Dubrovačka jazz-umjetnica Ines Tričković nastupa na pozornicama diljem svijeta, od rodnog Dubrovnika, preko Hong Konga do New Yorka. Ta samouka pjevačica ostvarila je brojne suradnje, a iza sebe ima više od 3000 koncerata.
U njezinoj biografiji navedeno je kako je učila glazbu i jazz slušajući Cheta Bakera, Milesa Davisa, Johna Coltranea, Toma Jobima, Ellu Fitzgerald i Billie Holiday, te pod povremenim mentorstvom profesora saksofona Antuna Simatovića, a surađivala je s Jaarmom Saarijem, Tedom Loom, Aaronom Goldbergom, Mikaelom Jacobssonom, Giladom Hekselmanom, Marcusom Gilmoreom, Goranom Končarom, Julianom Shoreom, Brianom Girleyjem, Krunom Levačićem, Eddom Loom, Chrisom Carpiomom, Lukom Žužićem, Eddiejem Luisom, The Jewsersima, Detourom, Goranom Končarom, Zvjezdanom Ružićem, Big Bendom HRT-a, Sašom Nestorovićem, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Marijom Igrecom i mnogim drugima. Međutim, otkako je izbila korona, svijet je usporio svoj ritam, a Tričković se odvažila i prebacila u sasvim nove vode ostvarivši još jedan most prema publici.
U posljednje vrijeme publika vas može vidjeti i na kazališnim daskama. Osim angažmana u predstavi "Tramvaj zvan žudnja", u režiji Paola Tišljarića, glumili ste kraljicu Izabelu u komadu "Eduard Drugi", u režiji Senke Bulić. Kako vam je surađivati s "kazališnim ljudima" i kakav je dojam ostavio na vas taj svijet?
– U onim najgorim trenucima "lockdowna" stigao mi je poziv za "Tramvaj zvan žudnja" i to me zaista oživilo, i enormno usrećilo. Taj projekt je i donio zatim suradnju sa Senkom Bulić i nekoliko mjeseci nakon premijere pitala me da glumim kraljicu Izabelu pod njezinom režijom u komadu "Eduard Drugi". Sve u svemu, nikad se zaista nisam nadala takvim ulogama, ni da ću biti glumica, pogotovo u glavnoj ženskoj ulozi, te zaista mogu reći da sam iznad svega neopisivo zahvalna na tim prilikama. Izišla sam iz svoje komfor-zone, riskirala i iz toga narasla kao umjetnica. Svijet glume i svijet glazbe se ljube i imaju sličnosti u nekim parametrima (pozornica, publika, emocija, tehnika), ali su energetski sasvim drukčiji. Kad pjevam svoje glazbene programe na pozornici, tu sam 1000 posto ja i samo ja, a u glumi preuzimamo likove unutar sebe, dajemo im dio sebe, ali nismo to zaista mi. Gluma me strašno odmara i opušta.
Stres, stres i stres
Imate li želju ponovno joj se vratiti u obliku još nekog angažmana?
– Da, rado ću se odazvati pozivu, naravno ako mi raspored dopusti.
Premijera "Eduarda" bila je odgođena nekoliko puta zbog epidemioloških mjera. Kako vi gledate na ovaj balans između epidemiologije i umjetnosti, između mjera i kontakta s publikom, uživanja u izvedbenoj umjetnosti? Je li on odmjeren i realan kad je riječ o kulturi?
– To vam je kao da hodate kroz živo blato. Dogovore se uvjeti, probe, izvedbe, a onda vam to netko odjednom promijeni, i to šest-sedam puta u procesu rada. Pa te izolacije, pa mjere, pa manje publike, pa zbog toga pate budžeti, koncerti, izvedbe... Stres, stres i stres. Beskrajno je neizvjesno, naporno, komplicirano... Jako nas to sve pogađa, ali moramo izdržati. Nema druge.
Već dvije godine svijet živi okovan koronavirusom. Kako ste se vi kao pjevačica snašli u ovom razdoblju? Koliko je korona utjecala na vaš rad?
– Na svu sreću, snašla sam se jer se nekako uvijek snađem, ali turneje su potpuno bile stopirane, kao i inozemni rad, kojim sam se zapravo većinom i bavila. I još se to nije vratilo u normalu. Uspjela sam jako puno raditi kao "vocal coach", snimila sam i svoj online masterclass "Oslobodi svoj glas", koji je došao, eto, baš u vrijeme "lockdowna". Nešto se koncerata čak i odradilo, ali sigurno mi se smanjio live performance za 70 posto.
Kako se snalaze vaši kolege? Je li država trebala više priskočiti u pomoć, posebno u vrijeme "lockdowna"?
– Nažalost, jako puno mojih kolega nije se uspjelo snaći i potpuno im se ugasila karijera ili je stavljena na led u posljednje dvije godine. A što se tiče pomoći države, mislim da je učinjeno koliko se moglo. Umjetnici ne smiju ovisiti samo o državi, onda imamo smrt umjetnosti.
Jazzu treba dati priliku
Poznati ste po tome što dosta putujete, ali posebno ste vezani uz Kinu, koja je zbog ove cijele situacije dobila "stigmu" izvorišta korone. Kako vi vidite tu zemlju? Jeste li išli u Kinu otkako je izbila cijela priča s koronom i imate li namjeru ponovno tamo živjeti?
– Vratila sam se iz Kine sa zadnje turneje taman prije prvog "lockdowna" i od tada je Kina zatvorena. Obožavam tu zemlju i moje drage kolege prijatelje koje sam stekla svih godina živeći i radeći tamo. Kina ima jednu sada groznu stigmu zbog svega ovoga, ali, vjerujte mi, to je jedna divna zemlja, bogate kulture, divnih ljudi i energije. Tamo sam zaista kao kući. Sva vrata su mi se otvorila bez ikakvog otpora i problema, od prvog dana. Od Hong Konga, do Makaa, Zhuhaija, Shenzhena... Moji kolege, na primjer iz Hong Konga, dvije godine nisu imali ni jednu svirku jer njihove mjere su baš rigorozne i njihova vlada zaista pretjeruje i jako im je teško. Otišla bih bez problema opet tamo živjeti da se tako odlučimo suprug i ja.
Kako komentirate hrvatsku jazz-scenu i njezinu budućnost?
– Uh, teško pitanje. Ali i ne izgleda dobro. Prije 10 godina smo u Hrvatskoj imali više jazz-klubova nego sada.
Što mislite, zašto se u Lijepoj našoj jazz percipira kao nešto hermetično, kao nešto rezervirano za određeni krug ljudi?
– Manjak edukacije te nepotizam unutar nekih od postojećih kulturnih struktura, festivala koji namjerno zadržavaju taj stav "samo za odabrane", koji nema veze s jazzom i porukom te glazbe. Jazz je nastao iz običnog čovjeka, potlačenog čovjeka, kao glas borbe za život, sreću i smisao. Jazz je tako univerzalan i da mu ljudi samo daju priliku i da malo više znaju o njemu, zaljubili bi se. Jer jazz je iskustven, njega svatko može osjetiti.
Imate iskustva s nastupima na ulici, ali ste isto tako naviknuli nastupati na pozornicama diljem svijeta. Kod koje ste publike osjetili posebnu privrženost prema vama i onome čime se bavite?
– Definitivno Amerikanci, Kinezi, Finci... Naravno, moja šaka publike iz Grada... Zagreb me isto uvijek voli i podržava.
Nomadski duh
Nećakinja ste velikog Olivera Dragojevića. Koja vam je prva asocijacija kad se gotovo tri i pol godine nakon njegove smrti sjetite dunda?
– Tuga i ljubav. To je to.
Jeste li zadovoljni načinom kako se u Hrvatskoj čuva uspomena na njega?
– Ljudi čuvaju uspomenu na njega i uvijek će. Zato je on najveći. A što se tiče nekih počasti ili naziva ulica, statua i slično, mislim da se tu ne radi dobar posao, zaslužuje puno više. Možda je samo pitanje vremena.
Kad biste se osvrnuli unatrag, što biste rekli u kojoj je fazi vaša karijera? Što vas trenutačno okupira, na čemu radite ili se trudite raditi?
– Ove dvije godine su mi zaista dale vrijeme da se objektivno sagledam i sagledam sve što sam učinila do sada i što još želim učiniti. Vidim da sam ipak nešto značajno postigla u ove 22 godine profesionalne karijere, kad se moj posao uspio nastaviti i kad sam uspjela i zarađivati dobro kroz sve ove krizne mjesece, te ostati relevantna. Neke nove suradnje su se pokrenule i neke stare osvježile. I napokon idem uskoro i ponovno u New York, na novi projekt s jednim poznatim jazz-trubačem. Tako da sam zaista blagoslovljena, radim ono što volim i što je moj poziv, i to je najvažnije.
Zanimljiva je crtica da ste bili u Crvenim nosovima, obilazili ste dječje bolnice i odjele. Koliko vas je to naučilo životu?
– Uh, to me naučilo gotovo pa svemu. Najljepše i najteže iskustvo. Tu sam naučila pjevati bez ega, samo u službi duše i čovjeka kojemu želiš pomoći svojim pjevanjem.
U jednom ste razgovoru kazali kako radite sa studentima, dajete lekcije pjevanja i terapeutskog pjevanja. Kakva su vaša iskustva rada s mladima?
– Da, ta metodologija koju koristim proizišla je iz mog iskustva rada s bolesnom djecom te uz klasične vokalne vježbe apliciram i te razne moje tehnike koje pomažu čovjeku prvo da se opusti, da se nasmije sam sebi, da čuje sebe i da na kraju zapjeva iz duše. Rad s mladima je divan jer su oni još koliko-toliko svoji, ali volim raditi i s djecom, mladima i odraslima. Jer nakon samo nekoliko minuta vježbe, vidite da su svi ipak u sebi duboko djeca.
Živite na najmanje dvije adrese. Što vas odbija od pomisli da cijelu godinu živite u Dubrovniku?
– Pa jednostavno imam taj nomadski duh, moj posao zahtijeva da idem tamo gdje me publika traži i volim biti na putu. Mislim da nigdje nije dobro biti 12 mjeseci godišnje, pa tako ni u našem lijepom Gradu.
Ponovno rođenje svijeta
U Dubrovnik ljeti dolaze brojni gosti, a među njima i ljubitelji jazza. Kako, po vašemu mišljenju, Dubrovnik odgovara na te afinitete svojih gostiju, što im se nudi?
– Pa nije im se nudilo puno po tom pitanju i dok nije bilo korone, a sad još manje. Mislim da hoteli moraju odraditi dobar dio ove problematike. Imamo hotele s pet zvjezdica koji imaju piano barove koji se ne koriste jer nitko ne želi platiti jazz-duo da mu svira u piano baru. To je, na primjer, veliki problem. Jer vlasnici hotela gledaju kako će zaraditi što više, a uložiti što manje. To, primjerice, bilo gdje u svijetu nije normalno. Piano bar u hotelu od pet zvjezdica znači jazz-band, jazz-duo, jazz-piano. To je nepisano pravilo, koje se ovdje ne poštuje. Kupi se skupi klavir, stavi se kao ukras u piano baru i da hotel može dobiti veću kategorizaciju jer ima kao piano bar, a onda tamo nitko ne svira ili svira "kukuruze", koji gost u hotelu s pet zvjezdica itekako zna prepoznati kao lošu. Piano barovi su nekada zadržavali svoje goste u svojim barovima zbog dobre svirke i bendova, te su i domaći znali dolaziti i u "Excelsior", "Imperial" i druge radi dobrih bendova i baš jazz-svirke.
Što vas posebno svaki put privlači natrag u Grad?
– Lokrum, more, obitelj.
Kako komentirate kulturnu ponudu u Dubrovniku? Najavljena je i izgradnja koncertne dvorane. Koliko ona može pridonijeti afirmaciji jazza u Dubrovniku?
– Dvorana se mora izgraditi. A naša ponuda je sukladna ponudi gradića od 42.000 stanovnika.
Turistički sektor poprilično je optimističan. Jeste li vi kao umjetnica optimistični kad je riječ o ovoj godini, oporavlja li se umjetnost od korone? Što kažu kolege iz drugih zemalja?
– Ide se zaista u smjeru oporavka, bolje je i u Americi, i malo-pomalo otvara se Azija. Mislim da će do kraja godine sve opet biti otvoreno. Ali potrajat će sigurno još dvije-tri godine da bi se potpuno oporavilo.
Što namjeravate napraviti u ovoj godini ili ste se zbog korone odrekli bilo kakvog planiranja?
– Planiranje je uvijek tu, pa onda improvizacija s obzirom na okolnosti. Eto idem opet u Ameriku mjesec dana, pa ćemo vidjeti malo što će biti s Azijom, neki plan je pred kraj godine Hong Kong i Makao. Vidjet ćemo sve kako se stvari razvijaju. Treba zadržati optimizam i elan za stvaralaštvo što god mi radili i znati da je život cikličan, da smo preživjeli i gore krize, pa ćemo i ove. Evo moje tarot karte kažu da je ova godina - ponovno rođenje svijeta!