Sredinom 1990-tih dosegnuo je vrhunac slave s dva antologijska filma različitih žanrova. Prvi je bio akcijski triler ‘Leon: profesionalac‘, a drugi znanstvenofantastična epopeja ‘Peti element‘. Redateljska karijera Francuza Luca Bessona potom kreće silaznom putanjom da bi dno dotaknula užasnim futurističkim ‘Gradom tisuću planeta‘ kojega od debakla nisu spasile ni gostujuće mega zvijezde poput Rihanne i modela Care Delevingne.
Nakon šest godina hibernacije, Besson se na ovogodišnjoj Mostri vratio na scenu s neobičnom dramom ‘DogMan‘. Ako naziv nekog podsjeća na junake koji izvor moći pronalaze u fauni (Batman, Birdman), odmah treba reći da je na krivom tragu jer u ‘Dogmanu‘ nema ničeg uzvišenog, osim možda puke želje za preživljavanjem naslovnog lika, rođenog pehista Douglasa i njegove vjerne pseće družbe.
Ni ovaj film nije mogao proći bez Bessonove prepoznatljive, ponešto pomaknute poetike. Douglas kao klasična žrtva obiteljskog nasilja razvija originalan način obračuna s hordom zlostavljača, pri čemu odlično surađuje sa svojom zamjenskom obitelji, koju odreda čine četveronožni ljubimci svih veličina i pasmina. Ova se francusko-britanska koprodukcija odvija na američkoj Istočnoj obali, a Besson je natrpava valjda svim ‘manjinskim skupinama‘ kojih se mogao dosjetiti.
Glavni lik, natprosječno inteligentna drag queen u invalidskim kolicima, ratuje s ridikuloznim latino kriminalcima, a zbližava se sa tamnoputom ispitivačicom u kojoj prepoznaje sebi sličnu patnicu. Ima tu referenci na detektivske serijale, Shakespeareovu ostavštinu i kritika današnjih predatora iz fnancijskog sektora, no bjesomučno gomilanje motiva ne proizvodi ništa osobito originalno, provokativno ili dugo pamtljivo.
Gledateljima koji sebe ubrajaju u ‘dog persons‘ mogao bi se svidjeti ezopovski tretman pasa u filmu. Dougovim dlakavim saveznicima pridodane su redom nadnaravne osobine, oni su specijalci, špijuni, pomoćni kuhari, dostavljači i još štošta. I kao da sve te hiperbole nisu dovoljne, redatelj poseže u imaginarij pop-kulture pa odonud izvlači Madonnu, Cher i Marlyn Monroe, a za adut bez osobita razloga koristi i Edith Piaf.
Besson voli pretjerivati i toga se ne srami. A čini se da se s godinama kod njega razvila i nostalgija za boljom prošlošću: ‘DogMan‘ nas slikom i riječju često vraća u prošli milenij, katkad imate dojam da gledate krimić iz vremena prije interneta i raznoraznih streaming platformi. No, unatoč mnogim manama, Bessonov film uspijeva izmamiti emociju i razviti suosjećanje za protagoniste.
Posebno središnjeg kojeg je besprijekorno utjelovio američki glumac i glazbenik Caleb Laundry Jones. Njegov Douglas stoički (pod)nosi sve traume, samotnjak je po usudu i po izboru, ekspresivan i pod brdom šminke i bez mrvice pudera. Dobro mu parira Jojo T. Gibbs u ulozi psihijatrice i samohrane majke.
Njihovi dijalozi možda jesu malko reciklirani, no protočni su i smisleni. Ostali likovi su podglumljeni, tek simboli u službi glavnih protagonista Bessonova ‘comebacka‘ za koji se ne može reći da je velik. Ipak, ima nečeg što vam omekša srce, što u današnjoj produkciji baš i nije čest slučaj. Nema sumnje, najbolji čovjekovi prijatelji začin su zbog kojeg ‘DogMan‘ nije kandidat za filmski azil.