Postoje neka reporterska lica koja su se toliko udomaćila u našim domovima da ih doživljavamo kao svojevrsne prijatelje. Andrija Jarak, reporter Nove TV, definitivno je jedan od njih, piše Slobodna Dalmacija.
Kralj javljanja uživo, s novinarskom karijerom dugom više od dvadeset godina, unatoč tome što izvještava uglavnom o negativnim situacijama, kod ljudi izaziva pozitivne emocije. Vrlo pozitivne emocije...
Kad vas ljudi vide na malom ekranu, to uglavnom znači da nije dobro. Nakon toliko godina rada i izvještavanja o najcrnjim pričama, sigurno ste (ili možda niste) uspjeli razviti obrambeni sustav.
Kako se nosite s tim teškim situacijama i na koji se način borite protiv stresa koji je kod vas već godinama konstanta?
- Stres je danas gotovo sve, bez njega se ne može ni udahnuti kako treba, što zadnjih dana vidimo u nekim dijelovima Hrvatske, a pogotovo u Sarajevu. Dakle, na to se ne osvrćem, od toga ne bježim jer ne bismo ništa napravili. Stresnih je situacija puno, ali kad se upali kamera i kad moram prenijeti informaciju s mjesta događaja, bitno je biti točan, koncentriran i objektivan.
Kako izgleda vaš prosječan radni dan?
- Natprosječno neizvjesno... Nemam raspored unaprijed, moj dan određuju dnevni događaji. U nekim slučajevima znam unaprijed da ću pratiti Oluju, Kolonu sjećanja ili neka ranije zakazana suđenja, ali najčešće nisam siguran hoću li zaspati tamo gdje sam se probudio i gdje je najudobnije – u svom krevetu.
Kako izgledaju vaši neradni dani, kako se onda "resetirate" od svega?
- Čini mi se da potpuni reset u ovom našem poslu nije moguć. Uvijek smo na neki način na čekanju, uz telefon ili blizu izvora informacija. No, druženja s prijateljima, izleti s obitelji čine onaj bitni dio punjenja energije u danima kad nisam na poslu.
Koliko vas pogađaju teške situacije kojima svjedočite i jeste li ikada nakon odrađenog posla zaplakali?
- Bilo je tih terena na kojima zapne riječ u grlu i o kojima slika govori sve, svaka riječ je suvišna, ali morate pričati. Dovoljno je reći Kornati i slike te najveće poslijeratne tragedije u Hrvatskoj vraćaju se u fleševima.Siguran sam da su tada svi plakali ili barem zanijemili u trenutku. Kad me nešto jako pogodi, blokiran sam, nema suza. Tada radi ratio, jer se posao mora obaviti.
Adrenalin i profesionalni pristup poslu suze stavljaju u drugi plan. Empatija i prilagodba glasa dok prenosite informaciju svakako su tu, ali suze, barem za sada – ne.
Jeste li ikada pomislili: Andrija, koji vrag tebi ovo treba? Jeste li pomišljali na odlazak u neke ležernije vode?
- Svaki dan to pomislim na par sekundi... Što se posla tiče, razumljivo je da dođe do zasićenja, neke potrebe promjene ritma, ali to traje samo dok mi ne jave da se ide na teren.Tada se sve zaboravlja i kreće žrvanj – ekipa, auto, provjeravanje informacija s više strana i sve ono što je potrebno da tih nekoliko minuta u najgledanijoj informativnoj emisiji u zemlji budu u tom trenutku najkvalitetnije moguće. Onda shvatim da je to moj ritam, moj način života, džungla u kojoj se dobro osjećam.
Budući da novinari kojih ne mimoilaze novosti iz crne kronike često dobivaju prijetnje, jeste li se vi i u kolikoj mjeri suočavali s takvim situacijama?
- Nije bilo takvih situacija.
To vas sigurno često pitaju, ali možete li izdvojiti najtežu ili neke od najtežih situacija u kojima ste bili?
- Spomenuo sam Kornate već kao nešto najtužnije i najstrašnije. Strašan je prizor bio i prošlog ljeta kod Novske kad su stradale dvije djevojčice iz Slavonije. Trag je ostavila i monstruozna priča s Paga i sudbina dječice koju smo svi pratili. Potraga za Antonijom Bilić također je dio onoga što pamtim, kao i najdulji live u nekom dnevniku u Hrvatskoj u trenutku kad je poginuo Toše Proeski.
Sjećate li se svog prvog novinarskog zadatka, gdje je i kada to bilo?
- Bilo je to 1996., požar na otoku Korčuli, u blizini Blata. Tad sam radio na HRT-u. Bilo je napeto, veliki požar, trema je tresla, ali prvi live se pamti. Ostalo je povijest.
Radili ste kratko vrijeme i u Slobodnoj Dalmaciji? Što ste tada pratili i kakva iskustva nosite iz tog vremena?
- Jesam, i baš sam sretan zbog toga jer je svima nama Slobodna Dalmacija više od novina. Ona je jedan od hrvatskih brendova i znati da ste dali svoj, makar koliki-toliki, doprinos njezinoj povijesti baš godi.
Kao dopisnik iz Dubrovnika pratio sam sportske teme i bilo je to baš dobro. A onda sam zaigrao na nekim drugim terenima, ali temelji treninga koje sam stjecao u ovim novinama još su u krvi.
Koliko često uspijete otići u rodni Dubrovnik i nedostaje li vam Dalmacija?
- Ako mene pitate, nikad nije dovoljno često biti u Dubrovniku. Ali on je stalno u meni. Volio bih da stignem češće boraviti u Gradu, ali stalno si govorim – još sam mlad, stignem sve.
Dalmacija ima poseban mentalitet koji je dio karaktera svakoga tko je rođen tamo. To je veselo, glasno, puno opuštenije i vedrije bez obzira na svakodnevicu, a opet se problemi riješe.
Je li vas žena ikada odgovarala od ovoga posla, pretpostavljam da i ona s vama proživljava sve te loše momente?
- Moja supruga je najveća podrška koju mogu imati. Ritam ovog posla nimalo nije lako pratiti pa ne provjeravam koliko je javljanja pogledala.
Dovoljno je da znam da gdje god da jesam, doma će biti sve u najboljem redu jer je supruga i mama tu. Da bi voljela da se bavim nekim mirnijim poslom, sigurno bi, ali to je sada tako.
Kakav je Andrija Jarak privatno?
Nemam pojma... Mogu reći nešto lijepo pa zamisliti da ste vi rekli? O tome bi trebali govoriti drugi. Ali, jedno znam. Za prijatelje, koji su birana obitelj, učinio bih sve i najviše volim, cijenim i živim odanost u odnosima. To je ključ uspjeha, zadovoljstva i sreće u životu.
StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetKRALJ JAVLJANJA UŽIVO
ANDRIJA JARAK Dubrovnik je stalno u meni. Volio bih da stignem češće boraviti u Gradu, ali stalno si govorim – još sam mlad, stignem sve...
1. veljače 2020. - 15:44