U srijedu, 27. siječnja navršit će se 605 godina od jednog epohalnog događaja hrvatske povijesti. Naime, tog dana 1416. godine najutjecajniji gospari okupljeni u Velikom vijeću Dubrovačke republike sa 75 glasova "za" i samo tri glasa "protiv" usvojili su odluku kojom je zabranjena trgovina robljem.
Objašnjavajući motive koji su ih rukovodili, gospari su u odluci, među ostalim, zapisali:
"Smatramo da je takova trgovina ružna, opaka, prokleta i protiv svake čovječnosti, te pada kao nemala sramota i zao glas našega grada. Time se ljudski lik, napravljen na sliku i priliku našeg Stvoritelja, mora pretvoriti u predmet trgovine, i prodaju se ljudi kao tupe životinje. Stoga određujemo i naređujemo da se od sada nijedan naš građanin i pripadnik, ili stranac, na bilo koji način ne usudi ili osmjeli kupiti ili prodati roba ili ropkinju."
Ova povijesna odluka Dubrovačku republiku je svrstala među prve europske države koje su ukinule trgovinu robljem, napisao je prije više skoro pola stoljeća Bariša Krekić, nedavno preminuli povijesni ekspert sa Sveučilišta u Los Angelesu. Krekić je inače bio rođeni Dubrovčanin.
"Zakonskom odredbom od 27. siječnja 1416. godine u Dubrovačkoj Republici ukinuta je trgovina robljem To je prvi poznati propis u svijetu kojim je izričito zabranjen jedan aspekt ropstva, što je daleko prije zabrana u drugim državama odnosno onih uvedenih međunarodnopravnim dokumentima o ljudskim pravima," rekao je na znanstvenom skupu krajem listopada 2020. prof. dr. Davor Derenčinović s Pravnog Fakulteta u Zagrebu.
Ipak, u tadašnjoj političkoj stvarnosti dubrovačkim trgovcima i njihovim europskim poslovnim partnerima nije bilo moguće sasvim zabraniti trgovinu robljem koja je, iako nehumana, bila vrlo unosna.
Zato je u spomenutoj odluci dubrovačkog Velikog vijeća pisalo da je trgovina robljem zabranjena na vrlo ograničenom području od Budve na jugu do Splita na sjeveru (koliko je bio realni domet dubrovačkog diplomatskog i vojnog aparata prisile u XV. stoljeću).
Drugačije nije ni moglo jer je trgovina robljem bila (i) europski fenomen koji je donosio fantastičan profit.
Dubrovački trgovci i njihovi europski partneri iz Barcelone, Venecije, Firenze i drugih gradova većinom su trgovali ženama u dobi između 20 i 30 godina, iako je bilo i onih koji su prodavali djevojčice između pet i 13 godina. Ove su robinje najvećim dijelom dolazile iz Bosne, a manjim dijelom iz Srbije. U ropstvu su završavale otmicom ili prodajom, pri čemu je karakteristična tužna sudbina djevojčica Ivice i Dragane koje su imale jedanaest i trinaest godina kad ih je u studenom 1398. u ropstvo prodala obitelj.
Prvu je prodao stric, a drugu otac.
Tržišna cijena bosanskih robinja bila je tridesetak dukata, što je otprilike 8000 dolara u današnjem novcu. Mlađi i snažniji robovi, posebno muškarci koji su činili tek desetinu bosanskog roblja, stajali su oko 50 dukata, što je otprilike 13 tisuća dolara u današnjem novcu.
Bosanske robinje bile su otprilike trećinu jeftinije od tatarskih, bugarskih, ruskih ili arapskih robinja čija je početna cijena bila oko 50 dukata. Ako je vjerovati tadašnjim dokumentima, razlog je bio taj što su euroazijske robinje bile "snažne krvi" te "izdržljive, snažne i kršne". Za Ruskinje i Čerkeskinje se vjerovalo da su "ljubaznije i ljepše" nego druge robinje.
Kad se zna sve ovo, kao i činjenica da je dobit od trgovine robljem iznosila fantastičnih 150 do 175 posto, posve je jasno da je spomenuta odluka dubrovačkog Velikog vijeća bila moralan i državnički vrlo hrabar potez. Posebno zato što je tadašnja Europa ropstvo još uvijek smatrala prihvatljivim.
Robovi su u tadašnjoj Europi najvećim dijelom bili kućna posluga, što im je omogućilo da kroz vjersku konverziju, spolnu intimnost ili kršćansko dobročinstvo gospodara steknu osobnu slobodu i relativno glatko se uklope u život gradova i zemalja u koje su prodani. Time je izbjegnuta situacija kakva je kasnije postojala, npr. u Americi, gdje je gomilanje milijuna obespravljenih robova na koncu dovelo do društvenog sukoba i građanskog rata.
Ipak, iza ove europske slike mirne društvene asimilacije robova krije se gruba stvarnost života srednjovjekovnih slugu i robova. Posebno robinja.
Tisuće narudžbi
Da je tome tako svjedoče dvije narudžbe sa sjevera Italije, gdje su robinje iz Bosne radile teške kućanske poslove, kao što je pranje rublja, čišćenje kuće, nošenje vode, održavanje vatre i kuhanje, koji su, zbog primitivnih tehničkih uvjeta, zahtijevali puno fizičke snage.
Želeći kupiti bosansku kućnu robinju, jedan je talijanski gospodin u svibnju 1421. svom dubrovačkom agentu napisao kako "ne bi htio odraslu ženu, a niti dijete, da ne bi morao odgajati male djevojčice". U srpnju iste godine jedan je firentinski trgovac naručio služavku "koja bi imala 10 do 12 godina", naglasivši "ako je ružna lica, ne marim, samo neka je ljubazna".
U pozadini ovih, ali i tisuća drugih narudžbi je činjenica da su robinje, osim što su cijelog dana "grbačile", morale biti i gospodareve priležnice. Rezultat takvog odnosa bile su tragične sudbine brojne djece koju su robinje donijele na svijet, a koju su gospoda udomljavala u sirotištima, kakvo je npr. bilo sirotište "Spedale degli Innocenti" u Firenci.
Ipak, u desetljećima nakon 1416. Europa je krenula dubrovačkim putem.
Naime, riječi dubrovačkih gospara iz Velikog vijeća kako je trgovina robljem "ružna, opaka, prokleta i protiv svake čovječnosti jer se ljudski lik, napravljen na sliku i priliku našeg Stvoritelja, mora pretvoriti u predmet trgovine, i prodaju se ljudi kao tupe životinje" počele su jače odjekivati našim kontinentom.
Nasuprot dotadašnjim obrazloženjima kako je prihvatljivo u ropstvo prodavati "krivovjernike" iz Bosne ili "šizmatike" iz Srbije i Rusije, u kojima je ropstvo također bilo prihvaćena društvena institucija, u Europi se počelo ozbiljnije shvaćati kršćanski pogled na čovjeka. Zato je zamisao kako su svi kršćani, ali i svi ljudi općenito, božja stvorenja koja imaju dušu i s kojima ne treba postupati kao sa zarobljenim životinjama, utjecala na ponašanje političkih vođa.
Istovremeno, tada je počelo nastajati kapitalističko načelo ugovornog i plaćenog najamnog rada pa je ropstvo sve više izgledalo kao relikt prošlosti.
Ipak, iako je trgovina robovima bila zabranjena, druga polovica 15. stoljeća donijela je promjenu koja je sve više nevoljnika natjerala da preko Dubrovnika odu u europsko ropstvo. Naime, istočna i jugoistočna Europa iskusile su sablju Turaka Osmanlija koja je, osim ogromnih žrtva, donijela i kolosalne migracije i izbjegličko ropstvo.
Grci, Tatari, Čerkezi
Bježeći od turske sablje u Dubrovnik je počelo dolaziti mnogo Grka, Tatara, Čerkeza, Rusa i drugih koji su završavali na europskom tržištu robova.
Još je gore bilo kada su Osmanlije osvojili Srbiju 1459. i Bosnu 1463. jer su u Dubrovnik počeli dolaziti preplašeni izbjeglice koji su sami sebe prodavali u ropstvo. Isto se dogodilo i poslije pada Skadra 1479. godine, kada su i stanovnici sjeverne Albanije, bježeći pred Turcima, odabrali robovanje u Europi.
Potaknuta time dubrovačka vlada je u drugoj polovici 15. stoljeća trgovce robovima počela kažnjavati sve strože, zatvorom, vađenjem očiju, pa čak i vješanjem.
Sve u svemu, nakon svega što je rečeno, svakako valja prihvatiti stajalište britanskog eksperta za istočnu Europu Francisa W. Cartera koji je prije gotovo pola stoljeća u svom voluminoznom portretu Dubrovačke Republike napisao kako su Dubrovčani ropstvo zabranili, i zbog moralnih, i zbog ekonomskih i političkih razloga.
Luka Drijeva i bosanski robovi
Većina bosanskih robova je dolazila preko luke Drijeva koja se nalazila malo poviše današnjeg Metkovića. Tu je postojala jaka kolonija dubrovačkih poslovnjaka koji su trgovali solju, važnim tadašnjim sredstvom konzervacije hrane.
Nedugo prije ukidanja trgovine robljem Dubrovčani su ratovali s bosanskim kraljem Stjepanom Ostojom pa je njihova flota 1404. spalila luku Drijeva.
Malo kasnije nastao je Metković koji je s vremenom postao glavna neretvanska luka. Na mjestu Drijeva danas je Gabela.
Spas od sužanjstva u dalekoj Kataloniji
Brojne tužne priče o bosanskim robinjama koje su kroz Dubrovnik prolazile u europsko sužanjstvo imale su i vedriju i humaniju stranu. Primjer toga je slučaj Stojane, Tvrdislave i Grlice koje je 1393. u Dubrovniku kupio katalonski trgovac robovima Pietro Doy.
Da bi se spasile od ropstva u dalekoj Kataloniji, Bosanke su se žalile dubrovačkom knezu tvrdeći da su rođene i krštene u katoličkoj vjeri. Knez je o čitavoj stvari proveo istragu te je utvrdio da ove žene govore istinu te ih je, u skladu s dubrovačkim običajima i zakonima, oslobodio.
Bijeli robovi u Americi
U desetljećima i stoljećima nakon spomenute odluke dubrovačkog Velikog vijeća i odumiranja ropstva na našem kontinentu, tadašnje europske velike sile Španjolska, Portugal, Francuska, Nizozemska i Engleska, počele su afričke robove izvoziti u novi svijet, posebno Ameriku. U pozadini vrlo poznate tragedije, koja se zasnivala na uvjerenju da su Afrikanci zbog crne puti svojevrsna djeca vraga, odvijala se i manje poznata trgovina bijelim robljem.
Naime, prema podacima iz knjige "White cargo" koju su nedavno objavili TV producenti i dokumentaristi Don Jordan i Michael Walsh, na područje današnje Amerike dovedeno je više od tristo tisuća bijelih robova iz Europe čija je tragična sudbina danas slabo poznata.
Prije Raguse - Venecija, Korčula...
Bariša Krekić, dakle, govori o Dubrovačkoj republici koja je "među prvima", ali ne i prva koja je ukinula ropstvo, odnosno trgovinu robljem.
Ropstvo je doista, u različitim, manjim i većim administrativnim cjelinama i područjima, te u različitim oblicima (partikularno, selektivno), u Europi ukidano i ranije. Još je Papa Grgur I. u šestom stoljeću zabranio da Židovi imaju kršćane za robove; u Veneciji ga je još u 10. stoljeću, 960. godine, ukinuo dužd Pietro IV Candiano (dapače, prema nekim izvorima, on je "obnovio zabranu"; odnosila se na trgovinu s Bizantskim carstvom, posuđivanje novaca Bizantincima ili uzimanje novca od njih u svrhu kupovanja ili prijevoza robova). U 13. stoljeću, Statutom grada Korčule 1214. godine, najstarijim komunalnim zakonikom na jadranskoj obali, reguliraju se razna pitanja od nasljeđivanja do ukidanja ropstva.
Borba protiv zlog duha prošlosti
Iako je srednjovjekovno ropstvo u Dubrovniku i Europi postojalo u sasvim drugačijim okolnostima, danas svakako valja na umu imati nedavnu prošlost koja je donijela likvidaciju ropstva.
Prva europska zemlja koja je zabranila transatlantsku trgovinu robljem, 1792. godine bila je Danska. To je označilo početak kraja ropstva. Stvari se ipak nisu odvijale brzo - tek pedeset godina kasnije, 1847. godine, država Danska donijela je odluku da se ropstvo ukida, i to postupno, tijekom razdoblja od 12 godina. Međunarodna trgovina robljem u Velikoj Britaniji zabranjena je 1807. godine., a 26 godina kasnije, 1833. godine, donesen je Zakon u ukidanju ropstva (koji je na snagu stupio godinu kasnije); ukinuto je u većini britanskih kolonija te je oslobođeno oko 800.000 robova Afrikanaca, uglavnom na području Kariba i Južne Afrike. U SAD-u je ropstvo službeno ukinuto 1865. godine. Mauritanija, afrička saharska država smještena južno od Maroka, posljednja je država na svijetu koja je, tek 1981. godine, ukinula ropstvo, ali samo "na papiru", s obzirom na to da ono u ovoj zemlji i dalje postoji - čak 20 posto stanovništva nalazi se u nekom obliku (najčešće dužničkog) ropstva.
U različitim oblicima, ropstvo i dalje postoji u velikom dijelu svijeta, najviše u Africi i Aziji. Procjenjuje se da više od 46 milijuna ljudi danas u svijetu živi u modernom ropstvu - dužničkom, seksualnom, kao žrtve prisilnog rada, dječjeg rada, trgovine ljudima..., te da je ukupna vrijednost globalne robovlasničke ekonomije u svijetu - oko 35 milijardi dolara godišnje.
U Hrvatskoj je, prema indeksu koji je objavila australska organizacija za ljudska prava Walk Free Foundation, 2016. godine bilo 17.100 ljudi koji su se našli u ropskom položaju, najčešće u kontekstu prostitucije.
No, danas je to sasvim drugačiji problem nego u prošlosti jer je ropstvo zabranjeno i jer se - usprkos zabrani - i dalje vodi globalna borba protiv ovog zlog duha prošlosti.