Slučaj rušenja sovjetskoga drona pod prozorima zagrebačkog studentskog doma na Savi spada u domenu klasičnih ratnih nepredvidivosti: koliko god ljudi mislili da su zaštićeni čvrstim i tehnološki naprednim obrambenim sustavima, 'NATO-kišobranima' i sličnim ideološko-birokratskim tlapnjama, životi nam u sferama neposredne ratne pogibelji uvijek ovise o živom čovjeku i pukom slučaju, a katkad i o nerealnom pouzdavanju u moderne tehnologije. One su u većini slučajeva itekako dobre, no nekad ih znaju premostiti i 'nadmudriti' puno primitivnija ratna oruđa.
Vrlo zanimljivu analizu 'misterioznog' incidenta s rušenjem bespilotne letjelice iz ere Leonida Brežnjeva kod prvoga paviljona Studoma 'Stjepan Radić' napravio je srbijanski vojni portal Tango-Six. Usred potpunog deficita provjerenih i provjerljivih podataka o ovom slučaju, logično su, za početak, zaključili da se to, osim u Hrvatskoj, moglo dogoditi svakome. Lišavajući priču misticizma i bilo kakve ideologije, sugerirali su da je sovjetski dron bez prepreka došao do Zagreba možda i zbog toga što Hrvatska i druge involvirane NATO-zemlje (Mađarska i Rumunjska) imaju previše modernu radarsku tehnologiju.
„Ukoliko je točno da je u pitanju „zalutali“ dron iz Ukrajine i da je preletio cijelu Mađarsku, je li u pitanju loša reakcija integriranog NATO-ovog sistema nadzora zračnog prostora ili bi se to moglo dogoditi svakome?“ – retorički se na početku ove teme upitao analitičar srbijanskog vojnog portala Petar Vojinović. Po svemu sudeći, odgovorio je, moglo se dogoditi svakome, i možda tek za nijansu teže Srbiji nego Hrvatskoj (i to ne zahvaljujući većoj budnosti, nego kašnjenju u modernizaciji sustava nadzora).
Polazeći od pretpostavke da se radi o izviđačkom dronu sovjetske proizvodnje Tupoljev-141 Striž, beogradski vojni analitičar iznio je nekoliko mogućih razloga zbog čega on nije na vrijeme onesposobljen i presretnut, tj. oboren. Najlogičnija pretpostavka je da se, iz nekoga razloga, dron pokvario i da je letio pravolinijski, bez manevriranja i promjena parametara leta. Takav profil leta ga je najvjerojatnije činio težim ciljem za prepoznavanje na radarima Mađarske, a posebno na radarima Hrvatske u kojoj je letio puno kraće i gdje je njegov let imao terminalnu fazu, donosi Slobodna Dalmacija.
Radi se o malom radarskom odrazu površine letjelice koju su, možda, primarni mađarski i hrvatski vojni radari zahvatili i prepoznali, ali nije bilo kontinuiteta u praćenju cilja pa se on na dežurstvu zanemario. U takvoj realnoj situaciji, operater radara vidi bljesak cilja u jednom ili dva okretanja antene, ali koji se poslije gubi. Moguće je da operater lako posumnja da je posrijedi naoblaka ili neka slična atmosferska opsjena, te odluči zanemariti taj kontakt kao potencijalnu letjelicu.
Analitičar portala Tango-Six ostavlja otvorenim pitanje jesu li mađarski i hrvatski vojni sistemi za nadzor neba uopće registrirali ovaj cilj, ili su ga svjesno zanemarili. Da je Hrvatska cilj registrirala i oglasila uzbunu, treba konstatirati i da ova zemlja nema ozbiljnije PZO sisteme, ističe Vojinović, nego samo topove tipa Bofors i lake protuzračne rakete koje se lansiraju s ramena, kao što su Stingeri, Strela 2 i 10, te Igla. S takvim alatima, konstatira portal Tango-Six, obaranje ovakvog cilja u mirnodopskim okolnostima, sve i da je na vrijeme oglašena uzbuna, čini gotovo nemogućim.
Uzimajući u obzir da je u pitanju bila noć, srbijanski stručnjaci barataju s mogućnošću je u nadzornim dežurstvima u Mađarskoj i u Hrvatskoj bio manji broj operatera u smjeni, pa da im je letjelica jednostavno promaknula, što je u kontekstu blizine najveće globalne ratne zone svakako evidentan propust. Procedure u takvim okolnostima nalažu da operater na radaru stalno gleda u radarski ekran, a neki radari imaju i alarmne sustave za upozoravanje na određene događaje, kao što je ulazak neidentificiranog objekta u zonu nadzora, zaključuje Tango-Six.
Srbijanski vojni analitičari su, bez ikakvoga pseudopatriotskog likovanja, ovaj incident stavili i u kontekst tehnoloških razlika u provođenju nadzora neba između hrvatske i srpske vojske. Ističući kako Hrvatska ima modernije radare FPS-117 američke proizvodnje koji, za razliku od starije tehnike, prikazuju samo obrađenu radarsku sliku i zanemaruju sirovi radarski signal, Tango-Six zaključuje da takvoj tehnologiji to onemogućuje detekciju manjih ciljeva, kao što je nesumnjivo bio sporni dron.
Manji objekti, upozoravaju, obično budu „progutani“ unutar ostalih šumova i radarski sistem ga ne ekstrahira kao potencijalni cilj. Za razliku od hrvatskih radara, na onima starijega tipa poput P-12 ili P-18, a koje i dalje koristi Srbija, moguće je cilj uočiti i unutar takvih šumova i pratećih odraza. Hrvatska raspolaže s pet američkih radara tipa FPS-117, napominju, i sasvim je moguće da oni nisu bili u stanju registrirati ovakav cilj zbog prethodno opisanog profila leta.
