Ono o čemu 'civilizirani europski stanovnici' razmišljaju su uglavnom setovi komandi koje im svakodnevno izdaju njihovi na vlasti. Ono o čemu 'necivilizirani europski stanovnici' razmišljaju je kako ovi prvi ne misle glavom, jer da imaju imalo logike mislili bi kako će se zabavit', što manje raditi, što više se smijati i gdje je neka meza. I otvoreno vam kažem, uvijek, ali uvijek odaberite drugu opciju. Ja jesam, i opet ću. Neka Europe, ovakve 'civilizirane', daleko joj kuća...
Avioni
Letimo Dubrovnik – Zagreb – Frankfurt pa busom do Strasbourga. Službenica na šalteru na Čilipima – ma ne treba vam nosit ni najmanji kufer, letite Dashom, ne stane im ručna prtljaga pa ćete je morati nositi, ja ću vam čekirati sve do Frankfurta pa je preuzmete i mirni ste. Dobro. Nisam mislila, ali uvjeri me žena, iako sam dan prije čitala o kazinima na europskim zračnim lukama jer nemaju osoblja, i to onog za bagaje, ali – pametnija je ona nego ja bogati. Došli do Zagreba, a tamo nekad dična Lufthansa, danas ni sjena od nekadašnjeg L, ukrca nas u avion za Frankfurt uz obavezne maske od kojih su nam, jer su male, otpadale uši sve do ponoći. Utrpalo nas u avion i obavijest kapetana koji na Allo, allo engleskom govori da je bio malo optimističan, i da ćemo ipak kasniti. Više od sat vremena. Došli u Frankfurt, tko je bio zna da to nije aerodrom nego grad i ono što smo tamo prvo vidjeli je da ljudi i koji mogu i koji ne mogu non stop nenormalno nekud trče. Dok nismo skužili da jedino tako i mi možemo stići na vrijeme za pronaći terminal s autobusima, a da prije toga uzmemo prtljagu. I nakon dvadesetak minuta žestokog sprinta došli smo na traku za prtljagu. Svi su svoje kufere uzeli, čak i oni s trake do nas, koji su došli iz Seoula, samo moga nema. Vrti se ona traka dok se meni vrte misli u glavi – pa je li ovo istina... Proklinjem onu šalterušu u Dubrovniku, nemarne u Zagrebu, one debile u Frankfurtu, sve Švabe općenito, i umjesto suza, krećemo razmišljati – Strasbourg je odmah na granici s Njemačkom, dosta blizu, sigurno imaju direktne linije brzih vlakova, buseva.... Aha, kako da ne. Ima brzih vlakova, ali sve su konekcijski, što znači da možete do jedne stanice, a onda morate presjesti. A do zadnjeg momenta ne znate ni u koji vlak ni na kojem peronu, a svugdje ih milijun. Ako jedan okasni minut-dva, gotovo je.
Hoteli i klupe
U hotelu moramo biti najkasnije do ponoći, neće nas primiti i adio, spavat ćemo na klupici u jednom od bezbroj stvarno prekrasnih parkova Strasbourga. Možda u onome kraj Palais de la musique et congres, onako lijepa zgrada, oko nje šumarak, ona obješena stabla, biće neke tužne vrbe mada dosta veselo izgledaju, trube tramvaji, i tako neka sjevernoeuropska idila.
Nervi su nam na milijun, šetaju nas po svim florovima aerodroma, na svim terminalima, u svim agencijama i aviokompanijama, u svim prijevoznim tvrtkama, na svim info pultovima, svugdje srećemo unezvijerene ljude koji su zbog aljkavosti zračnih luka propustili letove i sad nemaju kamo. Ali vidim jednu stvar, nitko se previše ne nervira, što znači da su navikli, a mi u šoku, alo Nijemci, pa kasne??! Oznojne smo, umorne, nismo ni jele ni pile (ni pušile) jer Nijemci nemaju klupe za odmor, ali ako ih i imaju, onda svaka klupa ima svog alkosa. Oni naši su pir i Božić, duhoviti, nikoga ne smetaju, a ovi njemački bome 'oće se svađat i nije im pravo što sad mi tu sjedimo.
Odlučimo se, budući od organizatorica putovanja zapravo nema nikakve pomoći, idemo vlakom. Frankfurt – Karlsruhe, pa izađemo u Offenburgu pa još neđe izađemo ne sjećam se, pa u taj zadnji vlak koji navodno ide za Strasbourg. Prvi dio karte uzesmo na preporuku gospodina na šalteru, a drugi da ćemo vidjeti kad se odlučimo. I mi pošle malo udahnut zraka, upalit mobilne podatke da nazovemo i obavijestimo da ćemo kasniti, da je šou, a po povratku vidimo da je prodaja karata zatvorena. Može se kupiti karta za drugi vlak na automatu. O crnu se jadu zabavile, ali nešto smo kao kupile. Prva karta 88 eura, druga oko 45, tješimo se ajde moglo je i gore, dok se dočepamo Strasbourga ostat ćemo bez križa božjega, ali nema veze, što je nama četiri dana bez hrane!
Vlakovi
Uđemo u taj prvi vlak, ono skroz je fancy, tih, novijeg datuma vidi se, i on do Karlsruhea vozi kako je i obećao gotovo u minut. Dvoje penzića s maskama nam mašu prstom da nas sram bilo jer su u njih maske obavezne. Stavljamo odvaljivače ušiju, nema odmora za naše izmučene duše i tijela. Do mene sinjorina iz arapskog svijeta, dva sata neprekidno priča na telefon. Tiha je, postala mi je kao bijeli šum, pozadina kretanja vlaka, pa kad smo izašle, sve sam je tražila. Izlazimo i tražimo novi vlak, onaj kofol direktni. Doznajemo da ga nema. Ali da možemo s bilo kojim, pa presjesti tamo-amo i tu smo. Ulazimo u drugi vlak, koji više sliči na onaj iz filma Slum dog millionaire, u njemu svega – lokalaca, turista, studenata i – naše braće s Balkana. Šta tražiš bona? Strasbourg. Onaj u Francuskoj? Da. Aj ulazi u ovaj pa na nekoj stanici izađi pa opet. Ulazimo u taj, umiremo od smijeha, a na vratima drugi dodaje upute. Čovjek iz Pančeva, kaže 'pa šta ne kažeš da smo naši? - i uputi nas, priča s nama do Baden Badena, gdje radi kao vozač autobusa. Ode i on u banje, a nas dvije otkrijemo da moramo skakati u treći vlak i opet ćemo popušit hotele, pa nema druge, odluka je pala – ima dvadesetak kilometara od Offenburga do Strasbourga, to ćemo taksijem. Inače, nitko nas živ ni na jednom vlaku ni na jednom peronu nigdje nije pitao imamo li kartu. Koje tuke, ode 130 eura u dim, a mogle smo nešto alavija pojesti... Uzimamo prvi taksi, pa koliko košta da košta, nije beg cicija, mada nema doslovce gaća na guzici.
Taksiji
Otužni, mračni izlaz s perona Offenburga, mutno narančasto svjetlo taksija na kojem piše Nowak taxi, mi mislile biće neki Poljak, kad ipak Ahmed. Ne govori ni riječi engleskog, njemački natuca, Francuze ne može na oči. "Strasbourg ist scheisse!" nervozno dobaci svaki minut. Bubnuo je 80 eura, aj dobro nek mu bude, ali on se slabo snalazi i u zemlji u kojoj radi, kamoli u drugoj. Upute su na turskom, ona GPS teta ne uvlači jezika, neke riječi prepoznam iz serija koje moja majka prati, ah nostalgija za domom... Traženje Marijinog hotela prošlo jedva, izgleda da nesretni Ahmed slabo čita, pa je od zatvorenog restorana mislio da je hotel i pokušao je uvjeriti da izađe. Pun mu kufer biće nas dvije. I meni bi bio, da sam ga imala! Izbacimo Mariju, tražimo moj hotel inače na pet minuta udaljenosti od njezinog, ja mu čitam ulice, tapšem ga po ramenu, Ahmed se znoji, ispričava i svaka druga mu je allah, allah... moli boga da ova mora završi, navodim ga, a ni ja veze nemam gdje smo i nekim čudom nađemo hotel. Ostavi me Ahmed, izbaci na semaforu i kaže – aj, aj! I tako sam stigla. Čekirala se, platila, pita me recepcioner što si pokisla, na francuskom koji mi se od šoka tog dana valjda nesvjesno vratio ispričam mu svoje jade, snuždio se nemilo, dao mi da idem liftom iako je samo za invalide.
Paletuni
Nakon odkunjanih dva i pol sata, standardno otvaram oči u 5 ujutro, a nisam ih alavija ni sklopila. Nemam četkice za zube ni kalodonta. Ni sapuna, ni robe, ni tableta ni češlja, a ni dezodoransa. Ali imam deset papira koji se zovu boarding pass, plan puta i slično, kao da ih je netko pročitao i rekao – ajmo joj sad malo zagorčati život! A treba na neko mjesto gdje su svi odjeveni business casual, oliti paletuni i to. Marija ima paletun kojeg je uzela eto onako bezveze pa će mi ga posudit', ja sam odjevena kao ljetno poslijepodne. Šlape, kombinezon iz kojeg mi ispadaju aduti i oćale za sunce. Dok se ona nije probudila prepješačila sam nekih dva sata, obišla sve do centra, popila espresso na jedinoj ranoj kućici odnosno kamiončiću na Place Bordeaux, što je njihova placa, Talijanka mi je odmah napravila dupli, vidjela je žena da je vani 12 stupnjeva, a ja kao vruće mi. Čekam kolegicu da me ogrne tim bijelim paletunom pa da se naslikavamo k'o gospođe. Bogme i jesmo, iako ja nešto nisam fotogenična. Rekosmo – pucaj, nikad ga više ne vidjele!
Biciklisti
Ono što se može provući kroz cijelo ovo ludilo od antiputopisa su biciklisti. To je tamo posebna sorta ljudi. I oni su zapravo vladari strasburškog prometa koji je prilično kaotičan. Auti su najniži na ljestvici, njih nitko ne doživljava. Ni buseve ni tramvaje. Apsolutno nitko. Imaju semafora kao Dubrovnik u najboljim danima teških radova samo duplo i svi su vazda crveni, a nitko ih ne šljivi. Auti moraju stajati, dok im se pješaci i biciklisti rugaju. S time što ni pješaci tamo nemaju neki status. Amen ti je kad čuješ zvono od bicikle. Ako si to čuo, skači u najbliži grm i bježi, jer kad ti to zvono zazvoni, na*ebo si! Dobit ćeš udarac i biciklom i nogom, a onda i kapelatu. Biciklisti vladaju Strasbourgom i oni svugdje i uvijek imaju prednost. Par sam puta zakoračila na biciklističku stazu (jer pješačkih skoro da uopće ni nema), ono gazila sam crtu k'o Mujo u onom vicu, i onda sam čula zvono i niz sočnih psovki iz jednog i drugog smjera. Imalo me srušit na zebri, na zelenome za pješake, bila sam na dijelu zebre za pješake, ali svejedno, bilo je puno biciklista, a kad je njih puno, pješaka ne smije bit uopće! Gospe moja, jurcaju posvuda, viču, zvone, nadrkani su vječno, svakomu pokazuju prst, jedino se malo trznu kad vide da znaš i ti koju riječ francuskog, ono 'Ajde i ti u sto ***!', pa smo jedan – jedan. Odvažile smo se preko podne prozujat do centra, jer niti pedeset metara od centra ne postoji butiga. Nema k'o u nas te ovaj te onaj, te za kozmetiku te za hranu... Ma kakvi, mo'š se slikat. Ili u centar, gdje su turisti glavna roba za deranje ili peri gaćice i suši ih na prozoru (nije da nisam i nije mi ništa bilo). I sve je to dobro, ali treba izać iz centra, a one kućice štajerskog tipa, sve slatke poluruševine, sve iste. Lako se zavrtiš u krug, a već hodamo dosta, dodijalo nam, na što oni i računaju. Znači zovi taksi, jer i tramvaji su po principu presjedanja i preskakanja, a za to moraš tamo živjeti bar pet dana, što nikako ne namjeravamo.
Pun kufer
Dan treći, sutra ćemo doma, a meni još ništa od kufera. Lufthansa se pravi da nisu oni, Croatia isto. Uvjerena sam da, ako je već napustio Dubrovnik, da Zagreb sigurno nije. Teška aljkavost od ljudi u upravama zračnih luka koji su u koroni otpustili ljude kao da su nitko i nigdje, a sad plaču da im se vrate i muče putnike iz cijelog svijeta svojim neradom i kaosom. Kolegici Zrinki su već drugi dan ujutro maznule dvije balavice takujin sa svim dokumentima i karticama koje ima u životu, nema smisla prijavljivati policiji, skinuli joj plaću u prvih pet minuta. 'Kako si Zrinka?' A ona onim milim glasom poznatim još sa Stojedinice, 'Katastrofa, kaj da ti velim, nikad više neću u Strasbourg, od svega do svega!' Bilo mi je lakše, ja sam barem imala osobnu, tko šljivi kufer. Nek se ja dočepam Dubrovnika, selendre i enklave tamo neđe đe nitko i ne zna, (svi nas se sjete kad bi džabe na ljetovanje pa foliraju da nešto rade), đe zimi lete dva aviona tjedno, đe je kruh 15 kuna, karta za zahod 45, pi gada. Nek iz aviona akobogda vidim ono Grada, da osjetim da sam zavazda seljanka navučena na kamen, normalne ljude, miran život u malešnom gradu bez biciklističkih staza, mada je ova 'seljanka' u svojih prvih 15 godina imala ima više pečata u pasošima nego prvi član neke jako važne stranke članskih iskaznica. Kupila gaćice, dezodorans, kalodont i četkicu, u Primarku za siću košuljicu gaće i nešto za preko, kad čujemo iza vrisku male djece pa skulirani glas majke i poznatu rečenicu: "Hjoooj, ostavit ću vas majke mi..." Dovoljno da ti dan bude bolji.
Jednom je Woody Allen u nekom od svojih filmova, zaboravila sam više kojemu, pušio. I vidio na kutiji cigara natpis kako svaki cigar skraćuje život za ne znam koliko minuta. Izračunao je, ne budi mu teško, da bi, ako sad prestane pušiti, živio dulje 12 dana, i rekao: "Vjerojatno će tih 12 dana padati kiša..." Potpuno ga razumijem mada sam po prirodi nepopravljivi optimist. Zato moram završiti, mada ima materijala za knjigu, s čudnom pozitivom. Treći dan me uhvatila oluja svih oluja, vrtila sam se po kvartu dva sata, ne vidjela prst pred okom, i taman kad sam skužila da je to moja ulica, puk'o je grom u stablo ispred mene. To mi je bio znak da me svemir isto voli. Mog'o je slobodno i u mene, ali eto - nije. Avantura s puno smijeha, s puno nekih malih običnih razgovora gdje se ljudi nekako bolje upoznaju. S nizom sitnica, ono kad si ti tu za čovjeka i on za tebe, a bez nekih podpitanja, jer se to podrazumijeva. Ono kad se ne kusurate, niti pitate koja će što, nego kojoj je takujin bliži. Ono kad me uvjerava da mi paletun dobro stoji jer je njoj velik, a ja u njemu param kao da sam ga ukrala koliko mi je uzak, ali držim se k'o dama, jer nema druge.
"Puno toga se neću sjećat oko ovog grada, ali znam da ću se ovog kazina sjećat' cijeli život! - rekla je Marija. Potpisujem, pa taman i opet.