Poznat nam je samo po dobrome, a upravo završava jedan životni izazov i kao i uvijek, taj vlastiti izazov nije mogao proći, a da u sve nije uključio i humanitarnu notu. On je Bruno Šimleša, autor 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti, po struci sociolog, a po životnom pozivu čovjek kojemu su oni kojima u životu baš ne cvjetaju ruže na prvome mjestu. Zajedno sa suprugom Majom još lani je započeo prvi dio pješačke ture kroz Hrvatsku, hodajući od Istre do Knina, a ove ga je godine nastavio od Knina i nalazi se na krajnjem jugu s ciljem na Prevlaci. Hoda jer voli prirodu i otkrivanje ljepota naše zemlje, i ono najvažnije, skreće pozornost na udrugu za besplatnu psihološku pomoć oboljelima od raka Sve za nju. Neprocjenjivu važnost onoga što udruga pruža Šimleša je već pokazao cijeloj Hrvatskoj, skupivši lani preko 300 tisuća kuna, a ove je godine, na drugom dijelu svog pješačenja, prikupio još 150 tisuća kuna. No posao nije gotov, slijedi mu nastavak velikog posla oko akcije upravo sad u rujnu, a u međuvremenu, odrađuje i preko 30 kilometara dnevno. Za sve se pripremao kroz godinu i spreman je dovršiti tu ‘sitnicu‘ od još nekih 150 kilometara do cilja.
Avantura kroz Hrvatsku
-Obožavam biti u prirodi i otkrivati ljepote neke zemlje na taj način, pogotovo naše senzacionalne Hrvatske. Supruga Maja i ja u treningu smo stalno tako da mi ovo nije nikakvo iznenađenje za tijelo. Kad u proljeće i jesen hodaš po 25 do 30 kilometara, penješ zagrebačke vrhove i šire, onda je ovo ostalo došlo kao redoviti trening. Ne hodamo Via adriatica trail, već stvaramo svoju stazu. Konzultiramo se i s njihovim tragom, kao i s CLDT trailom, ali i slušamo lokalne znalce koji nam nešto predlože" - priča Šimleša koji, kao i svaki spreman penjač, na leđima vuče ruksak u kojem je u 20 kilograma spremno apsolutno sve za preživljavanje i sve vremenske (ne)prilike, za svaki teren i svako doba.
-A taj ruksak sa svakim kilometrom postaje sve teži naravno, ali u njemu nam je apsolutno sve. Moj je oko 20 kilograma, Majin ima oko petnaest. I sve je to normalno, čak nam je lakše dok se penjemo, ali spustovi su zapravo znatno teži od uspona. Suprotno onome što ljudi misle, kad se spuštaš, nije baš da se samo kotrljaš, kočenje koje mora napraviti tvoje tijelo, udari na koljena i zglobove, taj ruksak koji ti je navaljen na leđa, ma sve je puno teže, ali – može se" - priča nam čovjek koji u gotovo svakoj rečenici spominje udrugu Sve za nju.
-Zato sam izabrao hodanje kao način prikupljanja sredstava za ovu udrugu. Besplatna psihološka pomoć za oboljele od raka nešto je bez čega se ne smije i ne može, toliko je vrijedno ono što oni rade i ljudi su to prepoznali. Uvijek je nečija majka, sestra, djevojka, baka, prijateljica u pitanju. I to je divno kako ljudi za trail i akciju znaju" - priča Šimleša, opisujući kako mu je Pelješac, nakon svih hrvatskih terena, ‘pjesma‘.
-Ma Pelješac nam je divota, uglavnom je sve ravno, usponi i spustovi su jako blagi, priroda je prekrasna, a i u svakom selu ljudi nam se javljaju, znaju što radimo, pozdravljaju, a da ne govorim koliko pomognu. Na ovoj vrućini naša voda uzavri već nakon tri sata, u mjestima nam uvijek netko da svježu vodu, moram spomenuti koliko sam se najeo prekrasnih smokava i kupina po Pelješcu! Popeli smo se za dva sata na Svetog Iliju bez ikakvih problema, spustili se i odonda nam je sve ravno i bez napora. Pelješac je bio vrlo nježan za naše tabane."
Ništa žuljevi, samo smokve i kupine!
U Stonu ih je uhvatila oluja koja se Dubrovnika, naravno, nije ni dotaknula, pa su kratko pričekali da je vjetar odnese i nastavili dalje prema Dubrovačkom primorju. U Slanome, u jednoj od najljepših vala na Jadranu, odlučili su ipak odmoriti jedan dan i onda junački završiti stazu preko Srđa i Prevlake, koja je i krajnji cilj.
-Ako sve bude išlo po planu, a zasad nismo imali takvih prepreka koje bi nam poremetile planove, 3. rujna u subotu smo na smo na Prevlaci, na rtu Oštro, ali vidjet ćemo još!" - smije se ovaj prekaljeni ‘hodač‘ i obožavatelj prirode koji u društvu supruge, kaže, baš uživa u gostoprimstvu ljudi koji prate njihovu rutu, znajući da ih čeka još puno posla, uglavnom preko medija, nakon njezinog završetka. Od toliko hodanja, kilometara, težine, vrućine i umora, ozljede su neizbježne ali ih on takvima ni ne naziva.
-Pa žuljevi su mi uglavnom nakon prolaska Biokova i tih 60 kilometara bili veličine breskve (smijeh), i svaki dan boli te na nekom drugom mjestu. Ali podsjećam da je to dobro kad se ozljede premiještaju! Ako te tri dana zaredom boli recimo isto koljeno, e to je znak opasnosti, nešto nije u redu i moraš prestati. Srećom, nama se takvo nešto nije dogodilo i nadamo se tome do kraja. Ima žuljeva i manjih bolova, ali bože moj, to su sitnice koje prođu, za ovu stvar vrijedi istrpjeti malo da bi neka žena koja prolazi kroz najteže trenutke u životu dobila jako puno." - zaključuje Bruno Šimleša.
-Želimo vidjeti kćerkicu Anabelu, to nam je najteže u vezi ove avanture. Lako za sve uspone, spusteve, nevere, povremenu glad... Ona nam nedostaje... "
Držimo mu fige i želimo sreću na putu!