Ivan Dečak autor je nekoliko Massimovih velikih hitova, pa tako i posljednjeg koji je snimio. No, kako kaže velikom tugom shrvan glazbenik i frontmen grupe Vatra, s Massimom je prije svega izgubio velikog prijatelja s kojim ga je spajalo puno više od glazbene suradnje.
- Puno smo toga prošli zajedno.
Prije svega moram reći da nisam izgubio Massima Savića kojeg zna većina auditorija ili ljudi općenito. Morate biti svjesni da sam ja izgubio prijatelja, izgubio sam Maxa.
Nisu svi imali tu privilegiju i čast upoznati Maxa, a ja sam ga poznavao iznutra. Dopustio mi je da mu se približim najviše moguće, da upoznam njegovu obitelj, da uđem u njegovu intimu, da ga slušam kako pjeva u studiju prije nego što pjesmu itko drugi čuje.
Upoznao sam ga kao pjevača, kao gitaristu, kao obiteljskog čovjeka, vrsnog poznavatelja sporta, mode, piše Jutarnji.
Ja sam znao tog Maxa i to mi je veće od svih pjesama i brojeva jedan na top listama, veća mi je sreća što sam upoznao Maxa. Utoliko je taj gubitak za mene veći - s tim je riječima svoje sjećanje na Massima započeo Dečak.
Savićev posljednji singl je pjesma "Zamisli" koju je za njega napisao Dečak.
- Massimo i ja smo dobili nagradu Rajko Dujmić za pjesmu godine, a to je bila "Mali krug velikih ljudi" koju sam ja napisao za njega.
Na toj dodjeli mi se obratila supruga pokojnog Rajka i rekla da ima neke demo snimke i pitala me bi li ih htio poslušati i možda nešto od toga dovršiti.
Pjesma koju sam čuo bila je ona koju Rajko svira na klaviru u svojoj kući ili nekoj prostoriji i oko njega prolaze ljudi, peru se tanjuri, čuje se voda kako teče i doslovno se čuju njegovi prsti kako sviraju na klaviru, ali pjesma nije imala ni melodiju ni tekst, već je Rajko samo izgovorio: "Zamisli".
Ja sam na konto te njegove riječi napisao pjesmu koja je bila posveta životu Rajka Dujmića.
Trebala je završiti kao deseta pjesma na albumu Vatre koji je upravo izašao, ali kad sam je dovršio i sam poslušao te riječi i tekst, shvatio sam da još nemam toliko životnog iskustva da bih pjevao tu pjesmu. Onda sam nikog drugog nego svog frenda Maxa čuo u njoj.
Nazvao sam ga i pustio mu pjesmu i kao i svaki put dosad kad smo surađivali, on je rekao: "Ivane, to je to". Na kraju je ispalo malo proročanski, jer pjesma opisuje životni put kroz, kako sam to zamislio, sliku jednog velikog stabla s krasnom krošnjom, koje na kraju ipak u određenom godišnjem dobu ostaje ogoljeno.
On je shvatio o čemu ja pričam, o čemu pjevam. Prvo mi je u šali rekao: "Meni daješ takvu pjesmu o prolaznosti života?", ali je on oduvijek bio borac i u zadnjim danima kad sam se s njim čuo. Prihvatio je i borbu s tom pjesmom koja je zatvorila njegov glazbeni opus - otkriva Dečak.
‘Dugo smo razgovarali‘
Ivan je bio jedan od rijetkih koji je znao za Massimovu borbu s karcinomom.
- Znao sam da je bolestan, kao i ljudi koji su mu bili najbliži, ali mi to nismo širili dalje. Bili smo podrška njemu i njegovoj obitelji koliko smo mogli. Čuo sam se s njim dva dana prije nego nas je napustio i taj razgovor je bio prekrasan. Trajao je sat vremena i u njemu kao da smo saželi naše prijateljstvo.
Pričali smo kao i uvijek o glazbi, o planovima. Rekao mi je: "Ljestvicu smo digli visoko. Moramo sad na sljedećem singlu biti jako oprezni".
Uvijek smo unaprijed promišljali što trebamo, a što ne smijemo napraviti.
Tako da smo pričali i o eventualnoj novoj suradnji, pričali smo i o sportu. Pratio je nogomet, govorio mi za koga je kada navijao, kako su naši dečki igrali. Pričao mi je i o tulumu za moj 40. rođendan koji je bio prije par godina. Sjećao ga se apsolutno jasno. Tražio je moju suprugu na zvučnik i govorio joj kako je super plesala tu večer i da mu je to bio sjajan tulum. Rekao sam mu kako ubrzo dolazi i 50. rođendan i da ga očekujem.
Trebali smo se i vidjeti, ali je bio slab od kemoterapije, pa smo odgodili naš susret i tu našu pivicu koju smo voljeli popiti nakon svakog koncerta i druženja. Otvorili bi zajedno jednu pivicu, nazdravili i popili. Tako je bilo i nakon ovog, pokazalo se zadnjeg, koncerta u Areni, kad sam ušao u njegov backstage. Bio je vidno iscrpljen.
Sad već svi znaju da je tada bio bolestan i da je trebalo puno više energije za održati koncert, ali dao se potpuno. Bio je iscrpljen, ali sretan.
Sjedio je u backstageu okružen svojom obitelji i tamo smo zadnji put uživo nazdravili i zagrlili se - prisjetio se s velikom tugom Dečak.
