Osveta je slatka: Znate li gdje su vaše granice?

Jednom prilikom kada sam bila u metropoli trebao mi je taksi. Uobičajena cijena vožnje na toj relaciji je 2,83 eura. Zbog kiše, nastao je prometni kolaps, pa je cijena za istu vožnju porasla na 25 eura. Odlučila sam pričekati ne bi li kiša prestala i cijena se smanjila. I zaista jest. Kroz sat vremena cijena se snizila na 11.20 eura. Iako je to još uvijek prilično više negoli je uobičajeno, odlučim ipak uzeti taksi. Razmišljam kako cijena može opet porasti, a ako bude velika gužva neću stići na vrijeme.

Početna frustracija

Kada je taksi došao po mene, prvo što sam osjetila jest smrad cigareta u autu. To mi je stvorilo frustraciju jer volim lijepo mirisati. Vozač je bio dalamatinac, kaže student druge godine prometa. Bez da sam ga išta pitala počeo mi se obraćati. To mi je također pošlo na živce jer nisam bila raspoložena za čavrljanje. Krenuo je s riječima: Znate; ja sam zbog ove vožnje ostavio slastan Cordon blue.

Neuspjelo disociranje

Pomalo zbunjena, rekla sam mu da ne razumijem. On je nastavio; Ja vam inače ne vozim taksi kada su cijene niske, no kada vidim da cijene porastu tada vozim. Zatekao me svojim komentarom, jer nisam imala pojma kud taj razgovor vodi. Promislih, nije valjda da zbog zarade sada vozi gladan. Upitala sam ga; Je li mi želite reći kako ste ustvari došli gladni na posao? Ne, nisam gladan, pojeo sam sendvič. Opet ne razumijem što je želio postići ovim komentarom.

Želeći se disocirati, nastavila sam tipkati po mobitelu no on je nastavio pričati. Znate, jučer sam imao najbolju vožnju ikada. Nezainteresirano kažem; super i nastavljam s tipkanjem. No on i dalje priča svoju priču. Jedna žena iz Zadra tražila je bolnicu. Zamolila me da vozim ispred nje. Vožnja je koštala 6 eura, a ona mi je dala 30 eura. Odlično, promrmljam no i dalje udubljena u mobitel. Po svemu sudeći, taksist je procijenio kako sa mnom može lako pa me je upitao hoću li imati nešto protiv ako zapali cigaretu?

Jasno postavljanje granica

Odjednom, osjetim kako moje tijelo regaira na njegove riječi i kako ulazim u promijenjeno stanje. Podiže mi se bijes i ljutnja i najradije bih vrištala. No shvatim kako od vrištanja ne bih imala koristi i da mi nema druge nego da jasno postavim granice. Kažem mu: Razumijem da vam se puši, no ako želite pušiti, molim vas zaustavite auto, naplatite mi kilometražu koju ste odvozili, pa vi pušite koliko želite. Odjednom se povukao no osjetila sam da je ljut kao pas. Iznenadila sam samu sebe kako sam se jasno zauzela. On je osjetio moju najmeru da ću izaći iz auta pa se krenuo pravdati kako ga ove gužve čine nervoznim. No pogledavši kroz prozor, davno smo odmaknuli od gradske gužve i već smo bili u dijelu grada gdje je promet normalan.

Iznenađenje za kraj

Kada smo napoknon stigli na odredište, imala sam novčanicu od 20 eura i kovanice od euro i 50 centi. Računam vratit će mi 10 eura ja ću mu ostaviti 30 centi bakšiša. No taksist kaže kako nema novaca za povrat. Onda mi naplatite karticom, kažem, no on odgovara kako ne može jer je već otkucao plaćanje gotovinom. Ne znam jeli očekivao da mu ostavim 20 eura za vožnju koja košta 11.20 eura? Srećom, na mjestu iskrcaja bili su uredi, gdje sam razmijenila novac i platila mu vožnju točno u cent. Moje niže ja (dio nas koji nekada izleti iz nas kada smo opaki, neugodni, agresivni ili ogovaramo druge), vapilo je za osvetom, a najbolja osveta u tom trenutku bila je da mu ne ostavim napojnicu. Njegov izraz lica točno je prikazivao njegovo unutarnje stanje, a ja sam bila presretna jer sam se još jednom zauzela za sebe. Osveta je ponekad slatka, a ja sam uživala.