskih bolnica nakon procjene Eurotransplanta - dva iz KBC-a Split, jedno iz KBC-a Osijek i jedno upravo iz KB-a Dubrava.
Podaci o kvaliteti života osoba kojima je primjerice presađeno srce pokazuju kako oko 70 posto bolesnika nakon transplantacije srca ima odličnu kvalitetu života, a oko 90 posto “vrlo dobru”. Transplantacije su mnogima omogućile da odrastaju, idu u školu i diplomiraju. Trče maratone ili vode svoje kćeri do oltara i upoznaju svoje prve unuke.
“Sjajno je što se nakon transplantacije možete vratiti prilično normalnom životu,” objašnjava nam ugledni kardiokirurg prof. dr. Bojan Biočina koji je tijekom svoje karijere započeo, ili sudjelovao u nizu pionirskih ostvarenja u kardiokirurgiji u Hrvatskoj, primjerice bio je u timu prve transplantacije srca, prve potpune arterijske revaskularizacije miokarda, osnivanju prve banke kardiovaskularnog tkiva u Hrvatskoj i drugih.
Na pitanje koliko dugo čovjek može preživjeti s doniranim organom kaže nam kako to ovisi o mnogo stvari.
S tuđim bubregom živi 45 godina
Nisu statistike za svaki organ iste, a i u slučaju istih organa nekad su rasponi u kojima je u funkciji nakon transplantacije - ogromni. Primjerice u slučaju presađivanja bubrega sa živog darivatelja, govori se o kvalitetnom životu s presađenim organom oko 13 godina, no ima i podataka da je presađeni bubreg bio u funkciji i više od 50 godina.
Sveučilište Ohio tako prati 32 pacijenta kojima su bubrezi presađeni prije više od 30 godina, uključujući jednog pacijenta koji je novi bubreg dobio prije 45 godine. Kod bubrega koji su presađeni s mrtvih donora prosjek njihove funkcionalnosti je nešto manji.
Na životni vijek presađenog organa može utjecati i koliko je dugo organ bio izvan ljudskog tijela od trenutka kada je uzet od donora i implantiran u primatelja (duže je obično gore), je li donator bio živ ili mrtav kao i o općem zdravlju primatelja. Isto tako neki su organi jednostavno ranjiviji od drugih - pluća su tako sklonija infekciji jer su u stalnom kontaktu s vanjskim svijetom.
Što se tiče srca medijan preživljavanja u svijetu je viši od 13 godina i poboljšava se svakom godinom, a kod nekih je pacijenata život produžen gotovo tri desetljeća.
Prof. Biočina kaže nam da prema međunarodnoj statistici kroz pet godina praćenja - preživi oko 70 posto pacijenata s transplantiranim srcem.
S novim srcem vrlo kvalitetan život
„Transplantacija srca je daleko uspješnija od mnogih kirurgija koje su puno raširenije ili poznatije. Konkretno, u prosjeku je transplantacija srca uvjerljivo uspješnija od kirurgije karcinoma. Ne zbog kirurgije nego zbog prirode bolesti karcinoma. Tehnika transplantacije je kirurški riješena još 70-tih godina prošlog stoljeća i nije se značajno promijenila od tada. Međutim, ono što se značajno promijenilo je borba protiv odbacivanja organa, odnosno imunosupresija. Kontinuirano se uvode novi lijekovi i stalno se poboljšavaju rezultati održavanja organa sve dulje i dulje – naglašava ugledni kardiokirurg.
Objašnjava kako pacijent s presađenim srcem može nastaviti vrlo kvalitetan život.
Ključ je u pogođenoj terapiji imunosupresivima koja mora biti pažljivo izbalansirana.
„Jer, ako je imunosustav previše suprimiran može doći do infekcije. To treba biti jako pažljivo izbalansirano da tijelo ne odbacuje organ, a da s druge strane ne dođe do smrtonosne infekcije, ističe liječnik.
Danas smo i u Hrvatskoj dosegli taj standard da se svi organi tijela osim mozga mogu transplantirati, čak i simultano. Kod presađivanja se ne presađuje samo organ već i tkivo. Transplantirati se mogu koža, srčane valve i krvne žile, ligamenti, rožnica, ali i kosti.
Prema podacima Eurotransplanta u prošloj je godini 255 osoba dobilo transplantirane organe od preminulih donatora, a razvojem transplantacijskog programa vrijeme čekanja za transplantaciju znatno se smanjilo, od nekadašnjih sedam do deset godina na današnjih šest mjeseci do dvije godine. To su prosjeci, što ne znači da netko neće i danas čekati na organ i dulje vrijeme, ali se tu radi o specifičnim problemima, najčešće senzibilizacije na antigene kada nije jednostavno pronaći odgovarajući organ.