Kambodža. Kmeri. Angkor Wat. Ta su mi se tri naziva - države, naroda i građevine, motala po glavi nekoliko desetljeća, prisjeća se dubrovački književnik, pjesnik i povjesničar Goran Cvjetinović nakon povratka s dalekog putovanja u jugoistočnu Aziju.
Kraljevina Kambodža na jugozapadu izlazi na Tajlandski zaljev, dio Južnog kineskog mora i Tihog oceana. S Tajlandom graniči na zapadu i sjeveru, s Laosom na sjeveru i s Vijetnamom na istoku i jugu. Zastava Kambodže je jedina zastava na svijetu na kojoj se nalazi građevina (Angkor Wat).
Za doručak bombe, za marendu napalm
- Čitao sam dosta o hramovima skrivenima u džungli, koji pokazuju nekada moćnu civilizaciju koja je ostavila veličanstvene tragove, u smislu građevina i kulture, od 9. do početka 15. stoljeća. Završilo je Kmersko carstvo klasično - napadom susjeda Thai. Pa su Francuzi, koji su u moderno doba okupirali kambodžanski prostor, otkrili jedan po jedan dragulj skriven u džungli. Ti su mi hramovi, osim po ne baš vrhunskom filmu Angeline Jolie ‘Tomb Raider‘, ostali u sjećanju po prilozima o naoružanim stražarima koji hramove čuvaju od pljačkaša - nastavlja Goran.
- Jasno, pljačkaši kidaju komade kipova, najčešće glave, i prodaju ih na crnom tržištu. Opet dojučerašnjim okupatorima ili njihovim istomišljenicima na Zapadu. Drugi momenat o Kambodži u mojoj mladosti bio je Vijetnamski rat., odnosno način na koji su kasnije opozvani predsjednik Richard Nixon i njegov zloguki savjetnik Henry Kissinger rasturili bombarderima ovu državu. Zvalo se to Operacija Menu. Za doručak bombe, pa za marendu napalm, pa za objed slabljenje kralja Norodoma Sihanuka i za večeru omogućavanje Crvenim Kmerima Pola Pota da zagospodare ovom nesretnom državom velike prošlosti. Preko tri milijuna ljudi je platilo glavom. Tko god je bio iole obrazovan, čitao, nedajbože, knjige ili samo nosio očale (sumnja da čita), bio je likvidiran. Gradovi su iseljeni i stanovnici odvedeni na sela. Uz pomoć susjednog Vijetnama, koji je već porazio i Francuze i Amerikance, Crveni Kmeri su protjerani - iznosi dojmljive povijesne podatke.
Zvuči kao oksimoron, ali taksi je jeftin
- S takvim saznanjima i željom da prošetam džunglama s fascinantnim hramovima i doživim Kmere kao narod, krenuo sam na putovanje s najboljim mogućim društvom. Trajalo je dva dana - preko Londona i Hong Konga do Phnom Penha. Glavni grad Kambodže naglo se počeo razvijati zadnjih 10-15 godina. Niču nove zgrade i blokovi zgrada, pa se one male, niske gradnje gube u toj betonskoj džungli. Nije bilo potrebe da se zadržavamo u glavnome gradu. Nakon šetnje uz rijeku gdje je kraljeva palača i nacionalni muzej, pripremili se za sutrašnji nastavak puta, taksijem do preko tri stotine kilometara udaljenog Siem Reapa. Taksi smo platili koliko bismo u Dubrovniku platili relaciju iz Grada do aerodroma - uspoređuje.
- Putem do Siem Reapa s obje strane nalazile su se kuće čudnog oblika. Prizemni dio, iznad kojeg su se nalazile sobe, služio je kao dnevni boravak, radionica, kuhinja, ali i očito zaštita od sunca i kiše. I većina je čeljadi bila tu. Uz samu cestu svaka je kuća imala nekakav štand. Prodavaju sokove, kokose, benzinu (u bocama od litre Coca Cole/Pepsija), hranu...U daljini smo vidjeli još kuća i manjih naselja, ali očito je ovo bila ‘žila kucavica‘ za dio najturističkijeg dijela države. Dakle, privilegija stanovnika je bila imati štand u ‘prvom redu do ceste‘. Svako nekoliko kilometara vidjeli bi placu i ogromne gužve. Vidjeli smo i dosta škola.
- Djeca, makar imala jedva 10 godina, u školu idu biciklama, ali i motorima. I to po troje-četvoro na motoru. Tako se, vidjeli smo kasnije, voze i po ostalim dijelovima države. Pa i po cijele obitelji na jednom motoru. Motor je inače u Kambodži, ali i u ostalim dijelovima Azije, nešto što se mora imati. Osim vlastitog prijevoza, motor služi i da se, preuređen, pretvori u taksi vozilo. Neku verziju tuk-tuka. I ne samo to - motorima se često dodaju i prikolice, pa osim prijevoza svakve vrste robe, imamo čitave butige na kotačima, restorane, pa čak i pizzeriju s krušnom peći. Mobilni objekti - opisuje Goran.
U Europi je bio mrak kad su oni imali vodovod
- Siem Reap ima oko 250 tisuća stanovnika i razvio se zahvaljujući turistima koji dolaze u Angkor - arheološki dragulj pod zaštitom UNESCO-a. Tri dana smo proveli obilazeći hramove, od najpoznatijeg Angkor Wata preko Bayona, Ta Phroma (Iz filma), Ta Soma, Banteay Kdeia, Prei Rupa, Krol Ko, Neak Poana... Svega u toj džungli ima, pa i znatiželjnih majmuna. Ali ostavština Kmerskog Carstva, kažu raspostranjena na 640 kilometara kvadratnih, ali koncentrirana oko hramova koje smo obišli, zaista ostavlja bez daha. Pritom uvijek treba imati na umu što mi kao Europa, a uvijek nekako mislimo da smo izmislili sve i da smo najjbolje od civilizacija što je Zemlja ikada dala, imamo u tom razdoblju. Gotovo pa ništa. Od antike nadalje samo je nekakav mrak. U svakom pogledu. Sve dok Templari nisu počeli zidati romanička zdanja. Ali su i oni ‘mala djeca‘ za ono što će u Kambodži raditi vladari poput Jayavarmana VII.
- Obilazeći hramove, zagledajući detalje - od reljefa, kipova do strukture samih hramova - simetrični su i posloženi sa stranama svijeta, imaju riješenu vodoopskrbu, odvodnju i kanalizaciju. Satima smo, vozeći se na motoru, obilazili i divili se. I malo mi je bilo. Angkor (to na Kmerskom znači: Grad) je nešto kamo se treba vratiti.
Solana poput stonske
- Noćnim autobusom (dvadesetak ležajeva u autobusu i cijena od jedva 10 dolara) vratili smo se do Phnom Penha i onda vlakom (ne bih to ponovio) do Kampota na jugu države. Gradić od 30-ak tisuća stanovnika poznat je po obližnjim farmama papra (neki kažu da je najbolji na svijetu), ali ima i preko pet stotina polja soli - princip skupljanja je kao u Stonu - opisuje Goran.
- Nakon naslijeđa, odlučili smo upoznati današnjicu Kambodže. Smješteni u ribarskim bungalovima kod nezaobilaznog i nezaboravnog mr. Lenga, koji može i hoće osigurati ama baš sve što nekome od gostiju treba. Siem Reap je dosta moderniji grad od Kampota i u njega se mnogo više ulaže. Zato su ceste u Kampotu izazov. Pune rupa i, čim se malo odmakne od centra grada, od crvene zemlje. Maksimum 20 na sat. No, voziti motor po Kambodži čini mi se lakše nego u nas. Tamo nitko ne juri i svatko pazi ispred sebe. Vozači/ce su mirniji. Nitko se ne ljuti i ne psuje (što je u nas sastavni dio vožnje). Takvi su Kmeri i inače. Mirni i nasmiješeni, iako su jako siromašni. Po UN-u njih čak 46 posto živi ispod praga siromaštva, ali im to ne ubija nadu. Svi nešto rade i trude se domoći se pokojeg dolara (da, i dalje je glavno platežno sredstvo) za progurati dan. Napojnica od četvrtine dolara smatra se odličnom. Kako je to za naše standarde sitniš, bilo je lijepo usrećiti ih tolikom ‘bajom‘.
Riba, škampi i olignji, sve za sitniš
- Obišli smo nacionalni park Bokor (planina od nešto preko tisuću metara s divnim pogledom na Kampot i more), farmu papra, polja soli, ribarnice i place, Coconut beach (more preko 28 i plitko do besvijesti) te gradić Kep, udaljen 20-ak kilometara. Tu smo posjetili Crab market. Ribarnica. Pečena riba, škampi, kozice, olignji, sipe, rakovi. A sve za sitniš. Hrana je inače jako jeftina i ima je po ulicama. Povrće, morski plodovi i meso. Nimalo problematično za jesti onako pečeno ili pripremljeno u voku. Od pića na onoj vrućini najviše sam pio kokos, sok od šećerne trske i mango u svim varijantama. A od slastica u palminom listu na gradelama pečenu rižu u kokosovom mlijeku s bananom - spominje sve gurmanske divote ove egzotične zemlje.
- I nekako je brzo kraju došlo tih punih osam dana Kambodže. Valjalo se vratiti doma. Ali, uspomene su tu, fotografije su tu. Da ih prizovemo kada nas nostalgija povuče. Ili možda ne odlučimo ponovo tamo poći - završava Goran, u nadi da će se jednom opet otisnuti put Kambodže.
