"Radikalizirani" vukovi u smislu vukopasa i dalje su prava prijetnja na području podinarskih i zabiokovskih sela.
Kako piše Slobodna Dalmacija, sve učestalije prijave malobrojnih stočara, a i stanovnika kojima te "hibridne zvijeri" čine štetu usmrćujući im pse i ostale domaće životinje, daje naslutiti da se radi o pravoj ekspanziji s nesagledivim posljedicama. Jesu li tome uzrok upravo vukopsi koji su prema mišljenjima stručnjaka daleko krvoločniji nego vukovi ili je u pitanju povećana brojnost samih vukova tradicionalnog predatora sa dalmatinskog krša?
Dok stočari iz Kijeva tvrde da su štete svakodnevne, bile one od vukova ili njihovih genetski "modificiranih" srodnika, njima je manje važno, koliko njihova ekspanzija. Slažu se da se takvom prešutnom pristupu prema predatorima i šteti koju čine treba žurno stati na kraj.
S pravom se pitaju trebaju li uzgajati stoku da bi hranili vukove.
- Ako kojom srećom nađemo njihove ostatke možda i dobijemo koju kunu odštete, samo kada i koliko. Pojedenu bređu ovcu nitko nam ne može platiti - ističu tamošnji stočari.
Tvrde da je njihova brojnost tim veća što se nalaze u graničnom području s Bosnom i Hercegovinom od kuda preko Dinare i dolazi najveći broj križanih zvijeri. Posebno se to očituje i u Civljanima, selu kod izvora rijeke Cetine, gdje ovčari učestalo susreću čudne zvijeri nalik vuku, ali ipak ne u stopostotnoj mjeri.
Odaje ih boja, pa čak i uši koje su kod nekih jedinki bile spuštene, ali su se kretale zajedno u čoporu s vukovima. O čemu se točno radi, ne znaju, ali vide tko im kolje stoku. Srećom, većina njih imaju pse ovčare tako da koliko-toliko mogu parirati gladnim dinarskim zvijerima.
Međutim, lovci, a s tim podacima barataju i stočari, tvrde da trenutno na njihovom području obitava pet-šest čopora vukova. Ima li među njima ima mutanata, teško je odgovoriti.
I jednima i drugima su ruke vezane, pa im vukovi sada "kucaju" na vrata. Štete su svakodnevne što na stoci što na divljači, a koliko je samo nastradalo lovačkih pasa... Ne rijetko se događa da vukovi stjeraju preplašene pse do kuća, što su, tvrde pastiri, naznake da su bil bilo kontakta sa predatorima.
Veliko je mimoilaženje u mišljenjima među samim lovcima koji u ovom slučaju u većini ipak prednost daju vukopsima, bićima iz legendi, kao glavnim krivcima zbog učestalih napada na stočarski fond tog kraja. Svojedobno su njihove kolege iz zamosorskih i zabiokovskih društava "oklevatali" spomenute "mutante" da ozbiljno ugrožavaju opstanak autohtonog vuka.
Od 17 križanaca vukova i pasa zabilježenih u Hrvatskoj, njih čak 16 je u Dalmaciji. Pokazalo je to istraživanje provedeno u okviru izrade prijedloga Plana upravljanja vukom u Hrvatskoj tijekom 2019. godine kada je provedena DNK analiza prikupljenih uzoraka u razdoblju od 2016. do 2018. godine.
Da se radi o pravim strojevima za ubijanje najbolji je pokazatelj da te životinje dolaze tik do kuća, ispod samih prozora. Ljudi se ne mogu načuditi kako su se zvijeri toliko okuražili da u svojoj nezasitnosti, agresivnosti, bez problema pokazuju i prema psima privezanim na balkonima kuća.
Za mnoge to nije vuk, ali nije ni pas. Toj konstataciji prisnažuje se podatak od prije nekoliko godina kada je na Mosoru primječen prvi crni vuk, a negdje u isto vrijeme i onaj bijeli za kojog su u Veterinarskom fakultetu u Zagrebu nakon DNK analize u Norveškoj, ustvrdili da se radi o djelomičnom albinizmu.
Međutim, što je sa onim crnim. Jesu li oni zbog klimatskih promjena i povećanja temeperature zraka samim time i većoj izloženosti suncu bez "zaštitnog faktora" potamnili sami od sebe ili je po srijedi nešto drugo, primjerice timber vukovi - krupne i ubojite zvijeri za koje se ne zna ni ‘ko su ni odakle su.
To je, vele oni koji su ga susreli, kombinacija gena vučje gladi i pseće znatiželje. Ili bolje rečeno tamo gdje vuk staje, vukopas ili timber vuk, bez problema ide naprijed. Što hoće reći, vukopsi se ničega ne boje odnosno ne bježe od čovjeka kao obični vuk što može prvenstveno zahvaliti psećim genima. I što je najgore, nezasitni su, nemaju mira, stalno "gonjaju".
U toj nedoumici i nesnalaženju s novim prirodnim postavkama, stanovištvo Dalmatinske zagore s pravom se pita gdje završava vučji pomladak iz hrvatskih zooloških vrtova. Npr. samo u onom osječkom na desetak je vučjih jedinki. Je li se oni kastriraju ili se ispuštaju u prirodu, pitanje je na kojeg već odavno traže odgovor i lovci i stočari.
Sve su to pokazatelji koji zahtjevaju hitno sastajanje struke i početak rada na strategiji, jer trenutna brojnost ovih impresivnih zvijeri, alarm je za uzbunu.
Upravo po toj ljestvici alarmantnosti od jedan do pet, lovci i stočari Podinarja i Zabiokovlja problemu daju ocjenu četiri. Svjesni su oni nečeg "iščašenog" u prirodi, što aktualni lovni režim zabrane odstrela vuka, nažalost ne rješava, piše Slobodna Dalmacija.
A to nedvojbeno ide u prilog prisnaživanju stvaranje nove čiste rušilačke vrste koja će uskoro postati glavni predator na tim prostorima.
