Vrijede li medicinski savjeti koje ‘pokupimo‘ iz serija o doktorima u stvarnom životu? Iznenađujuće, postoje neki dokazi...

U jednoj čikaškoj bolnici, dvojica liječnika su nagnuta nad pacijentom koji je bez svijesti i pokušavaju shvatiti što s njim nije u redu. Stariji liječnik gleda u njegove nalaze. "Djelomično kompenzirana metabolička acidoza", primjećuje on, donosi Slobodna Dalmacija.

Muškarcu u krevetu mjere temperaturu, pregledaju mu jezik i pronalaze tragove izjedenosti i epileptičnih napada.

"Meningitis?", pita se stažist.

"Da, mogao bi biti. Napravit ćemo lumbalnu biopsiju. Jesi radio to nekada?", pita iskusniji liječnik.

"Pa nisam, ali sam gledao kako se to radi…".

"Gledaj, napravi, nauči druge", kaže stariji liječnik.

Oči stažista se šire dok shvaća da će uskoro prvi put nekome izvaditi cerebrospinalnu tekućinu.

Tako teče razgovor između liječnika Marca Greena (Anthony Edwards) i stažista Johna Cartera (Noah Wyle) u prvoj sezoni serije "Hitna služba" (ER), bolničkoj drami iz 90-ih godina koja je iznjedrila mnoge imitacije zbog realističnih opisa bolničkih procedura. U koje spada i lumbalna biopsija.

Greenova fraza - "gledaj, napravi, nauči druge" - zvuči kao da je nastala u scenarističkoj kuhinji tijekom pisanja "Hitne službe", ali zapravo se radi o pravoj školskoj metodi za studente i stažiste.

Ovo je samo jedan od primjera načina na koji su producenti te serije uspjeli dostići vjerodostojnost koja je nedostajala ranijim, sapuničastim medicinskim dramama, kao što je recimo dugotrajna "Opća bolnica", piše BBC.

'gledaj, napravi, nauči druge'

Frazu "gledaj, napravi, nauči druge" nedavno sam čuo još jednom, u prvoj epizodi nove drame "Ovo će boljeti", bolno zabavnog prikaza života premorenog britanskog liječnika jednog londonskog, nedovoljno financijski osiguranog rodilišta.

Poslije paklenog prijepodneva, liječnik Adam Kay (Ben Whishaw) pita mladu pripravnicu (Ambika Mod) je li ikada izvela carski rez.

Ne, nije, kaže ona, ali je gledala kako se to radi.

"Gledaj, napravi, nauči druge", odgovara Kay. I svakako, uskoro su oboje na kirurgiji.

Po svojoj postavci, procedurama i hitnim intervencijama, serija "Ovo će boljeti" ima isti, autentični dijalog i realistički pristup kao i mnoge druge bolničke drame ovih dana.

Ono u čemu se ona razlikuje od drugih je žanrovski okvir i način na koji prikazuje koliko naporan i konzekventan može biti život mladog liječnika u besplatnom britanskom zdravstvenom sustavu.

Serija promovira i ekstremno sirov britansko-liječnički humor koji nikako ne možete čuti od Georgea Clooneyja u "Hitnoj službi".

Uspijeva li onda ta vrsta nepoštovanja od serije "Ovo će boljeti" napraviti program koji je "realističniji" od njegovih prethodnika?

On svakako nudi svježu perspektivu - ali s druge strane, kao i u svakoj medicinskoj drami, tu su i dalje neki aspekti bolničkog života koji ne mogu biti prikazani. Gledajući seriju, postavlja se pitanje, kao i kod mnogo drugih sličnih serija, do koje mjere je moguće prikazati "pravu" medicinu na malom ekranu - i što se to obično izgubi u prijevodu?

Televizijske bolničke drame su uvijek egzistirale na nekoj zamišljenoj granici između istine i fikcije. Ovaj žanr potječe iz 50-ih godina prošlog stoljeća, kada se pojavljuju američke serije kao što su "City Hospital" i "Medic". Čak i tada, scenaristi su pribjegavali raznim trikovima ne bi li pojačali realistični moment u epizodama.

Serija "Medic" je po pravilu započinjala kratkim uvodom u kojem bi neki navodno pravi liječnik (uvijek je to bio glumac) opisivao nesretan slučaj ili bolest kako bi pojasnio priču koja slijedi, kao da se radi o istraživanju nekog slučaja u znanstvene svrhe. Također, postojala je i posveta medicinskoj profesiji i svim muškarcima i ženama koji se bave njom.

ništa bez medicinskih konzultanata

Tijekom narednoga desetljeća, producenti različitih medicinskih drama počeli su zapošljavati i reklamirati medicinske konzultante koji su scenaristima davali smjernice i ta praksa je nastavljena do danas, s manje ili više uspjeha. U praksi, uglavnom se prije radilo o provjeri različitih stručnih tvrdnji, nego o prikazivanju nerealnih zapleta. Od tada, mnoge medicinske drame kao da su počele odustajati od realističnog pristupa u korist slobodnijih, sapunskih priča.

Ali u isto vrijeme scenaristi su znali da kada njihove priče imaju uporište u pravoj medicini, one imaju i veću težinu - a pravi svijet je konstantno nudio novu inspiraciju.

Medicinska literatura je prepuna neobičnih slučajeva kojim je potrebno samo malo fikcionalizacije da bi počele funkcionirati i kao zabava. Uostalom, svaki liječnik ili medicinska sestra znaju makar jednog pacijenta čija priča čezne za televizijskom adaptacijom.

Tijekom 90-ih godina američka serija "Hitna služba" autentičnost je digla na još viši nivo.

Isprepletena pričama u kojima su dominirali romansa i sukob, serija je prikazivala užurbanost tipičnu za bolnički prijamni odjel, ali i društvene probleme koji su bili prisutni na ovoj lokaciji u srcu Chicaga. Također, kamera je beskompromisno prikazivala jezive i krvave detalje bolesnih ili ozlijeđenih ljudi, piše BBC.

Scenaristi su u priču uveli i kompleksan medicinski žargon, pritom pružajući vrlo malo ustupaka gledateljima koji nisu bili medicinski obrazovani, baš kao ni sami glumci.

Da bi mogao zapamtiti sve te misteriozne termine i medicinski rječnik, Clooney - koji je glumio Daga Rosa - navodno je pisao vlastite replike na povijest bolesti koja stoji na bolničkim krevetima, na stranu koju kamera ne vidi.

"Hitna služba" je bila toliko autentična da se počela reflektirati i na same medicinske škole; nastavnici su đacima puštali inserte iz serije i uz njih držali predavanja o efikasnoj interakciji s pacijentima.

Tako je liječnica Elen Lerner Rotman u svojim memoarima s priprema u medicinskoj školi na Harvardu, napisala da je "Hitna služba" imala izuzetan utjecaj na nju i njene kolege.

"Kroz liječnike, specijalizante i studente "Hitne službe", moje kolege i ja smo mogli proniknuti u ono čemu smo i sami težili i prevladatio strahove od onoga što smo mogli postati. Tako smo razvijali paradigmu načina na koji smo mogli pomoći našim pacijentima i istraživali vlastite osjećaje i način na koji bi ona opstajala u stvarnom svijetu", rekla je ona.

odmak od realnoga života

Imajući to u vidu, "Hitna služba" je možda i uspješno baratala sa žargonom i realističnim, krvavim detaljima, ali priče i dalje nisu bile potpuno realistične. Otklon od realnosti odvijao se u rasponu od benignog, pa sve do fantastičnog.

Kao u svim medicinskim dramama, pisci su vrijeme koristili tako što bi radnju sabijali u trajanje jedne TV epizode - rezultati testiranja su, na primjer - iako bi im u realnosti trebalo nekoliko dana da stignu - stizali u roku od nekoliko sati.

Liječnici su obavljali niz zadataka koje bi, u realnosti, obavljao cijeli jedan tim.

Pacijenti su nerazmjerno preživljavali srčane udare, stažisti su izvodili komplicirane operacije, dok su glumci nesvjesno pogrešno baratali krvnim uzorcima - takav pristup bi u stvarnosti donosio rizik od ozbiljne infekcije. I naravno, tu je bio i besprijekoran, filmski izgled bolničkog osoblja, kao i akcijske scene koje su se odigravale na samim ulaznim vratima bolnice.

I zaista, nedugo nakon premijere "Hitne službe" 1994., producenti su odlučili promijeniti ime izmišljene čikaške bolnice iz serije "Opća bolnica oblasti Kuk" u "Okružna bolnica".

Razlog - iznervirani šef hitne pomoći u pravoj čikaškoj bolnici oblasti Kuk požalio se producentima i najavio pravne mjere zbog netočnosti koje su se mogle primijetiti u seriji.

Naravno, "Hitna služba" nije bila jedini TV show koji se udaljio od pravog života. Neke medicinske drame su otišle i mnogo dalje.

"Uvod u anatomiju" je tipična serija za koju nijedan gledatelj ne veruje da odgovara onome što se događa u pravim bolnicama. Ili su se makar nadali tome. Zapleti su bili takvi da se u njima moglo naići na slučajeve u kojima je, na primjer, Kristina (Sandra Oh) bila probodena oštrom ledenicom ispred same bolnice. Tu je i ozloglašena glazbena epizoda u kojoj likovi komuniciraju kroz pjesmu. Svejedno, pisci su koristili prave medicinske slučajeve u svojim pričama.

Epizode u kojim Meredith Gray (Elen Pompeo) i njeni kolege nailaze na slučaj djevojčice koja je imuna na bol ili žene koja ima nekoliko spontanih orgazama dnevno - bazirane su na pravim slučajevima. Ipak, scenaristi su sebi dali i previše slobode u opisu profesionalnih, ali i neprofesionalnih navika liječnika.

Brojni profesionalni prekršaji

Tim medicinskih istraživača sa Sveučilišta Michigan, nedavno je odgledao 271 epizodu različitih bolničkih serija, kao što su "Hitna služba", "Uvod u anatomiju", "Doktor House", "Sestra Jackie" i još 12 drugih. Oni su registrirali preko 1000 individualnih primjera neprofesionalnog ponašanja među liječnicima i sestrama u serijama.

"Iako TV drame obično promoviraju osoblje kliničkih centara u heroje koji rade isključivo u interesu svojih pacijenata, neke epizode isto tako nude priče u kojima su liječnici moralno problematični, rasisti, arogantni i nesnošljivi jedni prema drugima, osoblju i pacijentima", napisali su istraživači.

Jedna druga studija, koja se usredotočila na "Doktora Housea" i "Uvod u anatomiju", također je bila kritična i u scenarijima pronašla "teške devijacije od ustaljenih profesionalnih normi". Među njima su i propust dobivanja odobrenja od pacijenata za razne medicinske tretmane, činjenica da su mnogi liječnici u nekoj vrsti međusobnog seksualnog odnosa ili serija nepriličnih interakcija među kolegama koje bi, u stvarnim situacijama, dovele do ozbiljnih problema s odjelom za ljudske resurse.

Ono što možda i ne iznenađuje je to da je Gregory House (Hugh Laurie) bio glavni krivac za tu vrstu problema, odgovoran za 88 posto uvredljivih ili neprofesionalnih sukoba s kolegama i pacijentima.

Možda se može učiniti i da su ovi istraživači promašili poantu jer da su protagonisti u serijama sve radili po protokolu, one bi bile dosadne za gledanje. Ali razlog zbog kojeg su oni uopće i proveli ovakvo istraživanje ležao je u njihovoj brizi da bi netočne tvrdnje iz epizoda mogle utjecati na to kako ljudi gledaju na liječnike i medicinsko osoblje u stvarnom svijetu.

"Scenariji za ove drame koriste tehnički ispravnu terminologiju i stvaraju veći osjećaj autentičnosti. Upravo zbog toga što ove serije izgledaju realistično u mnogim aspektima, granica između činjenica i fikcije izgleda zamagljeno", kaže voditeljica istraživanja s Michigana.

Je li ovakvo ponašanje na malom ekranu zaista tako veliki problem, nije potpuno jasno.

Iznenađujuće, postoje i dokazi da gledanje medicinskih TV drama zaista može povećati povjerenje gledatelja u medicinsko osoblje u pravom svijetu. Također, može se diskutirati i o tome mogu li medicinske drame kolektivno obavještavati gledatelje o tome kako funkcionira svijet s kojim se možda nikada ne bi ni susreli ukoliko nisu bolesni, kao i da bi mogle pomoći u humanizaciji liječnika i medicinskih sestara koji rade u takvom okruženju.

Izgaranje u bolnici

U kontekstu humanizacije bolničkog života, gledanje serije "Ovo će boljeti" meni je dosta pomoglo. Radi se o onoj vrsti bolničke drame koja se rijetko može vidjeti na malom ekranu. Za početak, ona pokazuje koliko je iscrpljujući i nezahvalan posao medicinskih profesionalaca. U konvencionalnijim medicinskim dramama, antagonisti su obično kolege, pacijenti, bolest ili ozlijeđena tela, a oni su prisutni i ovdje; ali Kayov glavni neprijatelj je sam zdravstveni sistem.

Nedovoljno financiran i s neadekvatnim brojem medicinskog osoblja, on prijeti da iscijedi sve one koji se trude da on funkcionira. I u svemu tome nema ni traga bilo kakve plemenitosti, niti glamoura. Gledatelj je momentalno uvučen u Kayev visceralni svijet.

On se budi u vlastitom autu, neobrijan i iscrpljen, nadomak bolnice i svjestan da kasni na posao. Odmah nailazi na trudnicu koja leži na podu na ulazu u bolnicu i previja se od bolova. Nekoliko minuta kasnije, on kleči nad njom, dok je odvoze na hitni carski rez i glasno moli sestre da naprave sve što mogu da bebi spase život.

"Sve u svemu, sam si na ovom brodu. Ogromnom brodu koji gori, a nitko nema vremena da te nauči kako se tim brodom upravlja. Bukvalno se radi o životu i smrti. Također, konstantno vas zapljuskuju razne tjelesne tekućine. Ali ne one zabavne", objašnjava Kay u uvodnom izlaganju, piše BBC.

Kaos se nastavlja tokom njegove smjene, a umorni Kay u različitim situacijama vrijeđa pacijente, krši procedure i donosi loše medicinske procjene. Za sve to vrijeme, on rješava i probleme koje ima izvan radnog mjesta. Jednog trenutka on skalpelom pravi rez na tijelu svog pacijenta, a već sljedećeg je na telefonu i razgovara sa svojim prijateljem i obećava da će uskoro završiti smjenu i pridružiti se društvu u pubu.

Pa je li onda serija "Ovo će boljeti" bliža realnosti od ostalih bolničkih drama? Teško je reći. Ono što komplicira analizu slojeva istine i fikcije u ovoj drami je scenarist serije.

Priča se u velikoj mjeri zasniva na iskustvima pravog Adama Kaya - nekadašnjeg liječnika koji je napisao scenarij, koji se opet bazira na njegovoj knjizi iz 2017. o iskustvima rada u bolnici. Čitatelji knjige mogu prepoznati iste scene, pacijente i šale.

Kada je jedan novinar 2017. godine pitao Kaya jesu li događaji iz knjige istiniti, on je rekao da su priče poprilično vjerno prenesene. Apsolutna istina, objasnio je on, ne bi bila etička. Također, trebalo bi ukazati i na to da su Kayeva iskustva stara više od 15 godina i da se baziraju na događajima koji su se odigrali 2006. godine.

Tijekom transfera svoje knjige na televiziju, Kay je svakako morao napraviti neke ustupke i pomalo se udaljiti od potpuno realističnih opisa nacionalnih bolnica današnjeg vremena, ili makar od vlastitog iskustva.

Za razliku od knjige koja je pisana u formi dnevničkih fragmenata koji pokrivaju mjesece njegovog iskustva, serija je utkana u pojedinačne epizode ograničenog trajanja. Knjiški stil koji obiluje anegdotama i vicevima je napušten, pa su različiti pacijenti ugrađeni u pojedinačne likove. Trebalo bi napomenuti i to da je onaj najradikalniji liječnički humor poprilično ublažen za potrebe mainstream televizije. Ne mnogo - stil je i dalje sirov - već samo malo.

Nihilizmu ulaz zabranjen

Naravno, Kay nije jedini liječnik koji je adaptirao svoje medicinsko iskustvo i prezentirao ga u formi TV serije. Dan Sefton, i dalje aktivni liječnik, objašnjava način na koji on medicinsko znanje prevodi u fikciju.

On ne piše memoare kao Kay, ali kao scenarist i suosnivač produkcijske kuće "Sedam mora", povremeno ugrađuje vlastito iskustvo u razne medicinske drame kao što su The Good Karma Hospital", "Trust Me" i neke epizode serije "Casualty", "Doctors" i "Holby City".

I šta onda on smatra da nedostaje medicinskim dramama? Njegov odgovor me je iznenadio, jer nema mnogo veze s medicinskim stvarima ili profesionalizmom.

"Iskustva koja su mi se najdublje urezala u liječničku svijest su čisto nihilistička besmislenost i nepravda. To što se ljudi razbolijevaju i umiru bez ikakvog razloga ili značaja", objašnjava on.

"Ako biste pokušali portretirati realnost, onu hladnu stvarnost, nitko je ne bi želio gledati".

Mnoge medicinske drame, nastavlja on, nude protuotrov ovom tmurnom, pravom životu.

"Svi pokušavaju smrt načiniti smislenom. Oni koji su uspješni ili oni koji su makar emocionalni, pokušavaju iz bolnih iskustava izvući neki smisao i ugraditi ga u narativ svojih serija".

Daniela Lamas, liječnica i scenaristica, došla je do sličnih zaključaka dok je pisala za američku seriju "The Resident".

"Isprva sam bila zabrinuta zato što sam mislila da je i moja TV verzija obmanjujuća. Ali autentični duh neizvjesnosti - način na koji balansiramo rizik i korist i cijelu kompleksnost donošenja odluka - i dalje je prisutan. A volim i vjerovati u alternativnu stvarnost u kojoj je moj pacijent mogao živjeti. U svijet u koji je on vjerovao i kojem se nadao. Kroz scenarije smo mogli omogućiti da takav svijet oživi. Televizija pronalazi put da ponudi dovoljno stvarnosti da bi nas nešto naučila ili isprovocirala, ali nudi i ravnotežu. Gledatelji mogu prići vatri vrlo blizu, a da se ne opeku", rekla je ona za New York Times.

Sefton ističe i to da publika prilazi mainstream medicinskim dramama s određenim očekivanjima od liječnika koji mogu utjecati na likove koje su scenaristi izabrali da nam predstave. Tako se, na primjer, rijetko mogu vidjeti fiktivni liječnici koji se ne trude da izliječe pacijenta.

Čak i House, i pored svih antiherojskih osobina, uvijek pokušava ljudima sačuvati živote.

"Ideja da vaš liječnik nije neka vrsta nesebičnog sveca koji konstantno misli o vašoj dobrobiti i koji odlazi svojoj kući ne razmišljajući o vama - je zastrašujuća. Mislim da ljudi smatraju kako je sama ideja da njihov liječnik nije savršen veoma prijeteća", kaže Sefton.

Covid-19 na TV ekranima

Uprkos tome, Sefton se pita da li u ovom post-covid vremenu sada ima više prostora za iznijansirani opis bolničkog života nego što nam to pruža serija "Ovo će boljeti". Pandemija je, sugerira on, otvorila ljudima oči u pitanju pritiska na cjelokupni zdravstveni sistem.

"Istina je da Nacionalna zdravstvena služba u Britaniji, iz globalne perspektive, funkcionira s malim i nedovoljnim budžetom. Nije to ni najbolji ni najgori zdravstveni sistem na svijetu. Tužna istina je negdje na sredini: vrlo velika vrijednost se dobija samo uz pomoć ogromnog truda izuzetno posvećenih ljudi", kaže on.

Utjecaj pandemije na američke bolnice već se ugrađuje u zaplete američkih bolničkih drama. Nedavna znanstvena studija koja se bavila epizodama serija "Dobri liječnik", "Uvod u anatomiju", "Chicago Med", "The Resident" i "Novi Amsterdam" zaključuje da se više od polovine odgledanih epizoda tih serija (35 od 60) u svojim zapletima bavi pandemijom ili njenim posljedicama.

Medicinske drame se fokusiraju na psihološke efekte pandemije na radnike u zdravstvenom sustavu, pokazujući njihovu iscrpljenost, nervozu, bijes i strah", kaže Irena Kambra-Badley s Vik sveučilišta u Kataloniji.

Iako je zaključak da serije u sebi sadrže činjenične pogreške, istraživači u svom izvještaju zaključuju da prikazivanje ovih psiholoških nedaća može pomoći u edukaciji studenata medicine i javnosti o stvarnim efektima liječenja covida u američkim bolnicama.

Konačno, ono što je najbitnije za Seftona kada piše medicinske drame su priče koje su emocionalno vjerne stvarnosti.

Pitanje toga je li sama medicina vjerno prikazana je samo odvraćanje pažnje.

"Ako tražite dobar medicinski savjet u bolničkim serijama, onda ste po mom mišljenju u velikoj zabludi", kaže on.

Najbolje bolničke serije su autentične na drugi način:

"Sve su to priče o životu, smrti, rizicima ili ljubavi. To su vrlo jednostavne i duboke stvari. Zato ih ljudi i gledaju. Ne gledaju ih zbog zdravstvenih informacija", piše BBC.