Opet se nadamo, priželjkujemo čudo, čudo je pobjedničko postolje, ali toga nema, pa nema već 27 godina, još tamo od Eurobasketa 1995. godine u Grčkoj. Tad smo uzeli treću broncu za redom na velikim natjecanjima, na prvom natjecanju na kojem smo se pojavili ono nezaboravno srebro, ali nakon tog olimpijskog srebra i finala s jedinim pravim Dream teamom 1992., uvijek smo nakon natjecanja bili nezadovoljni, pa i kad su se osvojile te tri bronce u nizu.
To je ukratko hrvatska košarka od samostalnosti, uvijek se nadamo, a čuda nema. Uvijek smo nezadovoljni, otpisujemo nakon svakog natjecanja igrače, mijenjamo izbornike, svega i svačega smo se naslušali tri desetljeća od olimpijskog finala i jedinog puta kad smo bili sretni, i kad je sve bilo super, i sve za pet.
Hrvatska je neizostavna samo na Eurobasketima, tko će sad gubit vrijeme i brojat koliko smo Svjetskih prvenstava i Olimpijskih igara propustili. Stoji, ovo je lakrdija od sustava natjecanja, ne možeš računat na najbolje u kvalifikacijama, a na kraju bi trebali najbolji igrati na velikim natjecanjima. Na kraju medalje osvajaju uglavnom reprezentacije sa strancima. Je li moguće što se događa s košarkom?
Ali, i mi smo igrali s Amerikancima, pa nismo. Na kraju, kad drugi igraju, zašto ne bi i mi, i kad je to mišljenje u vodstvu saveza prevladalo, oni koji nisu tako misli su otišli. Sa strancem, kojeg smo uzeli nakon što smo doživjeli debakl u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, dobili smo obje utakmice u pretkvalifikacijama za idući Eurobasket, koji će se održati 2005. godine, te s te dvije pobjede u Varšavi (Poljska) i Opatiji (Švicarska) otišli su naši u Milano gdje im je cilj biti među četiri najbolja, te se plasirati u završnicu, koja se igra u Berlinu, te tamo pokušati proći što dalje. Kreće se od osmine finala. Četiri su skupine.
Što su pokazale utakmice naših ovog ljeta, kad smo u dresu reprezentacije okupili gotovo sve najbolje što imamo? Dobili smo potvrdu kako imamo dobre pojedince i kako nismo uigrani. Naravno, Eurobasket je glavni zadatak, sve je bilo tome podređeno, i eto naših sad u Milanu gdje imaju priliku pokazati kako su ne samo dobri pojedinci, već i prava momčad. Ako je Damir Mulaomerović u tome uspio, Hrvatska bi se tad trebala moći potući sa svakim.
Bojan Bogdanović, Ivica Zubac, Dario Šarić, Mario Hezonja... Vratite nam osmijeh na lice.