Dubrovački bikeri spremaju se za tradicionalnu karavanu od Prevlake do Vukovara, koja kreće 13. studenog. Plan puta možete pogledati na stranici dubrovacki.hr, a evo što o počecima kaže dugogodišnji dubrovački biker Nikša Ivančević:
– Sve je krenulo 2008., kada su se moji prijatelji Đani i Penava našli u kominu. Prvo je ideja bila da se ide biciklama, ali su na kraju ipak odlučili da to budu motori. Nitko nije razmišljao da je to jedanaesti mjesec, kakvo je vrijeme u Slavoniji tad i tako. Đani je to stavio na jedan naš forum i prvi sam mu se javio i prihvatio ideju. Prve godine nas je krenulo 15 s Prevlake. Dosta ljudi iz Grada nije imalo ni pravu opremu. Nas par koji vozimo kroz cijelu Europu znali smo što nas čeka i bili smo spremni, a sad imam još bolju opremu – kazuje Nikša Ivančević.
- Sjećam se tog jutra 2008., našao sam se s Antom Bašicom tu na vidikovcu, obukli smo kišno odijelo. Bilo je šest sati ujutro kad smo krenuli na Prevlaku. Prala nas je kiša do Ploča, a do Splita nas je bura sušila – prisjeća se Nikša teških uvjeta vožnje. – Putovali smo tri dana gore i tri dana natrag. U Vukovaru smo dobro prošli, a u povratku smo uspjeli doći do Makarske. Uz Peručko jezero bilo je minus 4. Sjećam se da smo stali u jedan kafić i sušili rukavice na kafe aparatu, da se malo ugrijemo. Godine 2011. Kiro je rekao da mu je u kombiju pokazivalo minus 16. Njemu je bilo hladno u kombiju, a kako je tek bilo nama na motorima! Od Kutine do Požege je bilo najteže.
AVANTURE S PUTA
- Sjećam se i 2019., bio je snijeg preko Plitvica. Tu ni dobre gume nisu puno od pomoći. Naletjeli smo na ledenu ploču u Gračacu. Njih par je stisnulo kočnicu i popadali su, ali srećom nitko nije bio ozlijeđen – sjeća se avantura s puta Nikša Ivančević.
- Zadnih godina bude već preko 100 ljudi koji krenu s Prevlake, a usput se priključi još nekoliko stotina bikera, tako da nas se do Vukovara skupi impozantan broj, po 800-900 pa i 1000 ljudi. Sve ovisi o tome mogu li izostati s posla, kakvo je vrijeme... Svake godine s Prevlake krene i ekipa iz Vinkovaca, Osijeka, Zagreba, Rijeke. I ove godine bit će nas dosta, to je postala tradicija, idemo svi pa što bude. Idemo laganim tempom i pod pratnjom policije, nekih godina bilo je i ljudi na vespama – naglasio je Nikša.
Osnivač i organizator karavane Đani Radovanović, predsjednik Moto kluba Korčula, također se prisjetio početaka:
- Počelo je 2008., kad sam zajedno sa svojim prijateljem i kumom Damirom Penavom sjedio i pričao i on je rekao da nikad nije bio u Vukovaru. S obzirom da sam ja branitelj i zajedno smo bili u klubu, dogovorili smo se da ćemo ići zajedno na motorima. Ako ne bude išao nitko, idemo nas dvojica. Međutim, kad smo tu ideju iznijeli u klubu, ljudi su se odmah složili i podržali nas. Bilo nas je već sedam-osam iz kluba i već nismo bili sami. Ideju smo stavili na internet, na moto forum, tad je facebook još bio u začecima. Na moto forumu se iznenađujuće puno ljudi javilo da bi voljeli sudjelovati, kao motoristi i kao domaćini. Prvu godinu bilo nas je preko 300 motorista koji smo ušli u Vukovar – prisjeća se Đani.
VOZIMO LI OPET?
– Godinu poslije, 2009., u ljeto sam dobio poziv od prijatelja iz Vukovara, Mirka Brekala, on je tada bio predsjednik Udruge branitelja Trpinjske ceste. Pitao je vozimo li mi opet? Rekao sam da ne znam, traje sezona, pa je berba grožđa, pa masline, prošle godine sam pobjegao od kuće... Mirko je rekao da nam udruga želi biti domaćinom i to je bio početak te tradicije koja se ne prekida – kaže Đani. – Lani nas je malo korona spriječila, ali smo išli u skupinama i sudjelovali u Koloni sjećanja. Ove godine smo se navikli da ćemo živjeti s koronom, a obzirom da je 30. okrugla obljetnica, idemo čoporativno pa ćemo vidjeti hoće li nas vlasti podržati u tome. Ako nas zabrane, ipak ćemo nekako poći. Prognoza nas nikad nije interesirala jer se vrijeme može promijeniti u trenutku. A uvijek napomenemo da, koliko god bilo teško, hladno i kišovito, nikad neće biti onako teško kao što je bilo onima zbog kojih vozimo to sve – dirljivo je istaknuo.
- Kreće se 13. studenog, idemo prvo na Osojnik gdje sam i sam ranjen 1991., onda idemo na Prevlaku, gdje je blagoslov motora, i prvu noć spavamo u Dvije rote u Čilipima. Ujutro krećemo na Vjetreni mlin, pa u Ploče, Makarsku i penjemo se u kontinent, Trilj, Sinj i drugu večer spavamo u Kninu. Treću noć smo kod Bjelovara, četvrtu u Požegi, petu u Tenji i šesti dan ujutro ulazimo u Vukovar, zajedno sa svim hodočasnicima iz cijele Hrvatske. Ja sam samo koordinator, nisam više organzator jer su sve braniteljske udruge i moto klubovi prepoznali ovaj događaj i uključili se. Vozim sa svima skupa za se pokloniti onima koji su nam omogućili da se možemo mirno i slobodno voziti Lijepom našom – zaključio je Đani Radovanović.
Danko Raguž iz Moto kluba Dvije rote kaže da i njihovi članovi svake godine sudjeluju u karavani za Vukovar, ali sve ovisi o vremenu jer put je dug.
– Išli smo par puta preko Bosne i našli bi se gore s ostalima. Lani smo zbog ove situacije s koronom bili u Škabrnji – kaže Danko. Oni karavanu za Vukovar obično dočekaju na putu u Čilipima.
BLAGOSLOV
– Bikeri prođu, mi krenemo za njima na Prevlaku. Dođe svećenik, obično to bude don Miljenko Babaić, blagoslovi nas i onda s Prevlake dođemo do spomenika Konavoska mati kod crkve u Čilipima. Tu se zapale svijeće i obično dođe načelnik općine pozdraviti sudionike. Onda se ide u Klub, a kako u nas može prespavati desetak ljudi, ostali idu u Dom. Ujutro je prije sedam doručak i kretanje za Vukovar. I ove godine ići će tko bude mogao, a tko ne ide, isprati ih do Vjetrenog mlina – kaže Danko Raguž.
Kao i svake godine, u karavani za Vukovar sudjelovat će i članovi dubrovačkog Moto kluba Libertas Riders, potvrđuje Senad Čobić Đeki.
- Neki će voziti donekle, a neki do kraja, kako tko može. Nama je to tradicija od prve karavane. Naporan je to put, u ovo doba i financijski i vremenski, treba 4-5 dana provesti na cesti. Bude i loše vrijeme, treba znati voziti. Ne daj Bože da se nešto dogodi, teret je onda i sebi i drugima – apelira na sudionike Đeki. – Dobra oprema je broj jedan, bez nje se ne ide ni do Cavtata, a kamoli do Vukovara. To je put od 1700 kilometara tamo i natrag – zaključuje.
Sretno svima!