Proslave mojih rođendana kroz godine su postajale sve luđe. Nadam se da će ovaj biti mirniji, ali tko zna...

Ni ove godine neće izostati tradicionalna rođendanska proslava Andrije Seifrieda. Dubrovački kulturnjak, meštar maškaravanja, organizator izložbi i ljubitelj svekolike umjetnosti za okruglu je obljetnicu učinio iznimku i iz metropole ‘sišao’ do Grada u zimskim mjesecima. Opet se, kaže, potvrdilo da ima nešto božanstveno u dubrovačkom posezonskom mrtvilu koje je na jedan dan upravo on narušiti svojim birthday partyem za stotinjak odabranih slavljenika:

U subotu slavite okrugli rođendan, kakvo iznenađenje pripremate za veliku obljetnicu?

Obično slavim tuđe stvari, otvaram izložbe i slično, a ovo sada radim za sebe samog, za svoju dušu. Hoće li biti iznenađenja u subotu, e to uvijek nekako spontano dođe. Ne pripremam nešto specijalno, kad se društvo opusti, uvijek se nešto dogodi spontano, drugačije nego što bi trebalo biti. Kao što se vidi iz pozivnice, proslava bi trebala biti klasična, pristojna barem u početku, a poslije ćemo vidjeti, kako nas zanos mladenački ponese (smijeh). Stotinjak je uzvanika, siguran sam da će biti zabavno, bit će puno glazbe, zasvirat će i DJ...

U liku Mani Gotovac Andrija Seifried bio je kum bara Milk, na fotografiji s direktorom bara Vickom Lazom

Bozo Radic/Cropix

Uvijek ste bili originalni kod rođendanskih proslava. Kad ste počeli na poseban način slaviti rođendane?

Posebne proslave mojih rođendana krenule su negdje od rata naovamo, na početku mojih pedesetih. U Hotelu Argentina još su bili promatrači UN-a, još je trajao Domovinski rat, Dubrovnik je bio pod opsadom. Ljudi bi mi na rođendan došli s ratišta, u uniformi. Bio je to početak mojih rođendana koji su kasnije postajali sve luđi i luđi, nadam se da će ovaj biti malo mirniji...

Svi su bili ludi i nekako tematski obilježeni. Bio je rođendan ‘pidžama’, pa rođendan ‘kurvini mornari’, bilo je raznozranih tema, ‘crveno i crno’, ne mogu se više ni sjetiti toliko je toga prošlo od 1993. godine naovamo. Svake godine se slavilo. Kad sam prešao u Zagreb, počeo sam slaviti rođendane u metropoli, ali gore to nije to. Tamo se ljudi ne znaju opustiti, ne znaju se zabaviti. Ostao sam dužan svojim dragim prijateljima u Dubrovniku, pa ćemo moj osamdeseti obilježiti ovdje, u Gradu.

Andrija Seifried

Kod vas godine ne igraju ulogu, uvijek ste aktivni i puni duha...

Unatoč svemu što me snašlo, od korone do prometne nesreće, kazao sam sebi ‘pa ne dam se ja još uvijek’. Nadam se da će tako i potrajati. Neka posluži zdravlje pa idemo dalje, u nove radne pobjede i nove feste.

Živite na relaciji Zagreb- Dubrovnik, koliko vremena provedete u Gradu?

Obično provedem tri mjeseca. Nažalost, pretprošle godine su mi ta tri mjeseca skraćena radi prometne nezgode na deset dana ali obično u Dubrovniku provedem ona najgora tri mjeseca dubrovačka. Ovaj put došao sam zimi, prešao preko Straduna, kad tamo - samo tuga i jad. Na izlozima prilijepljeni nekakvi papiri, da su barem neke slike Dubrovnika! Tužno izgleda grad, kad se poskidaju dekoracije izgleda mi kao najgora, a ne najljepša ulica na svijetu.

Ranije ste isticali da Dubrovnik nije grad po mjeri čovjeka. Je li se išta promijenilo?

Možda sad i jest po mjeri čovjeka, ali po mjeri Dubrovčanina koji živi ovdje. Sad vladaju mir i tišina ovdje, rekao sam svima koji žele doživjeti Dubrovnik da dođu baš u ovo doba. To je pravo, prošetati zidinama i gradom, jest da je mrtvilo, nema se gdje što pojesti ni popiti, ali mislim da je ovo pravo vrijeme. Posebno kad grane sunce poslije kiše pa zimski Dubrovnik zasja u pravom svjetlu. I spomenici zasjaju, ulice su prazne pa se svaka kuća vidi, sve je kao na pjatu.

Rođendanske pozivnice bile su uvijek originalne

A ljeti?

Kad prođem preko Straduna, čini mi se kao da sam usred pčelinjaka. Jedva dočekam da se uhvatim broda i odem na Lokrum, isplivati se i trenirati moju nastradalu nogu.

Je li uznapredovala Vaša knjiga o tajnama gostiju hotela Imperijal gdje ste bili šef recepcije?

Polako se privodi kraju ali urednica mi je preporučila da promijenim imena aktera, tako da ćemo morati izmišljati nova. Ima dosta osjetljivih tema koje bi se mogle ticati potomaka osoba o kojima pišem, tako da ćemo vjerojatno morati prilagoditi neke detalje, izmišljati imena i tako....Nadam se da bi do kraja godine sve moglo biti gotovo. BIt će to moj dar samom sebi, osim divnog društva i divnog druženja.

Čime se sada bavite, posjećujete li izložbe i predstave ili je ‘u điru’ neki vaš autorski projekt?

Imam nekakve godine i kredibilitet u svijetu kulture, tako da sam pozvan na sve pretpremijere, pratim koncerte i uglavnom premijere i izložbe.

Škatulica za priloge ‘za ljepšu i mlađu fasadu