Dok roditelji i rodbina piju kafu i pričaju o svojim temama, petnaestogodišnja Dora Peručić zabavlja se precrtavajući slike s podmetača njihovih čaša. Iako su crteži na njima detaljni, njoj to ide od ruke, toliko da za nepunih desetak minuta precrta Louvre ili neku baziliku na papir; ponosna tetka neki dan je neke njezine radove stavila na sveprisutni Facebook, pa smo tako i mi saznali za njezin talenat.
Nadarena generacija
Mlada djevojka iz Mokošice lani je upisala Umjetničku školu Luke Sorkočevića i tu potpuno, što se kaže, našla svoje 'ja'. U društvu mame Ivane, koja je njezin talent primijetila kad joj je kći imala nepunih pet godina, susrele smo se u Gradu i izabrale mirno mjesto za kafu i razgledanje njezinih umjetničkih djela. Nekome kao meni, koja ne znam ni krug nacrtati kako treba, njezini su crteži genijalni; mama Ivana kaže da je cijela generacija baš nadarena i da njezine prijateljice iz razreda pokazuju jednake talente.
Ova ozbiljna i samozatajna djevojka voli druženje, ali ne voli izlaske, društvene mreže joj 'nisu napete', po čemu se također razlikuje od većine današnje omladine, a ono što je oduvijek najviše voljela bilo je slikanje i crtanje. Iako im u školi ne traže da doma nešto pretjerano vježbaju svoje slikarsko umijeće, Dora slobodno vrijeme uvijek izabire provesti s olovkom ili kistom u ruci.
– Kad je imala pet godina, nacrtala je jednu scenu u nas doma - nestalo je vode i u mene tata je u garaži mlatio čekićem po nekoj cijevi, none je stajala sa strane i čudila se što on to radi. Ta je cijela scena bila na papiru – prisjeća se Ivana prvih crtarija kćeri jedinice Dore.
Oduvijek je htjela slikati
U obitelji koja nije bilježila umjetnike, njezin talenat tim je više iznenađenje; Ivana kaže da je djed s očeve strane volio nešto malo crtati, uglavnom gradske motive, ali sve je to bilo amaterski. Sačuvali su nekoliko njegovih crteža.
– Mi smo sasvim obična obitelj, ja radim u turizmu, a tata je vatrogasac – samozatajno dodaje Dorina majka.
Dok smo nas dvije razgovarale, kovrčava, plavooka 'mala' brinula se da diktafon sve snima i skromno prepustila drugima da govore o njoj. Ponijela je neka ulja na platnu koja je naslikala prije prijemnog ispita, za koji ju je pripremala akademska slikarica Ivana Trostmann, i par bilježnica s crtežima, koje smo rado prelistali i prenijeli vam dijelić njezinih nadahnuća u ovom tekstu.
Neki crteži izgledaju kao fotografije, posebno građevine s podmetača nacrtane crnom kemijskom olovkom; Dora se i sama prisjeća da je oduvijek htjela biti slikarica. Hoće li na akademiju kad za to dođe vrijeme, nije još odlučila, ali je sigurna da se u životu želi baviti umjetnošću.
– Nisam se baš zamišljala u umjetničkom poslu. Voljela bih imati neki siguran posao, a da mi slikanje više bude kao hobi – svjesna je Dora svijeta u kojem živi i da se od umjetnosti može ostati i gladan. Zapravo, njezina je konkretna želja da bude profesorica likovnog u nekoj osnovnoj školi, što je najbliže spajanju 'ugodnog s korisnim'. I sama ima, kako kaže, divne profesore u Umjetničkoj školi.
Šetnje, psi i kistovi
Motive za svoje slike najčešće pronalazi na internetu, a trenutno je fokusirana na portrete koje obično crta olovkom, što joj i najbolje ide. Voljela bi temperama i vodenim bojama više slikati prirodu, koja joj je također nadahnuće. Još nije sudjelovala ni na jednoj izložbi, ali se nada nekoj u skoroj budućnosti. Jako je sretna, naglašava, što je upisala školu koju voli i uživa u ovome što radi.
Najteže joj je, kaže, dočarati prirodu, najlakše objekte tipa zgrada, a i portreti joj idu od ruke. Na prvoj godini srednje škole baš su fokusirani na portrete. Program je gimnazijski pa se puno i uči, a slobodno vrijeme, osim šetnje s tri psa, Dora najčešće provodi s olovkom u ruci.
– Ne volim mobitel, najdraže mi je biti vanka – kaže ova tiha djevojka pa nas ponovo iznenađuje tom činjenicom koja je danas tako rijetka.
– Nitko iz mog društva ne voli baš 'visjeti' na mobitelu. To nam je iscrpljujuće – dodaje. Nekada je bila i uspješna sportašica, gimnastičarka, ali ju je od gimnastike 'prošla volja'. O ideji da se vrati u sportske vode, nasmijava nas kad kaže:
- Pa i mogla bi. 'Krckaju' mi ramena!
Pozdravili smo se u nadi da ćemo se uskoro sresti na nekoj skupnoj ili samostalnoj izložbi jer tako je divno vidjeti djela ruku nadahnute djece koja uživaju u stvaranju!