”Ja bi se stvarno voljela provozati s tim vlakom,” rečenica je koju sam slušao posljednja dva tjedna. Naime, moja sestra sugerirala nam je da bismo se trebali ukrcati i provozati parnom željeznicom koja vozi uz obalu južnog Devona jer su prizori kojima vlak prolazi zaista fantastični, a o iskustvu vožnje da i ne govorimo. S mojom smo se sestrom dosad našli nekoliko puta na ručku bez obzira na to koliko daleko ona živi.
S obzirom na to da je naviknuta na svakodnevno dugo putovanje do posla nije joj problem ukrcati obitelj u auto i doći negdje kako bi vidjela (i provjerila stanje) svog “baby brothera”. Nego, vratimo se vlaku. Moram priznati da nikad nisam čuo za njega. Međutim, moja supruga je bila odlučna u namjeri da se provozamo pa smo ga pričekali. “Oni koji čekaju dobre stvari nikad ne čekaju predugo,” rečenica je koju pamtim i koju sam čuo od prijatelja Šveđanina. Moram priznati da mi se ta izreka baš svidjela. Bez obzira na to što je naše osnovno prometno sredstvo “cipelcug” tj. na noge, na dosadašnjem smo putovanju ipak morali koristiti pojedina prometna sredstva.
Ni slutio nisam, (rekla bi pjesma), da ih ima ovako jednostavnih, a opet tako genijalnih i otkačenih, međutim, nevjerojatno funkcionalnih. Neobični autobus ili taksi koje smo koristili u trenucima kad smo se bili izgubili te barke i brodovi. Puno njih, raznih! Za pojedine nisam ni siguran kako ih nazvati.
Dalje starom parnjačom
Obalni put kojim prolazimo premrežen je rijekama. Većina je podložna izmjenama plime i oseke, što znači da kad se voda povuče po sredini ostane potočić. I sve te rijeke trebalo je nekako prijeći. Tako smo se vozili velikim trajektima koji funkcioniraju po sistemu čelične užadi, drvenim barkama u koje smo morali uskakati, a jednom prilikom čak i s traktorom koji nas je odvezao suhim dijelom rijeke (oseka) pa smo iz njega uskakali u barku koja se ljuljala.
To je bilo zabavno. A prije neki dan smo imali i sasvim novo iskustvo. Ponton kojeg po rijeci vuče tegljač. “Ovako radimo godinama,” s osmijehom nam je rekao kondukter dok smo kupovali karte na pontonu. U ovom se dijelu svijeta ne odustaje lako od tradicije. Na jednom ranojutarnjem prelasku rijeke na trajektu je bila samo jedna putnica.
“Oh, idete danas u Paignton,” upitala nas je kad smo započeli razgovor. “Zašto ne idete s parnim vlakom,” dodala je. U tom su se trenutku uši moje supruge naćulile kao u lovačkog psa koji negdje u grmlju njuši fazana. “Gdje je vlak,” ispalila je ko iz topa. Željeznička stanica bila je doslovno na mjestu gdje nas je prebacio trajekt. “Hoćemo li ić’, ma moramo ići,” rekla je smješeći se od uha do uha. Bio sam u dilemi. Vlak će nas prevesti cijelu dionicu puta koju smo trebali prehodati. Znao sam da ako se prevezemo vratit ćemo se natrag kako bismo ovaj dio puta prehodali, kao što je bilo planirano. Međutim, moram priznati da je vlak, zapravo lokomotiva, izgledao stvarno očaravajuće. Uskoro smo poput djece s dvije karte u rukama te s kartom za psa (da, i Toto je dobio svoju kartu), uzbuđeno cupkali na peronu čekajući ukrcaj. Činilo se kao da smo se vratili u godinu 1900tu! Uz škripu kočnica te oblak pare i naša je lokomotiva stigla. Iskustvo je bilo nezaboravno.
Dječje oduševljenje
Međutim, nismo bili jedini koji su uživali u tom trenutku. Nakon što se para razišla ugledali smo skupinu Amerikanaca kako oduševljeno plješće dolasku lokomotive. Vlak je bio pun i uz cijenu od oko 20 funti jasno je da se radi o unosnom poslu, ali ono što je puno važnije, turisti su dobili fantastičnu priliku uživati u trenucima “izvučenima” iz povijesti ovoga kraja.
Ma zamislite kako bi bilo kad bi mi u Dubrovniku imali takvu priliku? Recimo, upotrijebiti neku starinsku varijantu prijevoza turista, rekonstruirati nešto. Ili recimo, upotrijebiti to ne samo kao turističku atrakciju već i način prijevoza od luke do Grada. Kad bismo samo imali parnu željeznicu ili barem tramvaj, ah. Ajme, ma čekaj!
Kako sam samo glup, pa mi imamo ne samo jednu, već dvije mogućnosti, vlak i tramvaj! E, sad zamislite da stari, dobri Ćiro, u oblaku pare i uz kloparanje makine prevozi turiste pitoresknim područjima stare pruge ili da tramvaj prevozi turiste od Grada do Gruške luke. Ponekad jednostavno treba pogledati unatrag kako bi se vidjela budućnost.
Oba načina prijevoza, vlakom i tramvajem, spadaju u “zelene” vrste prijevoza koje ne zagađuju okolinu. Malo je reć’ da bi ovakav način prijevoza bio hit među turistima, kao što je uostalom hit i ovdje, u Devonu, i kao što je hit u mnogim svjetskim gradovima koji su se odlučili na ovaj segment turističke ponude.
Naravno, za ostvarenje toga poželjni su strast prema poslu i težak rad. Jasno je da konkretno ovaj vlak, između Dartmoutha i Paigntona, nije puka atrakcija. Ona je također strast i posvećenost ljudi koji su na njemu zaposleni. Ništa se nije dogodilo, niti se može dogoditi preko noći. Ovim je ljudima bilo potrebno jako puno vremena, energije i teškog rada kako bi ovu prugu doveli u današnje stanje. Uz viziju i predanost, sve je moguće.
Kad bi barem...
I tako smo se mi ukrcali u svoj vagon, jedan od sedam koje vuče “zadihana” lokomotiva. Naša su se sjedala nalazila u vagonu s imenom “Dave” što je ime mog dragog, prerano preminulog oca. Jedan od razloga zbog kojeg sam (smo) se odlučio na ovo putovanje, prelazak pješke jugozapadne obale Velike Britanije je to što je moj otac jako volio ovaj dio svijeta i rado bi ga bio prehodao.
Međutim, nikad nije dobio tu priliku. Tako da ja hodam u njegovo ime. I ne pitajte me kako, ali na putu, a iza nas je dosad gotovo 800 prijeđenih kilometara, njegovo se ime često pojavljuje. Ovaj drveni vagon samo je jedan u nizu takvih primjera. Dvadesetminutna vožnja je bila magična.
Stariji čovjek pored nas zamalo je zaplakao kad se vlak pokrenuo. Moja supruga ili kako volim reć’ “u mene mi žena” se rasplakala, suze radosnice su joj tekle niz lice dok su se kroz prozor nizali prekrasni prizori obale. Onaj neki mali žalac krivnje u meni jer se vozimo, a ne hodamo, polako je nestao. Svakako ćemo se vratiti i odhodati ovu dionicu Jugozapadnog obalnog puta, ali dan u kojem smo se vozili parnom željeznicom zauvijek će ostati u našem sjećanju. A najbolji dio u vezi sjećanja je njihovo stvaranje.