Predispozicije su uvijek bile tu, Zrinka je bila uspješna judašica, pa je neprekidni trening i sportski stil života za nju zapravo potpuno normalan. "Ništa mi nije problem jer sam trenirala judo od osnovne škole, imala bih po dva treninga dnevno i bila potpuno posvećena tome, pa mi je sad ovaj ritam potpuno normalan, i meni je to zaista ovisnost. Naravno da mi motivacija sto puta padne, i ja sam samo čovjek od krvi i mesa, ali to zadovoljstvo nakon vježbe, smirivanje tijela, to mi je nagrada.
Od siječnja nekako ništa nisam stizala pa sam samoj sebi morala reći ajde malo se stavi, pa sam na papiru napravila kalendar, i pišem kad sam što odradila i kad pogledam što sam odradila to mi je isto motiv i poticaj. Tako se natjeram, jer kad vidim da popustim, gotovo je, a svi smo takvi. Upornost i dosljednost su mi vodilje” - priča Zrinka, koja je i mama dvoje djece, a suprug Maro pomorac, priča kroz smijeh, dođe doma taman kad ozdrave, završe vrtiće i školu, kako to obično ide.
Kome stolica, kome dvorana
Što je Hard body? -Najbolja definicija je da je to funkcionalni trening. Svidjelo mi se jer je to nešto što mi u svakodnevnom životu radimo. Puno se radi sa svojim tijelom, što je i baza svega, radi se na pokretu, ne toliko vježba koliko običan, ali zaboravljeni pokret. Vraćamo se onome svemu što smo radili kad smo bili djeca – puzanje, šuljanje, poze životinja...
A taj je trening za snagu i kondiciju, tu se dodaju girje i TRX trake. Kombiniramo i vrtimo runde, to je intervalni trening, ne kružni. Oni traju određeno vrijeme, jedina je razlika kako ih ja svakog dana posložim.” Grupe koje Zrinka vodi su miješane, i kaže kako je to za Dubrovnik napredak. „Drago mi je da su nam se muški pojačali, ali to je valjda ovdje tako, da trening vode muškarci bilo bi muških više, a kako vodi žena, malo je više žena. Muški misle da je to 'neka joga -pilates rastezanje bezveze', dok oni koji dođu prošire glas kako su se 'ubili' i da to nije samo ta 'neka ženska vježba'. „ - priča Zrinka i odmah razuvjerava sve lijenčine oba roda kako je Hard Body vrsta prilagodljivog treninga kojeg može raditi svatko. Pitanje je samo želi li ili sviđa li im se taj tip vježbanja.
„Sama prilagodba, za sve one koji se odluče početi nešto raditi sa sobom, je oko 20-ak do mjesec dana, da uhvate onaj način pokreta, da savladaju osnove Hard Bodyja. Postoje ljudi koji odmah naprave određenu vježbu, a neki su zaboravili pokrete pa im je i ono najbanalnije nemoguće, ali sve se može, i dođe se do toga polako. Najteži je početak, u svemu, nema veze je li u pitanju prehrana ili vježbanje, ali čim se postignu prvi pa i najmanji rezultati, tipa prođe se lakše uza skale, osjeća da ima više snage i slično, onda je samo pitanje tko će se zadržati na tome, tko je prepoznao da mu to čini dobro.
Ljudi pogrešno pitaju – koliko ja sad moram ovo radit? Ili ćeš raditi ili ne, ali mi duže imamo tih dobrih dana, pa si možeš dopustiti nešto lošijih dana, gdje malo varaš, ali minimalno. Sve je ionako matematika – koliko uneseš u sebe i koliko si toga potrošio. Sve je u toj nekoj disciplini, natjerivanju sebe. „ - ističe Zrinka najtežu i najkompliciraniju stvar u ljudskoj prirodi ikad. Reći sebi diži se i kreni vježbati, i zaista to i napraviti. U zadnje je vrijeme velika priča o postu, čišćenju organizma, oslobađanju od toksina i kilograma...
Nema filozofije
„Ma ima to dobre benefite, samo nije potrebno raditi filozofiju od toga. Jedan dan na nekoliko tjedana ili u mjesecu, kad se ne jede ništa ili nešto minimalno uneseš, to su i naši stari radili da bi odmorili organizam, i to je stvarno zdravo, ali ne se mučiti i prisiljavati. Od sile nema ništa. Post je dobar jednom u neko duže razdoblje, a trening, bilo kakav, je dobar svaki dan u svakoj prilici, uvijek i u svakom stanju. Hard Body može vježbati svatko, netko laganije, netko progresivnije, kao naši muški koji dođu kao sivonje, njih treba naprtit' u punoj ratnoj spremi i s njima odraditi najprogresivniji oblik vježbe. Vole, i dobro to rade.”
Kako se oduvijek bavila sportom, a bolest je spriječila u upisivanju željenog fakulteta DIF, nakon nekog vremena je vježbala 'onako', a trenerica je odlučila postati slučajno. Odlučila se na to usred srpnja, na jednom bijegu u Zagreb. „Ja sam završila sve postojeće certifikate Hard Bodyja, osnivač Tomislav Dolušić je zaštitio taj brend kao svoj i radi certifikate, pa svatko tko želi može poći. Ima tri levela plus master. Nisam uspjela upisati DIF jer nisam mogla ići iz grada jer sam bila bolesna, pa sam naknadno završila za instruktora funkcionalnog fitnesa na jednom učilištu i zaokružila to svoje znanje. Nije DIF garancija da budeš dobar trener, i obrnuto. Ili možeš ili ne možeš. Treba imati predispozicije, i biti rođen za ovakvo nešto, moraš osjetiti ljude. Trenirala sam u Boot Campu i kad sam otkrila Hard Body, pošla sam na trening gore u Zagreb usred sedmog mjeseca. Zvala čovjeka mogu li doći, pošla i odmah me pitao bi li ja polagala. Mene i Toma spojio je Google, jer sam ga našla na Googleu, on se šokirao pozivom, ali sve je super završilo, meni se jako svidjelo. I to je to. Valjda je vidio da nešto može bit od mene!(smijeh).”
Oni spavaju, ja vježbam
Nakon što je bolest spriječila u planovima za fakultet, radila je u turističkoj agenciji čak deset godina. „Nakon deset godina sam to smogla snage prekinuti, to nisu poslovi za mene. Stavi me u ured i ja ću uvenuti. I od ovoga se može poludjeti naravno, dođe mi da mi je pun kufer i dvorane i ljudi i svega, ali sveukupno uživam u tome, znam zašto to radim – kad čujem da mi ljudi kažu da im je bolje, da se osjećaju i izgledaju ili žive bolje, to mi je nagrada. Toliko ljudi me je preporučilo da mi je lista čekanja ogromna pa mi je neugodno. Nemam jednostavno fizički više termina!". Prosjek ostajanja u grupi na ovom treningu je nešto na što je posebno ponosna. „Imam stvarno ljudi koji su tako redoviti da im nemam gdje stavit naljepnicu! Ali mi smo turistički grad, ljetni mjeseci su obično s nekim rupama, ljudi ne stignu, pa se tu smanji broj, pa od pet grupa napravimo njih par, imamo i ljetne pauze, ljudi se kupaju, lažu da plivaju (smijeh), ali tko će doći trenirati u 6 popodne, kad sunce piči k'o u podne?!”
Sve to i još puno, puno toga ne bi stigla, priča, da nema podršku, uz sposobnost organizacije i veliki motiv, pomoć je uvijek dobrodošla.
„Mama skače i u dvorani i doma pa su djeca navikla. Bez dobre organizacije i potpore – i supruga Mara i njegove mame ali i moje ne bih mogla ništa! Maro se, kad dođe, brine da ja mogu raditi sve što trebam bez zastoja. Djeca su se više navikla da mame nema uvečer doma pa me pitaju svaku večer – tko danas dolazi? Ali drago im je kad dođu u dvoranu pa se izludiraju, a i ja doma imam TRX trake pa se zabavljamo skupa, ali bez ove logistike u našim roditeljima nemoguće je. Svaku večer, svaki dan, subota jutro... Nekad bi se zavukla u krevet i odspavala skupa sa suprugom i djecom, ali onda me crv počne buditi, dignem se i učinim barem đir po Rijeci dubrovačkoj. Oni spavaju, ja sam u pokretu i to je sve što mi treba!”