Javljanje kolege Petra Vlahova s HTV-a uživo iz Tel Aviva nakon zračnog napada pripadnika Hamasa podijelilo je javnost, pa čak i novinare. Mnogi koji nikad nisu bili u sličnoj situaciji - na nekom ozbiljnijem terenu, "atroke" ratištu - našli su bezbroj zamjerki, poput navodno nepotrebnog "bildanja dramaturgije" jer Vlahov govori o zračnom napadu dok neke žene iza njega tipkaju na mobitel i razgovaraju, piše Slobodna Dalmacija.
Drugi su mu spočitnuli "dress code" jer je na glavi nosio vojni šljem bez oznake press, koji novinara čini prepoznatljivima u sličnim okolnostima.
Mnogi su previdjeli činjenicu da je Vlahov ipak - otišao na gadan teren. Nije išao raditi reportažu o vjerskom turizmu, niti izvještavati s lakoglazbenog festivala; da se razumijemo, i to zna biti stresno i naporno, no ipak je povod lijep. Za razliku od ratnog.
Vlahov je otišao na teren za koji se ni jedan novinar ne otima, zapravo je teško zamisliti gori zadatak od izvještavanja s fronta. Petra smo uspjeli dobiti telefonski u Tel Avivu, u večernjim satima, i pitali smo ga je li doista bio u opasnosti - zbog onih koji imaju obraza vjerovati da se tamo čovjek zabavlja.
- Da bio sam, ja i moje kolege, u opasnosti: snimatelj Stjepan Kotarski i tonac Stjepan Beti mogu posvjedočiti. Išli smo na zadatak u jedno naselje u blizini grada Ashelona na poziv ministarstva vanjskih poslova Izraela u pratnji naše Veleposlanice u Izraelu. Na prilazima Ashelonu putem sms-sustava izraelskog obavještavanja stigla nam je informacija da na prostor grada u roku 60 sekundi padaju neprijateljski projektili upućeni iz pojasa Gaze. Prema utvrđenoj proceduri Izraelske sigurnosti svi moraju zaustaviti automobile na cesti, potražiti ako je moguće zaklon pored autoputa. To smo učinili mi, novinarska ekipa, kao i ostatak drugih ljudi - čekajući i gledajući kako iznad naših glava na nebu izgleda kiša raketa Hamasovih i PZO (protuzračnih, nap.a.) Izraelskih snaga...
U automobili smo imali pancirke i kacige koje su bile predviđene da koristimo u obilasku naselja u blizni Gaze a osiguralo nam ih je naše Veleposlanstvo. Iz prtljažnika smo dograbili samo kacige kanadske proizvodnje i ležeći čekali prestanak napada. Kad je to završilo još "vrući" smo napravili "stan up" i objasnili što se dogodilo. Ljudi uokolo su se podigli s poda, počeli javljati rodbini na mobitele i tražiti informacije o eventualno oglašenoj novoj opasnosti, da znaju hoće li nastaviti put - objasnio je okolnosti Vlahov.
A propos ostatka opreme koju (ni)su imali nam je kazao:
- Ne postoji ni prava ni kriva kaciga ....U Izrael smo krenuli jedva osiguravajući zrakoplovne karte, sa limitiranom prtljagom; dakle, bez pancirki i kaciga iz Hrvatske. To je oprema isključivo namijenjena za prvu crtu ratnih djelovanja, koju nabavljamo u hodu kada je potrebno - pojasnio je Petar onima koji ne razumiju kako izgleda "stani-pani" situacija.
Rekao nam je i da iz država regije na ratištu nema nikoga osim HTV-ova reporterskog trojca (!), ali stvar prate kolege iz Njemačke, Francuske, SAD-a... Trenutno, kaže, nije u izravnoj opasnosti u Tel Avivu, ali realno postoji mogućnost raketnog udara i na glavni grad, rat je neizvjesna situacija u svakom trenutku.
- Tako je ovdje manje-više već 70 godina - trpko primjećuje.
Priznaje i da osjeća strah.
- Da, strah me kao i svakog čovjeka koji cijeni život i prihvaća rizik najgoreg ishoda. Ovo je moj posao i poziv ni više ni manje, tako je - Vlahov će.
A propos kasnijeg javljanja u večernjem Dnevniku gdje je intervjuirao Đovanija Rossu, poznatog sportaša koji živi u Izraelu, rekao je sljedeće:
- Čovjek tamo živi, nije pripadnik Izraelske vojske ni policije, i nije na prvoj crti ali svojim radom - humanim također - kao sad već sportska ikona Izraela daje golem obol tamošnjim građanima koji se samo bore za svoja prava i sigurnost...
Ne zamjeram ljudima ništa što govore i pišu u vezi mog javljanja, ali zamjeram kolegama iz nekih redakcija koji su ismijali mene i moju ekipu ovdje u Izraelu gdje je, ponavljam, proglašeno ratno stanje. Tužno je što me osamdeset posto njih vrijeđalo na osobnoj i ljudskoj razini, potpirujući najniže strasti kod čitatelja i(li) gledatelja, koliko sam stigao vidjeti. To nije greška, niti nenamjerno - u suprotnom umjesto konstrukcija koje su stvorile ozračje javnog linča prije bi nazvali izravno mene ili HRT i tražili bi tzv. drugu stranu i pojašnjenje (što je Slobodna učinila, nap.a.).
Sad je sve izlišno, ovo što sam kao novinar iz Hrvatske od nekih hrvatskih medija doživio je, po meni, sramotno, jadno i ponižavajuće. Da ne govorim o "kolegijalnosti" - osvrnuo se na kauč-komentatore iz redova struke.
Kazao nam je i da zasad ne može procijeniti koliko će ostati, možemo mu samo poželjeti da bude - što kraće, u smislu što skorijeg završetka ratnog stanja. Na žalost, to zasad nije izgledno...