Nije uopće htjela biti pjevačica. Nikakva, pa ni operna. Sve, samo ne to. Ali tako je onaj gore posložio kockice i danas je ona operna diva, dugogodišnja prvakinja opere u zagrebačkom HNK, poznata u Europi i svijetu, cijenjena i na koncu na naš ponos, naša Dubrovkinja, mezzosopranistica Diana Hilje.
- Ma kakvo pjevanje, bila sam najmlađa u familiji u vrlo strogo patrijarhalnoj obitelji. Kako je to tada bilo, braći se omogućilo sve, a ja sam se nekako morala izboriti za sebe. No da nisam tako odgojena, možda ne bih proživjela ovako intenzivan i interesantan život i jednako takvu sjajnu karijeru. Moje traženje mjesta pod suncem započelo je deranjem iz petnih žila. Po tome je jednom divnom čovjeku palo na pamet da me, kad se već tako derem u crkvi, stavi u crkveni zbor u Katedrali, da sam manje ‘naporna‘, i tako je sve počelo, u mojoj četvrtoj godini života. I to je bilo to" - kroz smijeh priča Diana koja je sanjala o tome da postane spisateljica, glumica, bilo što, samo pjevačica ne. A iza nje je briljantna karijera, domaće i svjetske pozornice, male, veće i najveće uloge koje je svaku odigrala maestralno, nebrojene nagrade i nastupi i prije par godina i zaslužena mirovina. A između svega toga - Grad. Onaj njezin gdje, dodaje, jedino može disati punim plućima. Gdje bježi svaki put kad se osjeti da mora udahnuti, umiriti se, odmoriti.
- Kad god bi izbio neki problem, ili svaki put kad sam bila bolesna, imala tešku nesreću, svaki put kad bih pjevanje stavila na čekanje iz bilo kojeg razloga - pravac u Grad. To je moje. Moja kuća kakva god da je, moj Grad, to je moja oaza, čim dođem udahnem, opustim se, imam stotinu zadataka, druženja, đireva, ‘obaveza‘ koje se same nametnu da bi me opustile, to se nikad neće promijeniti. Kažu mi prijateljice, moje umjetnice, da se više smirim, a kad ja imam plan svaki minut dok sam u Gradu!" - priča Diana dok se probijamo među grupama turista. A tek je travanj, već je ludilo, komentiramo. I tome ima lijeka, pođe u đir, na Lokrum, kuha, čita, piše. Druga je knjiga već u pripremi, a prva, Pjesnički libreto, odavno je tu. Ispunjena je jedna njezina želja iz djetinjstva, ona da će biti spisateljica.
- Znala sam čitati na skalama na mjesečini, otac bi se strašno na to ljutio, a ja bih uranjala u taj svijet priča. Do dugo bih čitala, nekad bi mi i bacao knjige, gledao je da se samo dobro udam. I jesam, za našeg čovjeka, Primorca. Ali mislim da nije znao kakvu će ženu dobiti... Stoput mi je rekao, mislio sam da ćeš biti neka učiteljica, kad ono...‘ I on se dobro umorio sa mnom. Nije nam bilo lako sve ove godine, ali evo, još smo zajedno! - priča Diana koja, od 1987. kad je magistrirala operno pjevanje pa idućih četrdesetak godina, često nije imala kad ni udahnuti. Karijera čiji je puni napon trajao najduže moguće za jednu opernu pjevačicu, ni u mirovini ne miruje.
-Ma ni ne pjeva se meni više toliko, ali u jednoj sam stvari uporna, a to je u promoviranju naših dubrovačkih opernih pjevačica i pjevača, a ima ih na sreću dosta. Jer oni, za razliku od prošlih vremena, kad završe dugotrajno školovanje, nemaju nekoga tko bi ih promovirao, pogurao, pokazao svijetu, osim ako odmah ne dobiju angažman pa da iza njih stoji institucija. Zato nam slijedi veliki koncert, u Zagrebu 30. travnja, naziva Doajeni opere u foyeru HNK, na kojem će Diana nastupiti s Divama. Dubrovčani poznaju svoje Dive - Lauru Hladilo, Saru Žuvelu i Valentinu Elizabetu Šilje te pridruženu članicu Tanju Ruždjak, a priključit će im se i još jedna dubrovačka operna diva Dubravka Šeparović Mušović. Dianina je to misija, da ih Hrvatska i svijet upoznaju što bolje i vide nadarene djevojke od kojih nijedna nije bila zagrebačka studentica. Laura je studij završila u Firenzi, Tanja u Beču, Valentina u Puli i Sara u Ljubljani, a u Dubrovniku, dodaje Hilje, raste i nekoliko sjajnih muških tenora.
- Znači da bismo mogli štošta napraviti da ti nadareni mladi ljudi imaju gdje pokazati svoje talente. Mi smo prilično bogat grad, no nekako nam je opera, najkompleksnija i možda produkcijski najskuplja umjetnička grana, ostala zanemarena, pa naši operni pjevači teško bez dobre podrške i bez zaleđa, nakon završetka studija mogu samostalno graditi karijeru. Zato nastojimo koncertima, festama, događanjima ispuniti i dubrovačko kulturno nebo i potaknuti stvaranje novih zvijezda, a ove djevojke to zaista jesu, kao dubrovački izvozni proizvod, dubrovačke dive. Moram reći da smo nakon jednog koncerta s Divama već dobile poziv u Ameriku, radimo na tome da ih što više i što šire ispromoviramo, zaista imamo zbog čega." - priča Diana koja je, kaže, odrasla, školovala se i uspjela u jednom posve drugom vremenu.
- Iza mene su uvijek stajale institucije, od supruga i obitelji imala sam veliku podršku, no s kolegama nama tada mladim pjevačicama nije bilo lako. Starije pjevačice ponašale bi se kao da smo im mi mlađe nešto oduzele, a danas se mladi ljudi međusobno paze, podržavaju, čuvaju jedni druge što je divno, jer pritisak je strašan. Zbog toga sam izgubila mnoge prijatelje i kolege kojima je nastradalo zdravlje, stres je prevelik.U našem zanimanju svake dvije godine morate proći audiciju, kao da ste prvi put na poslu. Nekad je to čas posla, ako se dobro poznajete s ljudima koji su na čelu, a nekad, kad dođu neki koji nikad nisu bili u tom svijetu, možda im se ne svidite pa vas se tako riješe, unatoč uspješnoj karijeri. Pritisak je ne samo prevelik, nego i konstantan. Još kad se u sve, a znalos e to često događati, uplete politika... " - priča ova Dubrovkinja koja i danas zrači neobično mladim duhom koji se odražava i na fizički izgled.
- A da me vidiš kao Gertrudu! Ne bi me rođena majka prepoznala! - smije se Diana i pokazuje fotografiju svoje Gertrude na sceni. Unalazk u lik oduvijek joj je bio imperativ, zbog toga je stariji sin znao vikati i zahtijevati da ‘skine to sa sebe‘, ne shvaćajući da je odjeća i šminka obavezna.
- Nije bilo lako, s dvoje djece, suprugom i ovim zanimanjem, grižnja savjesti bila je ogromna, to vas konstantno nagriza. Zbog prve trudnoće, jako teške, morala sam stati s pjevanjem. Gotovo sam je cijelu provela u rodilištu i dugo sam primala hormonske injekcije koje su mi potpuno promijenile glas. Čekala sam sedam godina da se hormoni primire, da bih sebe opet čula kako treba. Drugi put sam imala druge probleme zbog kojih sam opet stavila karijeru na pauzu, a treći put, prije nekih sedam godina, imala sam tešku nesreću. Pokupio me bicikl, istegnuo vratne žile i slomio ključnu kost, pjevanje mi je bilo zabranjeno, a oporavak jako dug. Preko dvije godine bila sam u nepodnošljivim bolovima. I to sam na kraju riješila terapijama na Medarevu i naravno životom u gradu."
" Ta grižnja savjesti je nešto što me pratilo od početka, kad imate doma obitelj, a ne možete zapustiti profesiju, teško je balansirati, patnje mora biti sa svih strana. Morala bih se zaključati u sobu s klavirom da bih satima vježbala, pa kad bih završila i otvorila vrata, stariji sin bi ušao unutra i svom snagom lupao po tom klaviru što mu je oduzeo mamu. I danas me to stiska kad se sjetim, zato sam mlađeg sina kojeg Hrvatska danas zna kao Hiljsona Mandelu, svugdje vodila sa sobom. Spavao bi na mojim probama i predstavama u kazalištu i glazba se uvukla i u njihove živote. Iako se činilo kao da mi je obitelj kočnica u karijeri, zapravo su mi jedna zdrava podrška, jedan čvrsti temelj, oni zbog kojih sam se morala boriti u ovom poslu. Da je bilo lako, ma ni blizu, ali je bilo i lijepo - priča nam Diana koja je odlučna u tome da pomogne u trnovitom opernom putu mladim pjevačima i pjevačicama iz Dubrovnika koji, kaže, kao da je u drugoj državi.
- One samostalno zapravo ne mogu napraviti puno toga, bez obzira na talent, na rad i na sve, mi smo jednostavno daleko i to se mora promijeniti. A Dive će, vidjet ćete, biti nama na ponos."