Herson je mjesecima bio pod ruskom okupacijom. Grad je tek odnedavno ponovno pod ukrajinskom kontrolom. Dopisnik DW-a porijeklom iz Hersona opisuje kako je doživio povratak u rodni grad, prenosi Slobodna Dalmacija.
- U Hersonu nisam bio godinu dana - započeo je svoju priču dopisnik Deutsche Wellea.
- Sredinom studenoga ukrajinska se vojska vratila u grad, a ruske snage povukle su se na drugu obalu rijeke Dnjepar. Od tada građani svaki dan grle ukrajinske vojnike, traže autograme, stoje u redovima za vodu i humanitarnu pomoć. Uče kako se sakriti od topničke vatre i pričaju o životu za vrijeme devetomjesečne okupacije.
Put kući pun kontrolnih punktova
Herson ostaje zatvoreni grad, pristup je ograničen. Vojska i policija govore o "stabilizacijskim mjerama". Novinarima i humanitarnim djelatnicima dopušten je ulazak i izlazak samo uz vojnu pratnju.
Autocesta do susjedne regionalne prijestolnice Mikolajva postaje sve prometnija. Vide se kolone kamiona s hranom, gorivom, agregatima za struju i humanitarnom pomoći. Cesta je na nekim mjestima uništena, obilaznice vode makadamskim cestama koje su po studenoj kiši teško prohodne. "Dragi prijatelji, kuda idete, tamo je puno blata", kaže starija žena u selu Kiselivka, pokazujući na zaglavljeni poštanski kamion.
Ostaci poznatog Antonivskog mosta, najvećeg u Hersonu, još uvijek se protežu preko Dnjepra. Ruske trupe su se preko ovog mosta povukle krajem veljače – i digle ga u zrak dok su odlazile. Stariji grafit pozdravlja rusku "pobjedu", svježiji natpis vrijeđa okupatore.
Ako samo kratko vrijeme stojite nezaštićeni na otvorenom, na vas će pucati izravno s druge obale rijeke. Ruski vojnici su se tamo rasporedili u blizini grada Oleshki. Ukrajinski vojnici s obližnje kontrolne točke skrivaju nas ispod mosta i savjetuju nam da brzo idemo dalje.
U zaštitnom prsluku u rodnom gradu
Stanovnici Hersona balansiraju između radosti zbog oslobođenja i straha od nove faze rata, jer grad se sada nalazi na prvoj crti bojišnice. Nisu svi stanovnici, kažu vojnici, to u potpunosti shvatili. Nema funkcionalnog sustava upozorenja od zračnih napada, nema sigurnih skloništa. Ali sada ruska vojska puca na Herson s druge obale. Eksplozije se sve češće čuju u urbanim sredinama. Pogođeni su civilna infrastruktura, vojni i stambeni objekti. Među civilima ima mrtvih i ranjenih.
U međuvremenu, u Perekopskoj ulici dva muškarca skidaju veliki plakat koji veliča rusku aneksiju. Rusi su ovakve plakate polijepili po cijelom gradu, kažu. "Imamo još barem sedam dana posla”, kaže jedan od njih.
Juri Savčuk pažljivo sprema dijelove plakata. On je ravnatelj muzeja o Ukrajini tokom Drugog svjetskog rata. Savčuk se vratio u Herson prvih dana nakon oslobođenja kako bi dokumentirao i ovaj rat. „Obavio sam već 50 intervjua", ponosno kaže ovaj povjesničar.
A volja za razgovorom je zapravo velika. Skoro svatko spremno priča svoju priču o otporu. Sergij Anatolijovič, umirovljeni liječnik, želi mi pokazati "mučilište" koje su držali ruski okupatori. Nalazi se u nekadašnjem zatočeničkom centru, jednom od mjesta gdje je ruska uprava zatvarala protivnike režima. Na ulazu stoje policajci, a unutra istražitelji dokumentiraju tragove mučenja. Za vrijeme okupacije odande se ujutro čula ruska himna, a zatočenici su bili prisiljeni pjevati ju, prisjeća se prodavačica iz susjedne trgovine. „Navečer su se čuli strašni krici", kaže. Nakon oslobođenja netko je na vratima napisao "Slava Ukrajini i njenim oružanim snagama".
Upozorenja o minama u urbanom području
Prije nego što se povukla, ruska vojska je minirala mnoge kuće. Odredi za razminiranje sada rade u mnogim javnim zgradama - čak i u gradskoj knjižnici. Ovdje je bila smještena ruska tajna služba SBU. Policijska postaja nije mogla biti potpuno evakuirana i zbog toga je dignuta u zrak.
Ruska vojska je prije povlačenja sama digla u zrak i objekte kritične infrastrukture. U Hersonu nema tekuće vode, nema struje. Ljudi s kantama i bocama stoje u redovima kod privatnih bunara koji su ostali čitavi. Mobilne komunikacije i internet tek se postupno vraćaju. Starlink terminali su isporučeni u prvih nekoliko dana nakon oslobađanja.
Rusi su digli u zrak i televizijski toranj u Hersonu. Njega su prvog okupirali da onemoguće prijem ukrajinske televizije. Sada Vladimir, stariji čovjek u maskirnoj jakni, čuva ono što je ostalo od tornja. Vladimir ima diskus herniju, ali nikako ne želi ići u bolnicu. "Ako mene nema", kaže, "tko će se ovdje brinuti za sve? Ovdje ima vrijedne opreme, metala. Ne želim da to netko ukrade."
Vladimir kaže da se prije ruske invazije u predgrađu Hersona prijavio u teritorijalnu obranu. Zatim je, priča, obavještavao ukrajinsku stranu o pokretima ruskih trupa prema strateški važnoj zračnoj luci u blizini. “Čučao sam na groblju i pretvarao se da oplakujem svoju ženu”, kaže. "Sve sam zabilježio i proslijedio našim ukrajinskim izviđačima. Rekao sam da su u trgovini bila dva ventilatora i pet mesnih konzervi. To je bila naša tajna šifra za helikoptere i transportere", kaže on.
Redovi za sve
Opskrba u Hersonu još nije optimalna. Stanovnici provode vrijeme u redovima za vodu. Loš je i pristup internetu i dugo se čeka u redu za dobivanje ukrajinskih SIM kartica. Na Trgu slobode proslavljen je prvi dan oslobođenja. Još uvijek ima koncerata svaki dan, ali većina ljudi sada ima druge brige i stoji u redovima za besplatne namirnice, higijenske potrepštine, hranu, toplu odjeću i lijekove. U trgovinama još ima nešto ruskih proizvoda, uglavnom pića ili cigareta, ali ih je sve manje. Prodavači kažu da novih isporuka robe nije bilo od listopada, piše DW.