Rezultat karijere ostvario je Željo Perković u Taškentu, u Uzbekistanu, na 13. Svjetskom prvenstvu u Shotokan karate. Oko vrata su mu dvije medalje. Srebro je osvojio u katama, a broncu u borbama.
Druga medalja je apsolutna senzacija. Kako drugačije opisati činjenicu kako je nju izborio u apsolutnoj kategoriji, a on se natječe do 60 kilograma. Čekali su ga i suparnici, koji su od njega teži i više od 40 kilograma!
- Da, zbog toga je ovo moj rezultat života! – ponovio je član Karate kluba Kakato. Oduševljen je Taškentom, natjecanjem...
Svoju priču počeo je s drugim – natjecanjem.
- U tri dana, koliko je trajalo prvenstvo, bilo je točno 3018 prijava za nastup računajući sve. Nevjerojatan broj. I što se, kad je bilo toliko prijava, dogodilo. Ne sjećam se da sam ikad čuo kako sun eke kategorije bile predviđene za jedan dan, a kako su s natjecanjem počele drugi dan, jer nisu došle na red budući oni, koji su počeli prije, nisu svoje odradili. Sad se to dogodilo između ostalog i mojoj kategoriji u katama. Trebao sam nastupiti 9. rujna, a na borilište sam izašao 10. rujna. Još kad se zna kako se prvenstvo održalo na čak osam tatamija – širi ruke Željo, jedini hrvatski predstavnik na SP-u, koje je okupilo natjecatelje iz trideset i jedne države.
- I u toj ‘gužvi‘, tko je tražio zamjerku organizatorima, taj je nije našao. Kakva organizacija! Dvorana prekrasna. Taškent ima pet milijuna stanovnika, Uzbekistan osamdeset i pet, a površinom je veličine Europe. Njihova arhitektura, pogotovo kad su u pitanju vjerski objekti, fascinantna. Gledaš i uživaš.
I opet povratak na tatami.
- U katama sam s dvije pobjede stigao do finala, a u njemu izgubio s 3:2. Kako je rekla moja prijateljica Mirna Šenjug, trostruka europska prvakinja, koja je bila i na pobjedničkom postolju svjetskih prvenstava: ‘Željo moj, gubim s 3:2, a isto tako je moglo biti 3:2 za mene‘. Dakle, sitnice su presudile. Svih pet sudaca je bilo u dilemi... Uglavnom, nećemo se žaliti, ali ostat će uvijek žal jer svi znamo da srebro nije zlato.
Perković je na prvenstvo otišao nezaliječen.
- Da, ali sam u katama očekivao medalju. Nitko na natjecanja, tko očekuje medalju, ne ide po broncu, već svi idemo po zlato. Sam sam sebi rekao: ‘Željo, ako osvojiš zlato, to je to, otkazat ćeš borbe u apsolutnoj‘. Kako se to nije dogodilo, potvrdio sam nastup u borbama, i to u apsolutnoj kategoriji.
I onda...
- Prvo, pravila na ovom SP-u za veterane bila su: ipon ili dva wazarija treba za pobjedu. Drugo, ja sam imao 60-ak kilograma, drugi najlakši natjecatelj u apsolutnoj kategoriji imao je oko 20-ak kilograma više. U polufinalu sam poražen od natjecatelja koji je imao preko sto kilograma. Nažalost, u toj borbi sam, a joooooj, baš zabrljao – slegnuo je ramenima Željo. Širi ruke. Puše.
Ipak, vratio se brzo osmijeh na njegovo lice. Razlog je prva borba.
- Suparnik Uzbekistanac. Poveo je, a ja sam već u idućoj akciji plasirao moj najbolji i najdraži udarac – Ushiro Mawashi. I znate što se zatim dogodilo? Iako sam se borio protiv domaćeg predstavnika, publika je počela podržavati i mene. Jedan od razloga jer sam bio manji, lakši, te taj sjajan potez, koji sam izveo. Idući meč se odužio, a dobio sam ga iponom... Zaboravio sam istaknuti kako sam broncu u borbama osvojio u kategoriji natjecatelja od 45 do 54 godine. Bio sam najstariji natjecatelj. Svi suparnici mlađi od mene, te teži, a borio sam se protiv natjecatelja koji su gotovo deset godina mlađi i više od 40 kilograma teži. Iako je prošlo nekoliko dana od prvenstva, još se nisu slegnuli dojmovi. Još sam ‘vruć‘, još je osjećaj isti kao onog trenutka kad sam izborio polufinale, te osigurao medalju u apsolutnoj kategoriji. I dok se oporavljam od vremenske razlike, spreman sam za novi izazov.
Prvi je već za koji dan, od 22. do 24. rujna u Tirani je Prvenstvo Balkana.
- Želja je medalja, a već sam rekao kako nitko na natjecanje ne ide po broncu.
Prve njegove medalje sa SP-a, a 2020. godine, to se ne zaboravlja, rekao je: ‘To bi bilo to!‘
- Da, to sam rekao, a 2022. godine sam bio na štakama. Hodao sam uz pomoć njih 40 dana, ali samo 50 dana od kad sam ih odbacio, te hoda prvi put bez njih, osvojio sam medalju na državnom prvenstvu veterana. Zatim i medalju na veteranskom prvenstvu Balkana u Beogradu u katama. Još me žulja ta ozljeda, ali u Beogradu, za vrijeme Prvenstva Balkana, vidio sam kako i veterani imaju borbe, te su podijeljeni u težinske kategorije. Ja sam zadnju seniorsku medalju u borbama osvojio 2011. godine, kad sam imao 42 godine u kategoriji do 60 kilograma. Tad sam postao najstariji seniorski prvak u povijesti Hrvatske. To je rekord i danas. To je bilo to što se tiče borbi, dakle, dugo, dugo sam bio bez njih. Ali, da bi bio spreman za SP, išao sam na Europsko prvenstvo u Bugarsku, u Kranevo, sportski centar na obali Crnog mora, nekih 20 kilometara od Varne. Tamo nisam radio s veteranima, već sa seniorima. Zauzeo sam na kraju treće mjesto, a otišao sam tamo u strahu da netko ne ‘pomete pod sa mnom‘.
Što se tiče veteranskih državnih prvenstava Perković ima kontinuitet.
- Nastupio sam do danas na ukupno sedam veteranskih prvenstava. Šest puta prvak, a jednom brončani. Dakle, na svakom prvenstvu na pobjedničkom postolju. Najuspješniji sam natjecatelj u povijesti državnih veteranskih prvenstava.
Šali se Željo i kaže: ‘Tek mi je 27 godina, ima još dosta natjecanja preda mnom‘.
- Taškent je trebao biti stanica u sklopu priprema za Prvenstvo Balkana. Ali, već na SP-u sam osvojio dvije medalje. Priredio iznenađenje u borbama u apsolutnoj kategoriji... Ipak, iako je umor prisutan nakon SP-a, neću otkazati nastup na Prvenstvu Balkana. Idem u Tiranu. Nastupit ću i u borbama.
Jedina je razlika, nije prijavio nastup u apsolutnoj kategoriji, već u kategoriji do 75 kilograma. Dakle, opet će biti težih od člana Kakata, ali ne više po trideset i više kilograma. Međutim, dokazao je u Taškentu, i u mnogim drugim prilikama prije toga, kako zna, kako mu dobo ide...