“U srce sam te zaključala, ne možeš izaći, ključić sam izgubila, ne mogu ga naći...”
Svi sugrađani iznad tridesete prepoznat će bar dio stiha koji su oni i njihovi roditelji razrednim kolegama upisivali u spomenar, najčešće s prigodnim crtežom za trajnu uspomenu na pučku školu. Poruka je bilo svakakvih, nekih unificiranih, nekih kreativnijih, s krasopisom, cvjetnim motivima i srcima kao otpor zaboravu.
Ljubavi, prijateljstva, osjećaji
Bivša ravnateljica Osnovne škole Mirjana Kaznačić s nostalgijom se sjeća lijepog običaja:
- U spomenare smo upisivali naše ljubavi, prijateljstva i osjećaje, ali i školske kolege koje baš nismo voljeli. To su bile naše SMS poruke, način komunikacije u razredu i izvan njega. Učenici su međusobno razmjenjivali poruke, a bilo je i one djece kojoj nitko ne bi dao spomenar da se u njega upišu pa bi se rastužila. Sjećam se da je u vrijeme dok internet još nije bio ni blizu osim spomenara uokolo kružila i knjižica s pitanjima na koja su učenici odgovarali. Pitanja su bila u stilu ‘Jesi li zaljubljen ili zaljubljena’, ‘Koju boju najviše voliš’, ‘S kim se najradije družiš?’. Bio je to neki drugi oblik spomenara koji je za djecu imao jako važnu ulogu, ali je bio i izvor malih školskih skandala. Uglavnom, stvorio je puno posla za nas razrednice, za umiriti sve povrijeđene i sačuvati mir u učionici. Nekoliko djevojčica bi mi, kad bi pročitale knjižicu, dolazilo i u tajnosti reklo ‘Nisam znala da je taj i taj zaljubljen u mene...’.
Bio je to pravi mali školski dnevnik koji je svašta otkrivao. Šteta je što je osim spomenara zbog novih tehnologija zapostavljeno i pisanje dnevnika. Ja sam učenike o tome učila na primjeru dnevniku Ane Franck, a i sama do dana današnjeg pišem dnevnik. Zanimljivo mi je usporediti razmišljanja i iskustva tada i sad, pokazuju sazrijevanje i mogu itekako koristiti u životu. Nažalost, današnja djeca jedva da znaju za tu kategoriju, a mi im odrasli ne nudimo ništa drugo osim društvenih mreža. Upravo pisanje nudi mogućnost za jačanje empatije, za solidarnost i druženje, a to se danas nažalost zaboravlja - ističe Kaznačić.
Slika uz stih
Generaciji od spomenara pripada i Darija Mikulandra, voditeljica i PR managerica:
- Sama riječ spomenar budi u meni predivna sjećanja na školske dane i odrastanje. Sigurna sam da puno današnje djece ne zna što je to i čemu služi, ali oni imaju mobitele i stvaraju neka drugačija sjećanja. Ali papir je papir i ostaje vječno, nikakav kvar ili manjak memorije u mobitelu ga ne mogu zamijeniti. Mi smo imali spomenare koji su kružili razredom i po školi. Spomenar je uvijek bila neka posebna zadaća, a nekad bi se pravi spomenar regalavo za rođendan kao divan poklon. Išla sam u OŠ “Nikica Franić” (današnji Marin Držić) i imala sam nekoliko spomenara iz osnovnoškolskih dana. Spomenar se davao prijateljima, da u njega nešto napišu i nalijepe. Katkad se davao i cijelom razredu, od klupe do klupe. Kad ti netko da spomenar da se u njega upišeš, imaš svoju stranicu ili u najboljem slučaju dvije gdje toj osobi posvetiš neki lijepi tekst. To su obično bili stihovi neke poznate pjesme ili poezija, a obavezno se lijepila slika nas kao beba i još nekih naših idola iz novina, prešano bilje ili neki kolaž - prisjeća se Darija kojoj je nedavno jedna prijateljica poslala fotografiju svog spomenara:
- Tu sam joj ja nalijepila sliku sebe kao bebe od 6 mjeseci i sliku frontmena grupe Duran Duran kojima sam u to doba bila opsjednuta i napisala joj poeziju. Divno je naći tako nešto na tavanu nakon skoro 40 godina, sjetiti se nekih prošlih vremena kako smo živjeli, što smo radili i kako smo stvarali uspomene - kaže sugovornica koja se pita hoće li današnja djeca naći uspomene iz mobitela nakon 40 godina.
