William Hague, bivši britanski ministar vanjskih poslova i obnašatelj brojnih visokih dužnosti u britanskoj politici tijekom duge karijere, u svojoj je kolumni za The Times analizirao aktualnosti vezane uz rusku invaziju na Ukrajinu. Hague je otkrio kako mu je egipatski ministar vanjskih poslova telefonom u veljači 2011. godine, u vrijeme ‘Arapskog proljeća‘ rekao "sve je u redu i nema razloga za brigu‘, a dok je govorio, televizija je prenosila snimke milijun bijesnih ljudi u Kairu koji su zahtijevali pad režima Hosnija Mubaraka, kojega je taj ministar bio dio. Hague ga je nazvao kako bi zatražio pojačanje osiguranja za veleposlanstvo Velike Britanije i britanske državljane, no egipatski je ministar, kako navodi, bio uporan u tome da se u Londonu mogu opustiti, rekavši "sve je ovo bilo očekivano".
Dva dana kasnije, Mubarakova vlada bila je svrgnuta, no ministrove riječi ilustriraju važnu istinu o autokratskim vladama - kada su u nevolji, ne mogu priznati nikakvu smetnju, neuspjeh ili opasnost, u početku za druge, ali ponekad čak ni za sebe. Pod svaku cijenu vlasti moraju pokazati da njihov vođa ima potpunu kontrolu, kako ni najmanja mrlja u njihovoj svemoći ne bi razbila cijelu tu šuplju strukturu moći na kojoj sjedi. Takve vladavine usvajaju neku vrstu institucionalizirane gluposti, negirajući stvarnost što je duže moguće, prenosi Jutarnji.
Ruska verzija događaja u Ukrajini sada je ekstremna i smiješna verzija upravo te nesposobnosti da vlasti priznaju da su u nevolji. Tako je svojevremeno iz Kremlja bilo rečeno da je zapovjedni brod Crnomorske flote, krstarica Moskva, potonuo tijekom tegljenja u olujnom moru, iako snimke pokazuju da je vrijeme bilo lijepo. Za povlačenje sa Zmijskog otoka rečeno je da se radi o "gesti dobre volje"; razorne eksplozije u vojnim bazama na Krimu bile su tek brojne nesreće, a nedavni bijeg glavom bez obzira iz regije Harkiv bilo je "pregrupiranje".
Kremlj će, naime, prije reći bilo što nego priznati da je Putin pogriješio u golemim, povijesnim razmjerima s radikalnim podcjenjivanjem zemlje koju je odlučio maltretirati i poželio uništiti.
Bizarni izgovori
Njemu omiljen ruski izgovor za neuspjeh u svladavanju ukrajinskog otpora dolazi iz moskovskog parlamentarnog odbora koji je to nazvao posljedicom toga što Kijev koristi vojnike mutante, ljude pretvorene u "smrtonosna čudovišta" u američkim laboratorijima. Takva izmišljotina ih tješi više od istine - a ta je da ukrajinske vojnike pokreće krajnje ljudska motivacija da brane svoje obitelji i svoju zemlju od čistog zla masovnih grobnica i mučenja koje otkriva svako rusko povlačenje.
Nasuprot tome, prorijeđeni redovi ruskih snaga popunjavaju se osuđenicima kojima se nudi izlaz iz zatvora i dodatna plaća za svaki prijeđeni kilometar. Ozbiljno demoralizirani, ruski vojnici imaju jedno od najgorih vojnih vodstava u modernoj povijesti svijeta - generale se često smjenjuje i premješta, neki od njih su i ubijeni, a sam Putin se izravno miješa u sve izdajući naredbe da se određena područja osiguraju do određenih datuma, što je sve sada tek fantazija.
Posljednjih tjedana Ukrajina je otvoreno govorila o mogućnosti ofenzive na jugu, u regiji Herson. Mnogi su se pitali zašto su to unaprijed davali do znanja. No, rusko vrhovno zapovjedništvo to je shvatilo zdravo za gotovo i pomaknulo je neke od svojih najboljih trupa, poput 1. gardijske tenkovske armije, iz Harkiva prema jugu, samo da bi otkrili da je najambiciozniji ukrajinski napad krenuo u području koje su upravo napustili. Putin, navodni glavni strateg, nasjeo je na najstariji trik.
Institucionalizirana glupost trajat će neko vrijeme, a onda...
I dok mu čak i Kina izražava zabrinutost, a Indija mu drži lekcije, Putin je prošlog tjedna inzistirao da sve ide po planu. Mnogi Rusi znaju da je to smiješno. Jedna od njihovih najvećih pop zvijezda, Alla Pugačova, govorila je o "našim momcima koji umiru za iluzorne ciljeve". Tvrdolinijaški vojni blogeri tzv. "milbloggers", koji su s entuzijazmom pisali o ratu, okomili su se na nesposobne oružane snage i pozvali na brže uništavanje ukrajinske infrastrukture.
Putin će shvatiti da je u nevolji. Institucionalizirana glupost će potrajati neko vrijeme, ali stvarnost će izaći na vidjelo. Plan A, okupacija Ukrajine, propao je još u veljači. Plan B, potpuna kontrola Donbasa i referendumi u okupiranim područjima za izglasavanje pripajanja Rusiji, propali su u rujnu. Što je Plan C, pita se Hague, i kako izbjeći sudbinu autokrata koji podbaci - onu iznenadnu ‘smrt‘ kad vojska odbije zapovijedi ili gomila prestane strahovati ili kad netko poput Nikolaja Patruševa, šefa Vijeća sigurnosti obučenoga u KGB-u, potiho krene niz hodnik po noći.
Ruski predsjednik, kako navodi autor, ima tri mogućnosti, a sve tri nose velik rizik. Tako će on nekoliko tjedana izbjegavati da izabere opciju - zadovoljit će zahtjeve za novim napadima na elektrane, zalihe vode i brane, nadati se da će rastuće cijene plina uspaničiti Europu, dok će istovremeno zahtijevati napredak od svojih iscrpljenih trupa. No, prema trenutačnim trendovima, on će morati izabrati, a Zapad se mora pripremiti za njegov izbor. Nakon negiranja, nešto će iz svega morati izaći.
Tri opcije
Njegova prva opcija je potpuna mobilizacija ruskog gospodarstva i društva za sveopći konvencionalni rat. Podignuti dva milijuna rezervista, preurediti tvornice za municiju, tražiti od svih posvuda da se žrtvuju. Rizici za njega s tom opcijom su da je za to potrebno vrijeme, da su mnoge moderne komponente proizvedene na Zapadu nedostupne i da bi podrška javnosti mogla kolabirati. Dokazi da mladi Rusi ne žele biti regrutirani za borbu vrlo su jaki.
Druga mogućnost je prijetnja korištenjem, demonstracijom ili stvarnom uporabom oružja za masovno uništenje, kao što bi bila taktička nuklearna bomba koja bi bila bačena na grad ili vojne postrojbe. To je najluđa opcija, nešto što bi ujedinilo cijeli svijet protiv Putina, a i dalje ne bi dobilo rat, osim ako ne ponovi takvo nešto mnogo puta. To je također i najvjerojatniji scenarij izazivanja unutarnjeg puča kako bi se Putina uklonilo s vlasti.
Treća opcija je završiti s tim i pokušati živjeti tako da bi ponovno vodili borbe u budućnosti. Povući se - "pregrupirati" se, naravno, u masivnoj "gesti dobre volje" - na obrambenije linije, ponuditi prekid vatre i okriviti sve osim sebe. Zapad se, rekao bi tada, urotio protiv Rusije. Ministar obrane Sergej Šojgu nije bio dorastao poslu i misteriozno nestaje, zapovjedniku oružanih snaga Valeriju Gerasimovu sudi se za izdaju i nesposobnost. Putina hvale neki svjetski čelnici zbog obaranja cijena goriva i hrane. Njegov rizik u ovom scenariju je da će Rusima sinuti istina da su poraženi u sadašnjosti i osiromašeni za budućnost. Njihov bi predsjednik tada bio vrlo ranjiv.
Nije poznato kakav će izbor napraviti, ali dok se zapadni čelnici ovog tjedna međusobno savjetuju u New Yorku, moraju se pripremiti i utjecati na njegov izbor. Najbolji način da se spriječi eskalacija u punu mobilizaciju jest pomoći Ukrajini da dođe do brže pobjede s raketama većeg dometa iz SAD-a i najboljim borbenim tenkovima, uključujući veliki broj njih koji pripadaju Njemačkoj. To je također najbolji način da se Putina prisili na povlačenje uz sačuvani obraz s posljednjih ukrajinskih teritorija koji su još uvijek pod njegovom kontrolom.
Američki predsjednik Joe Biden bio je u pravu kada je govorio o "teškim posljedicama" u slučaju opcije korištenja taktičkog nuklearnog oružja, ali nije izrekao koje bi to posljedice bile. Ipak, dio sredstava odvraćanja od toga u potpunosti je spreman. Na kraju dugačkog, praznog stola u Kremlju nalazi se čovjek čiji su planovi u ruševinama, što ga polako tjera da poduzima sve veći rizik, zaključuje Hague.