- Još nisam za bacit. Vidjet ćete!
Sjećamo se dobro 'rata' između Pulića i Grande, 'krivih' pogleda, zavirivanja pod haubu, uloženih protesta, 'lijepih' riječi na stazi, te u boksu između trofejnog Splićanina te dubrovačkih vozača, pogotovo Nika Pulića, Dubravka Čikora, Stanka Manenice, Dražena Belohradskog, Nikše Stahora... I kad sve to znamo, kako je onda Granda na kraju završio u 'dresu' Dubrovnik Racinga?
- Svako ljeto sam u Dubrovniku. Svake godine po nekoliko puta skoknem do Dubrovnika, te se svaki put, koliko god puta dođem, nađem sa svojim velikim prijateljima, a to su prije svega Niko Pulić, Dubravko Čikor, te Nikša Stahor. S Nikom Pulićem sam kućni prijatelj. To naglašavam jer jedno je staza, jedno je želja za uspjehom, i to je bilo sportski, i tu smo, da, bili baš 'ljuti' suparnici. Stoji, znalo je nekad zbog događanja na stazi 'zaiskriti', znali smo se zbog toga svađati, ali smo baš uvijek, baš uvijek bili ljudi, te, koliko god vam to sad zvuči čudno, uvijek smo bili veliki prijatelji. Uglavnom, zadnje dvije godine sam morao pauzirati. Imao sam problem s kralježnicom. Morao sam na operaciju, a kako je sad sve u najboljem redu, kako opet mogu voziti, i kako sam imao želju vratiti se, u jednom razgovoru s mojim dubrovačkim prijateljima 'sudario' sam se s njihovim pitanjem: 'Hoćeš li voziti za nas?'. Kako je Dubrovnik Racing naš najveći klub, jedini od najboljih za koji nisam vozio, ideja mi se svidjela. Meni je to izazov. Meni je želja donijeti bodove Dubrovnik Racingu, pomoći mu da ostvari nove uspjehe. S druge strane i Dubrovnik Racing smatra kako mogu pomoći. Nisam se puno razmišljao. Brzo smo se dogovorili, i evo me! Čast mi je, ističem to, što sam postao članom Auto kluba Dubrovnik Racing!
Tko je mogao zamisliti kako će Grandi jednog dana Dubravko Čikor bit šef, kako će ga sad morat slušat.
- Hahaha, morat ću. Dubo je sjajan. Moj veliki prijatelj. Ponavljam, čast mi je što sam postao dijelom velikog kluba, a to je bez dileme Dubrovnik Racing. Za mene je ovo izazov. Znam, tu su mlađi vozači, tu su neki jaki automobili, ali, ne bojim se nikoga. Utrke su moj život, moja strast. Vozio sam između ostalih za Auto klub Sveti Ivan Zelina, vozio sam i za Zanatliju, pa i za Matulje, naravno, i za svoj Split, a gdje god sam bio, uvijek sam dao maksimum.
Granda će za Dubrovnik Racing voziti i krug, i brdo.
- Nažalost, imao sam želju nastupiti već u Skradinu, na prvoj brdskoj utrci sezone, ali auto nije bio pripremljen. Trebao sam voziti Forda Escorta Cosworth, međutim, dogodio se koronavirus. Dijelovi, koji su trebali doći iz Italije, nisu još stigli, te nismo uspjeli završiti auto. Nakon toga sam odlučio prijeći u Seat TCR od Zorana Kotromanovića. Tako da ću prvi nastup za Dubrovnik Racing na brdu imati na utrci na Malačkoj, drugoj brdskoj utrci sezone.
Granda se počeo utrkivati 1987. godine.
- Te godine sam prvi put nastupio na prvenstvu Jugoslavije, a prije toga sam vozio ispite spretnosti, i to prvi put 1979. godine... Već tad sam upoznao Dubravka Čikora i Nika Pulića. Tu je počelo to naše rivalstvo na stazi i prijateljstvo izvan staze. Poslije sam skupa s njima išao na kružne i brdske utrke u bivšoj državi.
Grandino druženje s automobilima i utrkama traje više od 40 godina.
- Odvozio sam stotine i stotine utrka, a koliko sam puta bio državni prvak, iskreno, ne znam točno. Po kući imam stotine i stotine pokala, te me uvijek netko pita, kad dođe u mene i vidi te sve silne pokale: 'Koliko si puta pobijedio, koliko si puta bio prvak?'. Trebalo bi sad pregledat sve te pokale, pa brojit kako bih mogao točno odgovoriti na ta pitanja. Svako malo rečem sebi: 'Sad ću to napravit', ali nikako da se uhvatim tog posla. Međutim, kako još nije kraj, kako idem dalje, kažem sebi: 'Brojat ćeš kad bude gotovo'. Sad nije. Mogu još. Zdrav sam. Osjećam se odlično. Stoji, dolaze mlađi vozači, ali, polako, nisam ja još za bacit - istaknuo je Granda.
Nikad nisam dobio u Dubrovniku, a samo jednom sam izgubio u mom Splitu, i to od Pulića pred 50.000 gledatelja!
Pobjeda u Dubrovniku je moja neostvarena želja. Uvijek sam blizu, ali uvijek bi za dlaku ostao bez nje. Potrudit ću se ove godine da uspijem. Samo jednom sam izgubio kod kuće, i to je Niko Pulić dobio moj 'krug' u Splitu. Bilo je to 1994. godine pred 50.000 gledatelja. Izgubio sam jer se dogodio kvar na mom autu, a vodio sam gotovo čitavu utrku. Prije te utrke 1994., a i nakon nje, vladao sam 'krugom' u Splitu i okolici. Bio sam neprikosnoven. Pulić je u to vrijeme bio uspješniji na brdskim utrkama, ali ne i na krugu. Dokazuje to činjenica kako sam početkom 90-ih osvojio Zlatnu kacigu na krugu budući sam tri godine uzastopno bio državni prvak. Inače, bio sam organizator tih kružnih utrka u Splitu, tj. u Solinu, koje su znale okupiti 25, 30 pa i 50 tisuća gledatelja. Ponosan sam zbog toga. I kad već spominjemo tu kružnu utrku 1994. godinu, sjećam se, tog istog dana kad je bila utrka, igrali su navečer u Splitu za nogometni Superkup Hajduk i Dinamo. Zvao me je Ivan Buljan nakon utakmice, legenda Hajduka, i kaže, nije bio pun Poljud, te se upitao: 'Gdje je publika?'. Kažem mu ja, Iko, publika je bila na auto utrci, vidjela što valja, te pošla doma. Hahaha, da, šalio sam se jer sam bio oduševljen koliko je ljudi došlo gledat utrku, a eto, ne zaboravlja se ni danas ta 1994. godina. Bio je to dan kad je auto utrku pogledalo 50.000 gledatelja, bio je to dan kad je više gledatelja došlo gledat auto utrku, nego derbi između Hajduka i Dinama. Zbog toga se to ne zaboravlja! – istaknuo je Granda, višestruki državni prvak.