U vrijeme dok budete čitali ovu kolumnu naša velika avantura, naša “šetnja” bit će gotova. Mogli smo je završiti puno ranije da nas nije omelo loše vrijeme. Znate kako kažu “čovjek snuje, Bog određuje”. Za pravo reć’ ne smijemo se žaliti. Uživali smo maksimalno dugo u prekrasnom babljem ljetu, gotovo bez kapi kiše. Međutim, kako se približava Božić, kiša i vjetar udružili su se u veliku forcu.
Usprkos velikoj želji, posljednjih dana naše avanture morali smo praviti pauze u hodanju jer je kiša padala tolikom silinom da bismo uz svu kvalitetnu odjeću i obuću u tili čas bili mokri do gaćica. O vjetru da ne govorimo. Atlanskih smo se vjetrova “nauživali”- gurali su nas naprijed, zaustavljali, prevrtali zajedno s ruksacima na leđima. Bilo je smijeha, bilo je straha, ali bilo je nezaboravno. Nego, vratimo se mi “približavanju” Božića. Čini li vam se da se on svake godine počinje “pojavljivati” sve ranije? Čudno izgleda, ali ovdje je već zavladao duh Božića. “Žao mi je, nemamo slobodnih mjesta, večeras imamo božićnu zabavu,” rekao nam voditelj restorana u kojem smo htjeli rezervirati stol za večeru.
“Da niste vi malo pobrkali datume,” nasmijao sam se. Očigledno nisu, jer mi je gospodin u ruke tutnuo božićni menu! Butige su prepune poklona, dekoracija i svjetlucavih tričarija. Neki dan smo čak prolazeći gradom kroz prozor jedne kuće ugledali okićen bor u dnevnom boravku. Preuranjeno? Apsolutno! Nisam ja nikakav Scrooge koji mrzi Božić, dapače, to mi je gotovo najdraže doba godine, ali, komercijalizacija jednog takvog blagdana koji u osnovi nosi skromnost, mir, okupljanje obitelji i prijatelja, zaista je otišla predaleko i sasvim izgubilo svoje pravo značenje. Ovakav Božić gubi smisao, zapravo ga je već izgubio, a njegovo sve ranije “pojavljivanje” ga je dotuklo.
Za nas dvoje (Tota baš briga), naglo pojavljivanje Božića još je čudnije. Putovanje smo započeli u rujnu. Vrijeme je bilo toplo, ljeto je još trajalo, plaže su bile prepune kupača i surfera. Zatim smo “dohodali” do zime. I sad smo ušetali u Božić! Pa da kako?!? Dok pišem kolumnu koju čitate preostalo nam je nekih 60ak kilometara, što bi bilo tri dana hodanja do završetka ovog nevjerojatnog putovanja od 1100 km. Putovanja koje je dokaz da je sve moguće. Osjećaji su nam zbrkani, na jednu stranu tu je ogroman ponos jer smo uspjeli prijeći jednu od najduljih i najtežih pješačkih staza na svijetu, a s druge strane smo žalosni jer je avanturi došao kraj. Posljednja dva mjeseca naš je život bio daleko od normalnog. Pješačenje je bilo samo jedan dio, ostatak su bila neobična i uzbudljiva iskustva. Još ne znam kako ćemo se “uštekat” nazad u normalan život. Svakako će biti potrebno neko vrijeme dok se ne vratimo na staro.
Naučili smo jako puno. Ponajprije o sebi, a onda o putovanju, turizmu, kampiranju i hodanju. Mislim da bih slobodno mogao napisati priručnik o smještaju svih vrsta. U 60 dana spavali smo na 52 lokacije, na 52 ležaja, što pod šatorom, što pod čvrstim krovom. Još ne znam u koju bih kategoriju stavio šator s peći na drva! Standardi i ponude jako su varirale. Jedna od najgorih soba u kojoj smo spavali, ujedno je bila i najskuplja.
Srećom, tu smo lekciju naučili na samom početku. Cijene smještaja ne ukazuju na kvalitetu. Prošli smo tzv. Englesku rivijeru koja se proteže na 22 milje obale prekrivene čuvenim pješčanim plažama. To područje datira i bilo je popularno još u viktorijansko doba i tada je bilo na vrhuncu slave. Danas, ono je zastarjelo. I dalje je popularno, vjerojatno jer je povoljno. Za 320 kn pronašli smo jako lijepi hotel koji je u cijenu noćenja imao uključen doručak. Mislim da je to zasad bila najniža cijena hotela.
Ono s čim ću svakako morat prestati kad se vratim doma u Dubrovnik je engleski doručak. Mislim da sam pancete pojeo više nego svega skupa. Nakon hodanja 20 i više kilometara jedeš sve redom. Bez obzira na to što bismo dnevno pojeli tri obroka, gubili smo na težini. Apsolutno nismo pazili što jedemo. Iz nekog razloga, jeo sam puno više čokolade i pio coca-cole. Zapravo, razlog i nije nepoznat. Tijelo je tražilo svoju dozu šećera i energije. Usprkos “dijeti” od pancete i coca-cole uspio sam smršaviti. Kad bi se tako nastavio hraniti po povratku u Dubrovnik, a bez da “prošetam” do aerodroma, vrlo brzo bi bio veličine balona na vrući zrak.
“Što misliš, na koji će te način promijeniti ovo putovanje,” upitala me supruga dok smo se penjali uz brdo dok nas je vjetar s Atlantika pokušavao otpuhati. “Pokazalo se kako s odlučnošću, teškim radom i velikim ulogom možeš napraviti štogod želiš,” nastavio sam razmišljati i nastavio, “također je potrebno određeno vrijeme da nešto napraviš i zato ne treba žuriti i dati se ometati, treba biti predan onomu što radiš,” dodao sam.
U vremenu u kojem živimo, brzini i instant rješenjima kojima je većina ljudi naklonjena, ovakva su razmišljanja i primjeri utopijski, međutim, vrijeme i posvećenost cilju nikad ne iznevjere. Za ovakvu vrstu putovanja shvatio sam da je mentalna snaga vrlo važna, ništa manje od fizičke spremnosti.
Također, bio je ovo podsjetnik na to da kad nešto zaista želiš ili o nečemu maštaš, onda mora postojati način da to i napraviš. Jednom se živi. Iako se s ovom tvrdnjom nikako ne bi složile dvije gospođe, Jehovine svjedokinje, koje smo susreli na putovanju vlakom i koje su nas pokušale prebaciti na svoju religiju.
Žao mi je gospođe moje, ali na kriva vrata kucate! Ipak su se složile da je naše putovanje vrlo inspirativno i da bi “one htjele nešto takvo napraviti, ali misle da ne mogu”. Uvijek postoji milijun razloga da se nešto ne napravi, jedina osoba koja stopira smo mi sami. Ova me avantura naučila da ako se prepustim i oslobodim, mogu napraviti sve što poželim. Možete i vi!