Čega se prvog sjetim kad je riječ o polufinalu Final foura 2001. protiv Bečeja u Gružu? Atmosfere, ne samo toga dana, već tih dana u cijelom gradu, i one erupcije radosti nakon našeg pogotka za pobjedu... – točno je 20 godina od jugove 10:9 pobjede protiv tad aktualnog prvaka Srbije i Crne Gore te Europe sa zvukom sirene u Gružu, plasmana u finale završnog turnira europske LIge prvaka protiv Olympiacosa, koji je u prvom polufinalu 18. svibnja 2001. sa 7:6 dobio Posillipo. Iako je Jug i dan poslije slavio, tad pogotkom sedam sekundi prije kraja produžetka, iako je i tad bio asistent, u polufinalu Elvisu Fatoviću, a u finalu Mili Smodlaki, Alenu Boškoviću je pobjeda u polufinalu u prvom planu.
- Utakmice protiv Olympiacosa se gotovo i ne sjećam, to finale mi je u magli, ali polufinale protiv Bečeja se ne zaboravlja. To je bila utakmica svih utakmica. Da, prvo čega se sjetim i kad vrtim film tog Final foura 2001. jest ta nezaboravna atmosfera, podrška Torcide, te pobjeda u polufinalu. Znam kako smo imali time out uoči tog zadnjeg napada u četvrtoj četvrtini polufinala. Vesko (Veselin Đuho) je govorio, ali smo ga slabo čuli zbog sirena, huka s tribina. Srećom, znali smo što traži jer smo tako igrali čitav život, posebno što se tiče Elvisa (Fatovića) i mene. Nikad se nismo trebali dogovarati. Od onih dječačkih dana, od utakmica u pionirima, pa do tog trenutka, bilo je, ako ga vidim da je slobodan, on je znao kako će od mene dobiti loptu. S Ognjenom (Kržić) sam odigrao dupli pas, Vasović je skočio u tom trenutku na mene, mislio sam pucat, ali sam vidio u tom trenutku Elvisa te mu brzo bacio loptu. Prije toga, a ni poslije toga nije se rodio čovjek koji je mogao realizirati takve lopte, takav egzekutor koji je tako hladno rješavao takve situacije kao što je to uvijek radio Elvis...
Jug je sezonu prije, 2000. godine, osvojio po prvi put naslov prvaka Hrvatske, uzeo pritom i LEN-a kup, drugi europski trofej u povijesti.
- Ognjen i ja smo bili desno, pokojni Ivo Ivaniš je bio na beku, Mile Smodlaka na centru, uz Elvisa lijevo je bio Frano Karač, koji je bio sjajan. Tiho Vranješ je pokrivao puno, zatim drugi centar je bio Andrej Belofastov, pa Goran Volarević i Maro Balić na vratima, pa sve ostale naše drage kolege, Medo (Dragan Medan), Igor (Računica), Peca (Đani Pecotić)... sve su to ljudi s kojima smo živjeli, i svi skupa smo znali napamet kako će tko odigrat, kako će tko dodat.... Tu utakmicu protiv Bečeja sam pogledao dva puta u životu, i dobro se sjećam kako je bilo puno, puno prebačaja jer Bečeja nismo mogli dobiti drugačije, nego tako. Bečej je imao fantastičan blok, a mi smo ih dobili na tu našu igru, dakle, polukontra, kontra, prebačaj...
Zastao je Alen na trenutak, pa nastavio.
- Ne smijemo zaboraviti kako je prije tog našeg zadnjeg napada Bečej imao polukontru, i to je meni Šapić pobjegao. Pokušao sam ga uhvatit za nogu, za gležanj, molio sam Boga da ga potegnem, ali nisam ga uspio potegnut, te zaradit isključenje, i tako ga zaustaviti. I onda se sjećam, digao se, te opalio, a Vola (Volarević) je obranio. Da, Šapić je bio brzoplet. Za mene je to jedan od ključnih trenutaka te utakmice, i nakon toga mi dobijemo tu priliku, te je koristimo.
Kakva je to bila erupcija oduševljenja kad je Elvis pogodio za 10:9, kad je bilo jasno kako će Jug igrati u finalu.
- Moj dječački san je bio puni Gruž, i ta slika Gruža za vrijeme Final foura 2001. je vrhunac svih vrhunaca. Samo mi je to glavi. Prije neki dan sam sreo našeg DJ Vjevericu. Sjetili smo se baš utakmice s Bečejom kad je on uoči utakmice pustio Čavoglave, sve one druge pjesme, te još više 'zapalio' atmosferu. Sjetili smo se kako je bazen nekoliko sati prije naše utakmice bio pun, sjetili smo se balona, bengalki, zastava, šalova, brodskih sirena... To se ne može zaboraviti, i nekome tko nije bio, teško je dočarat kako je bilo. Bože moj, satima nakon te utakmice nisam mogao zaspat, ma nitko nije mogao zaspat, a čekalo nas je dan poslije finale s Olympiacosom, kojeg se, ponavljam, ne sjećam... Ma, protiv Bečeja taj naš zadnji napad... moram spomenut jedan detalj. Na vratima Bečeja je bio Aleksandar Šoštar, vratar kojeg sam izuzetno cijenio. Šoštar je bio čudo od vratara. Baš tako, čudo. Uvijek je postavljao obrane prema sebi, i kad sam ga vidio kad je iskočio u onom trenutku kad je lopta išla prema meni, mislio sam pucat plisku, vidio sam kako je iskočio, a kako sam vidio Elvisa, znao sam kako on ne može uhvatiti prebačaj. Tako je i bilo. Znaš, mi smo igrali taj prirodni vaterpolo, igrali smo kako su igrali stari, koje smo imali priliku gledati, te učiti od njih, onako kako su igrali Vesko, Goran Sukno, Božo Vuletić, Antonio Milat, kako su nas i sve prije nas učili Tomo Udovičić, Trifko Banđur, Đuro Savinović... Taj jedan trenutak, akcija koju su igrale generacije i generacije, to je bio taj moj, taj naš Jug... Moj dječački san je bio pun Gruž, te ruke u zraku. Obožavao sam igrat u Gružu, kao i svi s kojima sam dijelio Jugovu kapicu.
Opet se vratio na nezaboravno polufinale.
- Bečej je bio veliki, veliki suparnik, kojeg sam strašno poštovao, svakog njegovog igrača. Pravi sportaši, odlični ljudi. To je bila mega, mega momčad. Uskoković, Ćirić, Šoštar, Vasović, Molnar, Biros, Janović... Vesko i Emil (Nikolić) su bili vrhunski treneri, isto tako motivatori, ali nas nije trebalo motivirat uoči Bečeja. I, Bože moj, sve se poklopilo te večeri, tog 18. svibnja 2001. godine. Taj Final four 2001. je klasični primjer sinergije vrhunske uprave na čelu sa Željanom Konsuom i Goranom Suknom, zatim sjajnih trenera Veska i Emila, koji nisu bili samo treneri, već i prijatelji, kao i Deana Kontića, doktora Marka Margaritonija, pa sve do Dubravka Cote, koji je bio službeni spiker, Iva Miloša i cijeli zapisnički stol, Krajne (ekonom Damir Krajišnik), potom nas igrača, mojih suigrača, koji su ne samo bili odlični igrači, već su i odlični ljudi, te navijača, dubrovačke Torcide, koji su živjeli s nama, koji su skupa s nama takoreći jurišali na protivnički gol, a skupa s nama se branili kad je suparnik bio u napadu... To što je uprava napravila te 2001. godine nisam bio svjestan tad, ali danas, kad sam uključen u organizaciju nekih događaja, znam koliko su velik posao napravili. Da, Final four je te godine bio sinergija svih i svega, i tu 2001. pamtim prije svega po tome, i to je donijelo taj veliki, nezaboravni uspjeh.
I opet naviru sjećanja.
- Sad sam se sjetio trenutka kad smo ušli u Gruž, došli na utakmicu s Bečejom. Još se igralo prvo polufinale između Olympiacosa i Posillipa, a tribine 'gore', pa onda onaj trenutak kad je Torcida pred početak naše utakmice upalila bengalke, kad je više od 5000 navijača zapjevalo, i onda na kraju onaj pogodak Elvisa... Para mi se kako je to polufinale jučer bilo. Svega se dobro sjećam - zaključio je prisjećanje na nezaboravnu večer prije točno 20 godina legendarni jugov igrač Alen Bošković.
NA DANAŠNJI DAN, 18. SVIBNJA, PRIJE 20 GODINA
Polufinale: Jug - Bečej 10:9
DUBROVNIK Bazen u Gružu. Gledatelja 5.500. Suci: Margeta (Slovenija) i Tulga (Turska).
JUG: Volarević, Vranješ, Pecotić, Računica, Kržić (3), Smodlaka, Medan, Ivaniš (1), A. Bošković, Bjelofastov, Balić, Fatović (3), Karač (3). Trener: Veselin Đuho.
BEČEJ: Šoštar, Zimonjić, N. Janović (2), Krstonošić, Jančić, Biros, Ćirić, Uskoković, Molnar, Šapić (1), J. Vasović (4), Peković (1), Milić (1). Trener: Zoltan Kasas.
Igrač više: Jug 10/6, Bečej 7/5.
Četverci: Bečej 1/1
Četvrtine: 2:2, 3:3, 2:2, 3:2.
FINAL FOUR 2001., petak, 18. svibnja, polufinala: Olympiacos - Posillipo 7:6, Jug - Bečej 10:9, subota, 19. svibnja, utakmica za treće mjesto: Posillipo - Bečej 12:5, finale: Jug - Olympiacos 8:7.