Veliko je uzbuđenje u hrvatskom glazbenom svijetu, “Dora” samo što nije upalila svjetla za ovogodišnje izdanje, a široko gledateljstvo već zna da će im ova subotnja večer ispred malih ekrana biti raspjevana. I svi će s nestrpljenjem čekati pobjedničku pjesmu, onu koja će Hrvatsku predstavljati na Eurosongu ili kako je to u našem narodu uvriježeno – na Pjesmi Eurovizije.
Natjecanje za Euroviziju nije se uvijek zvalo “Dora”, to se ime počelo koristiti 1995. godine, gotovo paralelno s vremenom kad je žensko ime Dora postalo najpopularnije u narodu, pa tih ranih devedesetih najviše rođenih djevojčica nazvano je upravo tako.
Puno prije glazbene Dore, generacije su čitale lektiru s obveznim “Zlatarovim zlatom” Augusta Šenoe s glavnom junakinjom Dorom Krupićevom, pa svejedno ovo ime nije imalo takvu popularnost.
No, u hrvatskoj kulturnoj povijesti imamo još jednu slavnu Doru, skladateljicu Doru Pejačević, po kojoj je početkom devedesetih Ksenija Urličić, ondašnja urednica Zabavnog programa HRT-a, osmislila i “Dorom” nazvala glazbeno natjecanje za pjesmu Eurovizije.
Vukov bolji od Ville
Pitate li danas one starije od 70 ili 80 godina o prvim našim nastupima na tom internacionalnom festivalu lake glazbe, najprije će se zamisliti, a onda s osmijehom započeti priču.
Lako će se sjetiti pravoga gospodina u zabavnoj glazbi ondašnje Jugoslavije, Vice Vukova, koji je izgledom, ponašanjem i nevjerojatnim glasom zaveo sve. Raspon Vicina glasa uspoređivali su s onim Claudija Ville, talijanskog slavuja kojeg su tada obožavale naše bake i one u Italiji, ali su naše bile ponosnije kad je Vice na Euroviziji zapjevao pjesmu “Brodovi”.
“Bolji je od Ville”, govorile su, a možda su bile i u pravu. Bila je to 1963. godina i Vice je osvojio 11. mjesto, iako se ovdje mislilo da je zaslužio bolje.
U ta vremena nisu svi imali televizijske prijamnike i natjecanje za Pjesmu Eurovizije se tada, kao u romantičnim filmovima, gledalo kod onih sretnih susjeda koji su ga sebi uspjeli priuštiti. Nagurali bi se oko crno-bijelih, za današnje pojmove, smiješno malih ekrana i opet navijali za Vicu Vukova 1965., kad je pred “cijelim svijetom” zapjevao našu pjesmu “Čežnja”. Osvojio je 12. mjesto. Opet nama nedovoljno.
Stigla je sama sa ljetom...
Zadarska grupa “Riva” i Emilija Kokić s pobjedničkom pjesmom “Rock Me” konačno su na ovim prostorima zadovoljili glad za glazbenom internacionalnom pobjedom. Bila je to jedina pobjeda Jugoslavije na Pjesmi Eurovizije, ali i Hrvatske, ako ćemo tako gledati.
Poslije je domaćin Eurovizije bio Zagreb, za nas je pjevala planetarno popularna i slatka Tajči, odjevena i nafrizirana u stilu šezdesetih, poskakujući na pozornici s pjesmicom “Hajde da ludujemo”, ali nismo uspjeli zadržati eurovizijsku titulu. Usred Zagreba nam ju je oteo Toto Cutugno s pjesmom “Insieme: 1992” i pobjedu odnio u Italiju. Tajči je bila sedma.
Glazbena povijest s ovih prostora bilježi i druge sjajne trenutke na Pjesmi Eurovizije. Rokerski dotjeran Danijel Popović je 1983. na eurovizijskoj pozornici šarmirao sve s jednom “Julie” i osvojio 4. mjesto. Istu poziciju su četiri godine kasnije, 1987. zauzeli “Novi fosili” s pjesmom “Ja sam za ples”, kada je na sceni skakutala Sanja Doležal u slatkoj crvenoj točkastoj haljinici i bijelim štiklicama.
Neki dan je netko komentirao kako nam je najgori nastup bio 1968. kad su se u svijet zaputili “Dubrovački trubaduri” s Jedan dan”. Osvojili su 7. mjesto, a starije generacije dobro pamte stihove: “Jedan dan, samo jedan dan, onaj pravi presudan čudan dan...".
Pjevalo se to i na ekskurzijama i na svadbama, pa ma što tko danas rekao, ipak smo “Trubadure” bolje zapamtili nego neke druge naše eurovizijske skladbe.
A u doba Jugoslavije, tamo su nastupali i drugi hrvatski pjevači i glazbenici: 1969. “Pozdrav svijetu” i Ivan & 3M (13. mjesto); 1971. “Tvoj dječak je tužan” i Krunoslav Slabinac (14. mjesto), 1972. “Muzika i ti” i Tereza Kesovija (9. mjesto); 1988. “Mangup” i “Srebrna krila” (6. mjesto)... Puno smo očekivali od nastupa naše klasične mediteranske ljepotice nevjerojatnog raspona glasa – Doris Dragović kad je “raspustila” svoje glasnice i na eurovizijskoj pozornici razvalila s pjesmom “Željo moja” 1986. godine.
Završila je na 11. mjestu i nitko nas nije mogao razuvjeriti da zapadnjaci, Irci, Britanci, Nijemci i oni iz Luksemburga ne namještaju jedni drugima, međusobno šakom i kapom dijele bodove.
Ali, ruku na srce, i mi uvijek puno očekujemo od susjeda, računamo ako neće svoj svome, tko će. Od Slovenaca po običaju malo očekujemo, Srbi nas koji put iznenade, dobri su i Makedonci, ali gotovo da smo uvijek sigurni u maksimalne bodove iz Sarajeva. Jesmo li i mi dobre ruke prema njihovim predstavnicima, teško je reći. Oni znaju najbolje.
Engleska faza
I nakon osamostaljenja smo imali velike apetite na Pjesmi Eurovizije. Prešli smo i na engleski. Nismo samo mi postali Englezi, radile su to i druge zemlje čiji su jezici tvrdi, nepjevni, nisu kao talijanski, “jezik stvoren za pjevanje”, kako je smatrala generacija stasala na kanconama. Ponizili smo vlastiti jezik iako smo se tih devedesetih kleli u svoj patriotizam.
Tako se samostalna Hrvatska na Eurosongu prvi puta pojavljuje 1993. godine s grupom “Put” i pjesmom “Don’t Ever Cry”. Bili smo 15., bile su to već godine kad Pjesma Eurovizije kod šire publike više nije imala onu zavodljivost i sjaj.
Doduše, ne možemo reći da su sve naše pjesme “došle i prošle”. Pjevušimo ih ili barem prepoznajemo kad ih čujemo, i to uglavnom one pjevane na hrvatskom jeziku. Tako je s pjesmom Tonyja Cetinskog “Nek’ ti bude ljubav sva” iz 1994., iako je bila zauzela tek 16. mjesto. Dobro pamtimo i “Svetu ljubav” Maje Blagdan, kad je 1996. “zavrištala” višemilijunskom auditoriju i zauzela 4. mjesto.
Dobro pamtimo i pjesmu “Neka mi ne svane” Danijele Martinović, koja je 1998. zauzela 5. mjesto. Velike smo nade polagali na Doris Dragović kad smo je po drugi put poslali na Euroviziju 1999., nadajući se da će s “Marijom Magdalenom” osvojiti žirije širom Europe, pa i šire, jer ipak se spominje sveto ime koje baš svatko prepoznaje, ali raskošan nastup splitske glazbene kraljice stigao je do 4. mjesta.
Mislili smo da će putena i nama toliko draga Severina ući pod kožu i europskoj publici, no, njezina i naša “Štikla” nije mogla dalje od 13. mjesta.
Poslije smo se nadali da će Nina Kraljić svojim glasovnim mogućnostima u Strockholmu zadiviti svijet 2016. s pjesmom “Lighthouse”. Uzeli smo opet engleski jezik, angažirali austrijski duo za tekst i glazbu, ušli u finale, ali s poraznim konačnim rezultatom – 23. mjesto.
Barem još jednom
Mislili smo prije dvije godine i da će Albina bolje proći s pjesmicom “Tick-Tock”, računajući koliko je sam naziv aktualan pa će se “zakačiti” mlađa publika, ali, avaj... zauzela je 27. mjesto. Lani smo vjerovali u slatku Osječanku Miu Dimšić, koja nas je ranije osvojila slavonskim šarmom i zaraznim pjesmicama, ali njezina pjesma “Guilty Pleasure” na kraju je bila jedanaesta.
Uvijek se pitamo što želi publika današnje Pjesme Eurovizije? Sve smo im dali svih proteklih desetljeća, i sjajne pjevače i odlične pjesme i lijepe žene i osmišljene nastupe i dobru odjeću i tuđi jezik... ma sve što smo vidjeli da dobro prolazi na Euroviziji i nikako da ponovimo pobjedu.
Grintavci i škrtice će reći da je bolje da se ni ne kandidiramo, to samo košta Hrvatsku radioteleviziju, a i nas što plaćamo pretplatu. A ima i onih koji će ići toliko daleko da ni neće poželjeti pobjedu, jer to je još veći trošak. Ima i entuzijasta i vizionara koje u svemu vide turističku stranu Pjesme Eurovizije, pa kažu kako je to kao sa sportašima, najbolja reklama za našu destinaciju. A profitirali bi, vele oni – i hoteli i privatni smještaj i restorani i kafići kad bi se sva eurovizijska svita barem još jedne godine zaputila kod nas.
Pa, hajde da vidimo kako bi to bilo. Barem još jednom.