Odlično, Poljska nam nije mogla ništa do tog prvog gola. Poslije ona ‘rupa’ pred kraj utakmice, ali imali smo tad igrača manje... Ma, zasluženo smo prošli. Bili smo opasniji. Treba li smo imat veće vodstvo od 2:0. Tko je gledao utakmicu mogao je vidjeli što je sve obranio poljski vratar. Ustvari, oba vratara su bila odlična – kaže 60-godišnji Božidar Bobo Butigan, jedini Dubrovčanin koji je igrao na Svjetskom malonogometnom prvenstvu, i ne samo što je igrao, već je na kraju izabran za najboljeg vratara prvenstva. Bilo je to 2000. godine u Gvatemali. Do danas jedinom SP-u na kojem su igrali mini ‘Vatreni‘.
Butigan će i dalje o finalu kvalifikacija. Hrvatska nakon 3:2 pobjede u Poljskoj, u uzvratu je vodila s 2:0, na kraju 2:2. Ali, uspjela je. Nakon 24 godine ponovno Hrvatska ide na SP.
- Marinović baš odličan, sjajan gol, pa onaj udarac na početku drugog poluvremena, pa kad smo otišli na 2:0, ali za mene je Zoran Primić ipak igrač utakmice. Bio je na streljani. Prvi gol je Poljska postigla nakon što je ona obranio prethodno dva udarca. Sjajan je bio – hvali aktualnog vratara Squarea i reprezentacije bivši vratar Squarea i hrvatske reprezentacije.
Svaki put kad su bile kvalifikacije za SP okrenuli smo Boba, prisjetili se Svjetskog prvenstva koje je odigrano 2000. u Gvatemali.
- Nama je Svjetsko prvenstvo bila nagrada, išli smo u Ameriku, a bili na kraju peti. Je li znaš zašto smo bili peti? – upitao je Bobo, pa odmah, k’o iz topa odgovorio.
- Bili smo klapa. Svi k’o jedan. Uf, kad se sjetim četvrtfinala i utakmice protiv Portugala. Robert Grdović nije mogao igrati zbog dva žuta kartona. I danas sam dojma kako bi bili u polufinalu da je on mogao igrati...
I kad je već ‘otplovio’ u 2000. godinu...
- Čega se još sjećam? Igrali smo u dvije dvorane. Prve utakmice u jednoj manjoj, a potom u arena za bikove. Tu su postavili teren. Uokolo desetak tisuća gledatelja. Bilo je odlično. I sjećam se, došli smo dole, ušli u hotel i kažu nam: kretanje samo u strogom centru grada. Dalje ne idi. Ideš na trafiku, a tamo vojnik s puškom. Sve su čuvali vojnici. U njih je gotovo 40 godina bio građanski rat, koji je završio par godina prije tog SP-a. I koliko se sjećam, oni nisu trebali biti domaćini. Međutim, ne mogu se sad sjetiti koja je država bila izabrana za domaćina tog četvrtog svjetskog prvenstva, ali znam kako je zbog nemira unutar nje došlo do promjene. Što još pamtim? Potomci Maje su niskog rasta, a naš Siniša Alebić je dva metra. I sad gledaju Maje njega u čudu, koliki čovjek.
Sjetio se Bobo kako na tom SP-u 2000. nije bio jedini Dubrovčanin.
- Bio sam jedini reprezentativac, ali s nama je bio Mateo Beusan kao član UEFA-e, zatim Siniša Bačić, koji je bio tehniko reprezentacije, te novinar Davor Buconić. Ma, bilo je odlično. To cijelo putovanje, na kraju i iznenađujuće dobar rezultat, naravno, nagrada za najboljeg vratara. To se ne zaboravlja. I eto, opet će, nadam se sva četvorica Dubrovčana u reprezentaciji, ići na Svjetsko prvenstvo u Uzbekistan. Čestitam Zokiju (Zoran Primić), Dariju Marinoviću, Marku Kuraji, Maru Đurašu. Poslao sam poruku Marinku Mavroviću, izborniku. Znamo se dugo, dugo. Baš su me naši razveselili plasmanom na Svjetsko prvenstvo, što je tom čekanju došao kraj. Što će Hrvatska nakon 24 godine po drugi put igrati na SP-u. Još kad bi uspjela nadmašiti to što smo mi uspjeli ostvariti u Gvatemali. To bi bilo sjajno, iako je za mene i ovaj plasman na SP već sjajan rezultat – rekao je Butigan, najbolji vratar SP-a 2000. godine.
