Ne gleda utakmice Maroka, a otkriva za koju reprezentaciju navija na ovom Svjetskom prvenstvu

Vahid Halilhodžić, bivši izbornik reprezentacije Maroka, dao je uoči početka Svjetskog prvenstva u Kataru životni intervju portalu So Foot. U izuzetno zanimljivom razgovoru za Sportske novosti, mostarski je stručnjak govorio o brojnim temama i to, kao i obično, bez dlake na jeziku.

Maroko je bio četvrta reprezentacija s kojom je osigurao plasman na Svjetsko prvenstvo, no na Mundijalu je vodio samo Alžir 2014. godine u Brazilu.

- Umjesto da sam u Kataru, evo me ovdje na kiši. Dao sam cijelog sebe u ovaj projekt tri godine i nedostajat će mi to Svjetsko prvenstvo, ali to je život – rekao je popularni Vaha.

Predsjednik marokanskog saveza Fouzi Lekjaa kritizirao ga je zbog nepozivanja Hakima Ziyecha, zbog favoriziranja stranih novinara u komunikaciji, te zbog toga što nije zvao dovoljan broj igrača iz domaće lige.

- Kad dođete u zemlju, ne znate sve dobre igrače, morate ih potražiti. Koliko sam utakmica pogledao u Maroku, najmanje tisuću. Obnovio sam 80 % momčadi. Treneru kredibilitet donose rezultati, a reprezentacija Maroka nikad nije bila bolja u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Sedam pobjeda i jedan remi, s prosječno tri postignuta pogotka po utakmici. Kasnije su htjeli da zovem neke igrače, a momčad je ostvarila rezultate bez njih. Nisam pristao, jer izgubiš kredibilitet kad igrači osjete da drugi odlučuju umjesto tebe. Tijekom lockdowna sam napisao sportski dokument o identitetu momčadi, sa svim mogućim detaljima, sa svim automatizmima. Preveli smo ga na pet jezika, jer su Marokanci posvuda. Osjećao sam da nešto mogu napraviti s tom reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu. Volio bih da sam završio karijeru s uspješnim Svjetskim prvenstvo i rekao dosta – ispričao je Vaha novinarima So Foota.

Kaže kako je svom nasljedniku ostavio ‘recept za uspjeh‘.

- Da, ali isto sam učinio i u Japanu. Nemam definiran sustav, prilagođavam se cijelo vrijeme, svaka utakmica je bitka. Danas svaki igrač ima video zapise svog izravnog suparnika. Sve analiziramo generalno, prednosti i nedostatke suparnika, koristimo puno detalja kako bismo izvukli korist. Sve je programirano, takav je profesionalizam danas...

Nekad je bilo drugačije. Prisjetio se Halilhodžić svojih dana u Paris Saint-Germainu.

- Doznao sam tko je preko daljinskog upravljača gurao dva igrača u momčad. Jedan iz L‘Equipea, drugi iz Le Parisiena. Možda sam pogriješio što sam ovom drugom zabranio dolazak u Camp des Loges. Svi su se novinari ujedinili, to je bio početak kraja...

Kad je u pitanju Mundijal u Kataru, Halilhodžić ne gleda utakmice Maroka.

- Da sam to učinio, ne bih bio Vahid. Ali nisam ni glup, mogu promijeniti mišljenje ako se to zamoli, ako je to za dobrobit momčadi. Problem u klubu je što je trener postao slaba točka, prvi koji će dobiti otkaz. Ali ako je glava sportaša slaba točka, klub ne može postizati rezultate. Nikad nisam pripadao lobijima. Pogledajte portugalske trenere, oni su svugdje jer dobro pričaju, a agenti im jačaju taj lobi.

Franck Fife/Afp

Kaže kako na Svjetskom prvenstvu navija za Francusku.

- Mogu otići do kraja ako će biti defenzivno dobri. Deschamps je Juventusova škola, pragmatizam i realizam. Nisam ni pogledao popis igrača Maroka. Jedna me majka zvala jer joj sin nije bio pozvan, plakao je Ne možete zamisliti kako je teško donijeti takve odluke. Igrač koji je igrao kvalifikacije i nije pozvan, možete mu uništiti život. Ja sam i dalje traumatiziran što sam igrao tako malo (na Svjetskom prvenstvu) 1982. Puno je potrebno da se od toga oporaviš, nije svatko za to sposoban. No, igrača koji ne radi dobro i nije discipliniran ću sa zadovoljstvom odstraniti...

Halilhodžić nema svog agenta, nikad nije radio nikakve planove glede svoje karijere.

- Svaki put kad odem s neke pozicije, dobivam ponude. Ni sad mi telefon ne prestaje zvoniti. Uglavnom me prijatelji savjetuju kamo da idem. Nakon SP-a u Brazilu na kojem sam bio s Alžirom, zvali su me engleski i jako veliki talijanski klub, ali sam dao riječ vrlo dobrom prijatelju koju je radio u Trabzonsporu. A ubrzo nakon što sam došao tamo, shvatio sam da sam pogriješio. Funkcioniram vrlo spontano, u afektu. Malo sam glup, ali imam samo jednu riječ...

Potvrdio je da se u Trabzonsporu sukobio s Florentom Maloudom.

- To nikad nisam vidio, ne želim ni pričati o tome... Priredio sam video nakon večere, a on je rekao: ‘‘Fućka mi se za proučavanje te momčadi, seronjo‘‘. A dan ranije sam zamolio predsjednika da igračima plati milijun eura jer su plaće kasnile i igrači su imali problema izvan terena, što je utjecalo na njihove igre...

Ističe kako se u njegovim momčadima uvijek znalo da je on šef, no nije uvijek mogao na sve utjecati.

- U PSG-u sam zamolio čelnike da zadržimo Ronaldinha, rekli su mi da ja odlučujem. A tjedan dana kasnije mi je uprava Canala+ objašnjavala da ga moraju prodati. Sanjao sam o tome da ga spojim s Pauletom, ali su mi rekli da bi u tom slučaju klub bio izbačen iz lige. Ljutio sam se 10 dana, a onda su mi pokazali Ronaldinhov ugovor. Njega je PSG-u posudila agencija Sportfive za priličan iznos, a PSG mu isplatio pet plaća. Njegovoj sestri, bratu, itd. U momčadi je bio čak i igrač koji nije postojao. Zvao se Rabiu Baïta, njega se koristilo kako bi se platilo ostale. Kad doznaš za takve stvari, pitaš se trebaš li ostati.

Ističe kako se cijelo društvo mijenja, pa tako i nogomet.

- Igrači sad zarađuju ogromne iznose i okruženi su parazitima koji u superlativima pričaju o svemu što oni rade, djevojkama koje ih uvjeravaju da su Alain Delon ili Jean-Paul Belmondo (poznati francuski glumci, op. a.). Kako da vičeš na momka koji zarađuje 15 milijuna dolara godišnje? Moraš nametnuti svoj kredibilitet, da kao čovjek i kao trener upravljate tim odnosom. Neki igrači nisu dovoljno obrazovani za ovakav način života, neke morate učiti poštovanju.

Neki igrači imaju posebne ugovore koji ih praktički čine nedodirljivima.

- To je nevjerojatno, to je zločin, za odlazak u zatvor odmah! Ne shvaćam kako je to moguće. Ja interes kluba uvijek stavljam na prvo mjesto.

Veseli ga kad njegovi igrači slave pobjedu.

- U tim trenucima više nema ega. Ljepše je pobjeđivati kad vodiš ekipu, nego kad si igrač. S druge strane, mrzim poraze jer si tada u sudnici. Za sve, uključujući i igrače, ti si krivac.

Prisjetio se i teških ratnih dana, te je istaknuo kako je 1993. godine otišao u Beauvais kako bi spasio svoj život.

- Napustio sam Mostar u četvrtak poslije podne, a u subotu ujutro su me došli ubiti samo zato što sam bio Musliman i bogat. Ukrali su mi automobil i sve iz kuće, potom su je zapalili i digli je u zrak dinamitom. Izgubio sam sve; kafić, pekarnicu, trgovinu s odjećom. Morao sam krenuti od nule. Religija razvija mržnju prema susjedima. U mojoj kući nikada nismo razgovarali o religijama. Ja sam Bosanac, žena mi je Hrvatica, a svekrva Srpkinja.

Nije ga zaštitilo ni to što je bio poznati nogometaš.

- Prije nego što sam postao metom, sudjelovao sam u organizaciji humanitarnih konvoja godinu i pol. A kad sam otišao, vojnici su došli spasiti moju obitelj, zahvaljujući naredniku kojeg sam poznavao. Bilo je strašno, to ne možete ni zamisliti. Vidio sam kako prijatelji ubijaju jedni druge. Ljudi postaju životinje spremne ubiti čim odjenu uniformu. U građanskom ratu je jako teško ostati neutralan. Ali ne želim više pričati o ratu. Svaki put kad na televiziji vidim Ukrajinu, prebacim program jer mi to vraća loše uspomene.

Mostar u kojem ste odrasli u Bosni i Hercegovini, sa svojim krajolicima i mješavinom zajednica, je li to bio mali raj?

- Bio je, da. Ali rat je sve uništio. Svašta se dogodilo u Mostaru: razaranja, masakri, genocidi, sve! A danas fašisti na vlasti uče mlade da se mrze! Ali fašizma ima posvuda. Pogledajte u Italiji, sve te pristaše Mussolinija! Bili su demokratski izabrani, a televizija je po cijele dane govorila ljudima da im je onaj drugi neprijatelj. I u Francuskoj se društvo kreće udesno. Kad se nađe jedan gospodin koji kaže narodnoj skupštini "Neka se vrate u Afriku!", moramo se malo zapitati. Ponosan sam što sam jedan od ljudi kojima su kohezija i dijeljenje važni. U Lilleu sam otišao između ostalog jer sam se morao boriti da svi zaposlenici imaju bonus za Ligu prvaka, od vrtlara do pralje. Htjeli su podijeliti pola za dioničare, pola za momčad.

Vaši igrači su između 40 i 50 godina mlađi od vas. Kako vas doživljavaju?

- Ne znaju da sam bio nogometaš. Kad postaneš trener, moraš zaboraviti tko si bio kao igrač. Tehnički sam bio vrlo jak, a i sada radim sa svojim napadačima kako bih im pokazao prave poteze. Jugoslavenska tehnika, najbolja na svijetu.

Kako objašnjavate to što ste igrali do 35. godine, dvaput bili najbolji strijelac francuskog prvenstva i osvojili jugoslavenski kup, a za reprezentaciju Jugoslavije odigrali ste samo 15 utakmica?

- To je politički. Bio sam izabran za najboljeg igrača Jugoslavije, sudjelovao sam u svim kvalifikacijskim utakmicama za Svjetsko prvenstvo 1982. i završili smo prvi u skupini ispred Italije, budućeg pobjednika. Dolazim na Svjetsko prvenstvo, zamjena sam. Kasnije mi je tadašnji izbornik Miljan Miljanić priznao da je pogriješio, ispričao mi se...

Zašto ste ostali 10 godina u mostarskom Veležu? Odlazak u Crvenu zvezdu ili splitski Hajduk mogao vam je osigurati čvršći status u reprezentaciji Jugoslavije?

- Političari su obećali da će meni i mojoj obitelji dati sve što želim ako ostanem u Mostaru. Malo su pritisnuli i moju braću. Tako je i bilo. I danas kad idem u Mostar čuje se: ‘‘Vahiiiiid, Vahiiiiid!‘‘ To je poštovanje, ljudi pamte. Gdje god sam bio, ljudima sam se sviđao. Osim u Maroku, gdje su mi na nekim stadionima zviždali jer nisam zvao Ziyecha ili sam trenirao Raju. Ali, to je bilo organizirano.

Jeste li sanjali o ovakvom životu kad ste bili mladi?

- Ne, htio sam postati inženjer elektrotehnike jer sam bio dobar u školi. U Jablanici, gdje sam rođen, bile su tri električne brane. Onda sam s 18 godina imao izbor između potpisivanja svog prvog profesionalnog ugovora ili odlaska na fakultet. Izabrao sam nogomet.

Je li istina da ste tijekom služenja vojnog roka doživjeli srčani zastoj?

- Da. Dali su mi anesteziju za operaciju ramena i gušio sam se. Alergija na anesteziju. Ali to sam saznao tek nakon godinu dana, od susjede koja je kirurgu bila asistentica. Kad mi je rekla, počeo sam se znojiti, uh!

A sami sebe ste upucali u stražnjicu...?

- Jedini put kad sam pucao iz pištolja, da. Držao sam pištolj na leđima, malo mi je smetao, a kad sam ga dotakao, opalio je...

U srednjoškolskim danima Vaha je bio – rocker.

- S 15, 16 godina sam svirao u bendu. Sanjao sam da jednog dana budem Jimmy Page, Brian May ili Clapton. Danas volim Rihannu, ona mi je najdraža! Volio sam i Whitney Houston, jadnu. Volim i soul, rock, pop, latino glazbu, ali ne previše Shakiru. U mom autu je RTL 2 cijelo vrijeme - zaključio je svoju zanimljivu priču Vahid Halilhodžić za Sportske novosti.