Nemogućnost vlasnika da koriste vlastite stanove u kojima žive zaštićeni najmoprimci, odnosno ostvare odgovarajuću najamninu, predstavlja povredu prava na mirno uživanje vlasništva, zaključio je nedavno Europski sud za ljudska prava i presudio u korist vlasnika stanova, piše Slobodna Dalmacija.
Podnositelji su podnijeli tužbu sudu u Strasbourgu jer dugi niz godina nisu mogli koristiti stanove koje imaju u vlasništvu niti dobiti tržišnu najamninu zbog toga što su njihovi stanovi dani na korištenje zaštićenim najmoprimcima. Stoga je presuđena i materijalna odšteta.
Prvoj podnositeljici tužbenog zahtjeva dosuđen je iznos od 54.200 eura na ime materijalne štete, 5000 eura na ime nematerijalne štete i 1245 eura na ime troškova postupka, a drugom podnositelju 95.100 eura na ime materijalne štete, 5000 eura na ime nematerijalne štete te tisuću eura za troškove postupka.
Umirovljena sveučilišna profesorica Marija Kandido Rožman, prva predsjednica Udruženja stanara u nacionaliziranim, konfisciranim i privatnim stanovima, osnovanom u veljači 1991., upozorava javnost da je ovaj problem kojim se danas bavi i Sud u Strasbourgu, star šest i pol desetljeća.
Profesorica Kandido Rožman podsjeća na građane na koje su svi zaboravili, a žrtve su nakaradnih i nepravednih zakonskih rješenja kojima se reguliralo povrat imovine otete za vrijeme komunističke vlasti. Riječ je o onima koji su deložirani iz stanova kako bi se jedna nepravda ispravila drugom i tako započeo novi krug nesreće.
– Četrdesetih godina prošlog stoljeća, Zakonom o nacionalizaciji, vlasnicima stanova nacionaliziran je višak stambenog prostora, bilo da se radilo o stambenim zgradama sa stanovima za iznajmljivanje, bilo obiteljskim kućama. Stanari koji su bili u najmu u tim stanovima dobili su stanarsko pravo, pravo posjeda. Vlasnicima su na raspolaganju ostavljena dva stana. Pedesetih godina donesen je Zakon o stambenim odnosima po kojemu se vlasnicima vraćaju dva nacionalizirana stana u kojima se nalaze stanari sa stanarskim pravom. Kada se radi o ovim stanarima, njihov status nije bitno promijenjen, zadržano im je stanarsko pravo, ali stanarina se više nije plaćala PIS-u (Poduzeće za izgradnju Splita op.a), već nominalnom vlasniku – upozorava Kandido Rožman u kojem je trenutku počeo nastajati problem koji do danas nije riješen na zadovoljstvo vlasnika i zaštićenih najmoprimaca.
– Dakle, već tada je status stana bio bitno promijenjen: on se sukladno tadašnjem zaklonu mogao prodavati s tim da su stanari imali pravo prvootkupa. Međutim, ti stanari nisu imali ušteđevinu, uglavnom su to bili djelatnici u kulturi i obrazovanju, da bi mogli kupiti taj stan, a nisu mogli dobiti kredit jer su imali “riješeno stambeno pitanje“. A izvorni vlasnici, bez nekretnina koje su im nacionalizirane, bili su prisiljeni prodavati te stanove u bescijenje da bi preživjeli. Primjerice, jednu lijepu obiteljsku kuću s dva stana u podnožju Marjana s okućnicom, vlasnik je prodao za dvije vreće brašna jer tada stanovi još uvijek nisu imali tržišnu vrijednost kao što je danas slučaj – navodi genezu nastanka problema između vlasnika i zaštićenih najmoprimaca Marija Kandido Rožman, koja je i sama žrtva loših zakonskih rješenja čiji su kreatori uspjeli nemoguće: unesrećiti i vlasnike oduzete imovine i zaštićene najmoprimce, među kojima su najgore prošli stanari u privatnim stanovima koji su prvo verbalno ili fizički zlostavljani, pa onda deložirani.
Nakon promjene društvenog sustava i osamostaljenja Hrvatske, početkom devedesetih godina, na saborskim procedurama prihvaćaju se zakoni iz paketa stambene reforme.
– Prodaju se društveni stanovi stanarima sa stanarskim pravom po vrlo povoljnim cijenama. U prosjeku su stajali manje od deset posto tržišne vrijednosti s mogućnošću plaćanja u obrocima – veli Kandido Rožman.
I onda se povijest ponavlja. Baš kao nakon Drugog svjetskog rata, politički moćnici, novi "funkcionari", podobni građani, useljavaju u napuštene, prazne i nerijetko luksuzne nacionalizirane stanove na lokacijama koje su sami izabrali. Istodobno se prodaju vojni stanovi, kao i nacionalizirani koji su tretirani kao društveno vlasništvo. Godine 1996. godine za stanare u stanovima privatnog vlasništva donosi se Zakon o najmu. To su posebno teško doživjeli stanari u stanovima privatnog vlasništva. Ukidanjem stanarskog prava njihov boravak u stanu postao je nesiguran i upitan.
– Pored brojnih ograničenja posebno je poguban članak 19. Zakona o najmu: “Najmodavac može stanaru otkazati Ugovor o najmu ako se stanom koristi osoba koja nije navedena u Ugovoru o najmu i to za vrijeme dulje od 30 dana bez dopuštenja najmodavca“. To znači da djeca nositelja stanarskog prava u tom stanu ne mogu osnovati obitelj. Stoga brojni mladi ljudi iseljavaju, a stari roditelji i djeca koja ne mogu plaćati podstanarstvo primaju tužbe za iseljenje. Primjenom ovog Zakona razvila se trgovina neuseljivim stanovima. Zna se da je jedan profesor pravnog fakulteta u Zagrebu kupio deset neuseljivih stanova. U više navrata ovaj zakon je doživljavao izmjene i dopune. Jednom čak i u korist najmoprimaca, ali ta izmjena je trajala samo toliko vremena koliko je bilo potrebno da predsjednik Tuđman otkupi vilu u Nazorovoj ulici – ističe Rožman Kandido.
Prema anketi iz 1991. godine, u Splitu je u tim stanovima bilo oko tisuću stanara. 2007. godine bilo ih je oko 400 jer su mnogi poumirali, brojni iselili pod pritiscima vlasnika, a nekolicina ih je od vlasnika otkupila stanove u kojima su živjeli.
– Danas, trinaest godina kasnije, raspolažemo podacima na osnovu 300 anketiranih stanara: 75 stanara je dobilo otkaze i tužbe za iseljenje, 25 obitelji, doslovno uz pomoć policije, izbačeno je na ulicu. Točno 31 Ugovor o najmu potpisali su nasljednici i jedan izvorni vlasnik. Ostali stanari s kojima vlasnik nije želio sklopiti Ugovor o najmu, isto traže sudskim putem. Osamnaest izbačenih stanara je preminulo – veli Rožman Kandido, i dodaje da je odlazak stranara iz stanova uspjelo ishoditi osamnaest nominalnih vlasnika, kupaca neuseljivog stana, te sedam nasljednika izvornih vlasnika. Dva nasljednika su otkupila društvene stanove
Tako su sudbine ljudi, vlasnika i zaštićenih najmoprimaca, ponovno svedene na statistiku, kojom nisu zadovoljni ni jedni ni drugi, što znači da se ova problematika konstantno loše pravo tretira, a to ama baš nitko ne može osporiti, piše Slobodna Dalmacija.