Mlada kostimografkinja Ana Mikulić nominirana je za kostimografije u dvije predstave KMD-a, Nora-kuća lutaka i Vidi kako Lokrum pere zube. Iako nagradu nije osvojila, osjeća se kao da jest, jer nagrade su poticaj, a svaki projekt neponovljivi izazov. Za freelancera poput nje, svaki je dan i svaki projekt željno iščekivan, a za Moskar opisuje, nakon dubrovačke premijere ‘Vidi kako Lokrum pere zube’ i svakodnevni život i unutarnje borbe jednog kostimografa.
Prvo čestitke na nominaciji!
-Hvala vam, sad kada su se dojmovi malo slegnuli mogu reći da nisam očekivala nominaciju i da me ugodno iznenadila. Sama dodjela prošla je odlično, a nagradu je dobio Alan Hranitelj kojemu sam na početku svoje karijere imala priliku asistirati i zbog mogućnosti da budem s njim u konkureciji sam izuzetno sretna i ponosna.”
Kostimirali ste posljednju premijeru Kazališta Marina Držića ‘Vidi kako Lokrum pere zube’, kako je bilo raditi s dubrovačkom ekipom?
-Uvijek se rado vraćam u Dubrovnik u kojem je atmosfera rada više nego odlična. Ansambl predstave i većinu autorskog tima poznavala sam iz ranijih projekata tako da je to već uhodana ekipa i bilo je veliko zadovoljstvo s njima stvarati nove predstave. Dodatno smo uživali na probama na Lokrumu koji je neprepričljiv i predivan, a sad smo ponovno imali priliku za druženje i rad na postavljanju predstave unutar kazališta.”
Kako ste ušli u kostimografiju, otkad traje ta ljubav?
-Još od djetinjstva paralelno me fascinirala umjetnost i psihologija. Već tada sam osvijestila utjecaj podsvjesnih informacija na našu percepciju, a sposobnost psihološkog razumijevanja i likovnosti na kraju je rezultiralo kostimografijom. Tako da sam kroz školovanje svoju stručnu orijentaciju odlučila usmjeriti na osmišljavanje kostimografije i pokazalo se da je to moj ispravni smjer.”
Što je za kostimografa najveći izazov?
-Kostimografski posao ima niz konstantnih izazova koji zahtijevaju visok stupanj fleksibilnosti. Jedan od njih je zadovoljiti različite perspektive, zbog neprestano uskog surađivanja s redateljem, dramaturgom, scenografom, glumcima i krojačima i pri tome ostati autentičan i u skladu s vizualnim konceptom predstave. Naravno to je i konstantni manjak vremena i brz tempo rada, kao i svakodnevni sitni problemi promjena detalja zbog točnosti kostima. Rekla bi da su to najčešći izazovi, iako je baš zbog njih ovo izuzetno ispunjavajući posao.”
Jeste li ikad imali osjećaj da baš niste ‘pogodili’, da ste nezadovoljni i slično? Događa li se to uopće?
-Smatram da je nezadovoljstvo neizbježan pratitelj napretka. Svaki korak u procesu kostimografije, od samih početaka crtanja skica, odabira materijala, konstrukcijskih rješenja, pa sve do trenutka kada kostim konačno stoji na glumcima i postaje element na sceni, za mene predstavlja priliku za kritičko gledanje, poboljšavanje i nezadovoljstvo. Uvjerena sam da svaki dio ovog procesa uvijek može biti bolji i da je nezadovoljstvo baš taj pokretač za stalnu želju za boljim, točnijim i novim idejama.”
Mentori su važni u počecima, je li netko na vas snažno utjecao svojim mentorstvom?
-Imala sam tu sreću i nesreću da sam po završetku fakulteta odradila stručno osposobljavanje u HNK u Zagrebu. Tako da sam asistirala na više od 30-ak baletnih, dramskih, opernih i plesnih predstava, a to iskustvo donijelo mi je znanja i hrabrosti za samostalni rad i freelancing. Ne bih izdvajala nikoga pojedinačno jer sam kroz suradnju s mnogim stranim i domaćim kostimografima stekla neprocjenjivo iskustvo i znanje koje je zaista obogatilo moj profesionalni put.”
Imate li nešto što vam je najdraže raditi, čemu se najviše veselite?
-Rad sa živućim piscem predstavlja inspirativno iskustvo i odgovornost koja pruža posebnu perspektivu i dodatnu razinu angažiranosti. Uživam u igri između svjesnog i podsvjesnog, te psihološkom promišljanju, a sve te elemente smo uspješno integrirali upravo u ovoj predstavi. Takvi projekti za mene predstavljaju priliku za kreativan izraz i razumijevanje umjetničkog stvaralaštva. Upravo zbog toga želim si još sličnih projekata poput naše predstave “Vidi kako Lokrum pere zube”.
Želje, nade, planovi... ima li toga što biste htjeli raditi, a još niste?
-Planovi za 2024 godinu su gotovo popunjeni, a već se polako slažu i projekti u pripremi za 2025-u. Veseli me rad s novim redateljima s kojima još nisam imala priliku surađivati, nastavak rada s dobro uhodanim ekipama i zaljubljivanje u svaki novi projekt koji se kod mene uvijek dogodi.”