Beyonce, Jay Z, Matthew McConaghy, Woody Harrelson, Chris Rock, Puff Diddy, Novak Đoković, Goran Ivanišević i Patrick Rafter, Marin Čilić, Severina, Nina Badrić, Maja Šuput, Danijela Martinović... To je samo dio celebrityja koji su u posljednje dvije godine posjetili mali, ali jedinstveni škoj Vrnik, a mi smo odlučili provjeriti što je u njemu tako magično da je i svjetski slavna Beyonce odlučila produljiti svoj boravak.
Malo je koji otočić arhipelaga Ježevice važan Korčulanima kao što je otok Vrnik, udaljen od Korčule tek stotinjak metara uskim kanalom Krmače. Vrnik, ili Škoj, kako ga lokalno stanovništvo naziva, važan je dio korčulanske povijesti, pa Fabrisi i Foretići, Kučije, svi su oni Škojari prije nego Korčulani, a veći dio svoga životnog vijeka na Škoju je proveo i slavni kipar Lujo Lozica, u svojoj kući na dijelu otočića koji se zove Bufalo. Je, ali taj dio katastarski pripada Lumbardi, naglasit će važno Škojari, kao da taj podatak imalo umanjuje činjenicu da je Vrnik jednostavno poseban, kako lokalnom stanovništvu, tako i slavnim posjetiteljima koji dolaze provesti svoj odmor u miru iz raznih dijelova svijeta.
Do Vrnika nije problem doći, u Korčuli uskočite u jednu od taksi-brodica koje voze svakih pola sata. Ako imate sreće, na Vrniku ste za petnaestak minuta, a ako imate još više sreće, taksi morska pruga stat će još i na Badiji, pa možete baciti oko i na taj romantični otočić, koji vrijedi posjetiti. Čim stupite nogom na Vrnik, shvatit ćete u čemu je riječ. U energiji. Tu energiju spominju baš svi, od onih koji tu dolaze provesti svoj odmor, onih koji tu odrađuju svoje mukotrpne ljetne mjesece, do onih koji su tu cijeli život te u čudu gledaju kako se njihov mali otok pretvorio u celebrity meku.
Znamo da vas zanimaju poznati i slavni, no prije nego ispričamo kako se na otoku zabavlja Severina, koja je postala gotovo Škojarica, ili zašto je Beyonce odlučila produljiti svoj boravak, odlučili smo istražiti povijest otoka koja priča nezamislive priče. Tek 0,282 četvorna kilometra površine otoka odmah otkrivaju da je Vrnik otok klesara. U daljini se vide ostaci masivnoga kamenoloma iz starorimskog doba, uokolo su brežuljci kamene jalovine, onog otpadnog, površinskog dijela kamena koji nije kvalitetan kao slavni vrnički kamen, koji možete pronaći gotovo u svim dijelovima zemaljske kugle. Šljunčane kristalno bijele plaže krase blagi i obli obluci koje su stoljećima oblikovali bura i valovi, a uz plaže su mali, danas raspadnuti, klesarski trimovi, kamene kućice u kojima su vrijedne škojarske ruke oblikovale kamene blokove. Tu su i monumentalne kamene kuće, neke toliko velike kao da ne pripadaju pitomoj prirodi malog otočića. Te kamene kuće svjedoče kako Škojari nisu znali kamo će s kamenom pa su radili od njega doslovno sve što im je padalo na pamet.
Taman dok je pripremao žeravu za gradije kako bi ispekao mesa za ručak, susreli smo Vedrana Šeparovića. Kaže da je on iz Vrnika, majčina majka, njegova nona, bila je Fabris, i to iz one obitelji koja je imala glasoviti jedrenjak "Fratelli Fabris", izgrađen 1875. godine kao najveći brod u korčulanskom brodogradilištu. "Fratelli Fabris" potonuo je u jednom nevremenu na jugu Engleske, govori nam Vedran, no ostala je velika kamena kuća u kojoj danas provodi mirovinu i u koju rado dolazi i njegova unučad.
"Veći dio djetinjstva proveo sam na Vrniku, sad provodim mirovinu. Ljudi koji nisu odavde pitaju me što radim po cijele dane, a posla ima koliko hoćeš! Gdje god pogledam, tu ima posla. Kuće su stare po 200 godina, treba ih održavat, pituravat, inkartavat, zidat, vodit računa o struji, vodi, drvenariji, još ako hoćeš malo zelenila ili izist koju ribu, eto ti posla cijeli dan. Ali, to je gušt, nije samo posao", priznaje nam Vedran.
Kad turisti odu, Škojari se prisjećaju ljudi koji su tu živjeli, Vedran se najviše sjeća zvukova kojih više nema. Zvukovi klesanja kamena iz radionica, malih trimova, odnosno kućica od suhozida uz more, čuli su se po cijeli dan. Često se šeta u jesen u potrazi za tim zvukovima. Kažu da je bolje da nestane selo nego običaji; u Vrniku je ostalo selo, ističe, no običaji su nestali.
"Škojari su bili jaki i žilavi, osim što su klesali po cijele dane, vozili su barke na vesla. Od Vrnika do Korčule, četiri veslača po jedno veslo, dolazili bi za dvadesetak minuta. To vam je brzina današnjeg vanbrodskog motora od pet konja. Radili su s kamenom bez freze, bušilice, to je danas nezamislivo. Zadnji klesar koji je vadio kamen na Vrniku bio je šjor Dino Kučija, cijelo je jutro radio, a onda bi došao na obid taman kad bi njegova žena, teta Liza, prostrla stol. Nisu imali sat, ravnali su se po sjenama, kad bi kokot, jedan greben na Sv. Iliji, bacio sjenu na Vrnik", ispričao nam je zaneseno.
Iz poznatoga vrničkoga kamenoloma i danas možemo vidjeti puno malih, uskih puteljaka na kojima su bile poluge kojima su vukli kamene blokove do trimova uz more na finu obradu. Rimljani su, kazuje nam Vedran, kamen vadili na drukčiji način, Nisu dizali jalovinu, već su odmah vadili iz dubine pa njihovi kamenolomi imaju oblik špilje. Vrničanima je jalovina smetala, a blokove su rezali fino, kao da su imali alat na struju. Kamen su odnosili po cijelom svijetu, ipak puno ga je ostalo i na Škoju. Najstarija vrnička kuća je kaštil napravljen kao kuća za stanovanje i eventualnu obranu, a danas se iznajmljuje turistima.
Vađenje kamena potrajalo je sve do 60-ih godina prošlog stoljeća, a onda je zamrlo dolaskom drugih materijala i modernih alata. Stare zanate zamijenio je turizam, što Vedran mirno prihvaća s puno životnog iskustva i mudrosti, ali i sjetom.
"Danas je Vrnik pun turista, to je cijena progresa. Masovni turizam neće donijeti ništa dobra Škoju, a pravu je mjeru teško postići. Turisti nam zapravo ne smetaju, mnogi se Škojari bave iznajmljivanjem, no neke su nam njihove navike neobične. Na primjer, dolaze s iznajmljenim barkama i ne shvaćaju da riva nije parkiralište. Smjeste barku jednu do druge, ujutro je to dobro, ali popodne zapuše maestral, barke tuku jedna u drugu pa ih mi spašavamo i premještamo. Puno je tu dodatnih problema, nema javnog WC-a, organiziranog vođenja turista kako bi njihov boravak na Škoju imao smisla i još puno sličnih stvari", objašnjava nam Vedran.
Prije otprilike 150 godina na Vrniku je tijekom cijele godine živjelo gotovo 200 ljudi, 90-ih godina prošlog stoljeća gubi status naseljenog otoka, no vraća ga počekom 2000-ih. Danas na Vrniku tijekom cijele godine živi manje od deset ljudi, tijekom ljeta taj broj raste, a raste i broj turista, i to svake godine nevjerojatnom brzinom. Škojari računaju da dnevno Vrnikom prođe oko 300 turista, a otok takvu navalu ne može pratiti infrastrukturom. Zato se njih pedesetak okupilo u Zbor mještana pa su od Gradskog kotara Stari grad, kojem administrativno pripadaju, i gradonačelnice Nike Silić Maroević tražili zaštitu svojih interesa i bolji komunalni standard. Bio je to pravi škojarski sastanak prije turističke sezone, na koji su predstavnici gradske vlasti došli barkama. Škojari su se žalili na lošu javnu rasvjetu, slab potisak vode, javne putove i požarne putove koje treba sanirati, riva je sanirana jednim dijelom, treba sanirati i drugi dio. Vrniku hitno, na toliki broj turista, treba javni zahod i tuševi, kao i više kvalitetnih rješenja za odlaganje smeća, koje se barkom prevozi na Krmaču. Od Turističke zajednice Korčule tražili su i tiskanje turističkog letka u kojem će pisati kako se ponašati na Vrniku te kućni red Škoja. Tu su i gliseri koji divljaju Ježevicom, Lučka kapetanija mora češće patrolirati, ali i postaviti nove ploče s upozorenjima, kojih više nema. Jedan od njih bio je i naš sugovornik Vedran.
"Mogu pohvaliti rad kotara i gradonačelnice, počeli su voditi brigu o Vrniku. Kad govorimo o Zboru mještana, moramo se sjetiti pokojnog Roberta Fabrisa, on je Zbor osnovao i svojim mu idejama zacrtao put. Bio je jedan od posljednjih Škojara s kojim sam mogao razgovarati o starim vremenima, žao mi je što je prerano otišao", požalio se.
Nakon što smo doznali o povijesti Vrnika, zaputili smo se u restoran koji je najzaslužniji za trend koji na Škoju samo raste. Poznati biznismen otvorio je prije nekoliko godina u staroj vrničkoj školi restoran "Vrnik Arts Club" s dva luksuzna apartmana, mamac za poznate i slavne. Prvi je na otok počeo dolaziti tenisač Novak Đoković, koji je odmah prihvatio energiju malog otoka. Škojari, mali i veliki, na otoku su svi jednaki, nema poznatih i slavnih, boljih i gorih, nije važno jeste li slavni ili potpuno nepoznati, posjetitelji ili lokalci, na Škoju ste svi dobro došli. Tako je Đoković jednu klupu postavio ispred crkve Gospe od Škoja da glumi mrežu i satima s malim Škojarima igrao tenis. Njegov je trend nastavio i Goran Ivanišević, koji je na Vrnik doveo i Patricka Raftera. Ivanišević je s djecom igrao Vrnik Open, teniski turnir nakon kojeg su gubitnici morali skočiti u odjeći u more. Nastavak je to slavne Vrničke olimpijade, sportskog natjecanja mladih na Škoju kojemu je glavni cilj bio jačati osjećaj zajedništva. Zastava Vrničke olimpijade imala je tri olimpijska kruga te ukrštene znakove škvadre i pikuna, starih klesarskih alata. Danas se ti znakovi mogu naći diljem otoka, ali i na narukvicama poznatog brenda nakita Borboleta.
Severina na svojim društvenim mrežama ne skriva koliko je zaljubljena u Vrnik. Još od prošle godine većinu svoga godišnjeg odmora provodi baš u "Vrnik Arts Clubu". Ove je godine došla sa sinom, a uskoro se i vraća, kako su nam ponosno otkrili Škojari. Njezina omiljena djelatnica restorana je Neda Karapandža, i ne samo njezina. Nedin zagrljaj postao je slavniji od samih celebrityja koji dolaze po svoju dozu škojarske ljubavi.
"Severina je broj jedan, znam je već 22 godine, još otkad je bila kuma restoranu 'Mystic' u kojem sam radila. Ona je jedna normalna osoba, simpatična i draga, kupala se sa sinom i odmarala. Mali je sa mnon mijesio kruh i kolače, a kad je odlazila, došla je po zagrljaj. Plačem ja, plače ona, pa 'ko sam ja njome da ona plače za mnon? Digla je s vrata zlatnu kolajnu i stavila je meni. Rekla je: 'Teta Nede, nemam ništa drugo čime bih vam zahvalila'", prisjetila se teta Neda sa suzama u očima.
Neda je glavna na ribljem odjelu, kaže, i za pečenje njezine slavne focaccie. "Pitaj me 'ko nije bio ovdje", kaže uz smijeh, "Danijela Martinović je isto bila jako simpatična, povučena i normalna, suprotnost našoj estradi", uvjerena je Neda. Došla bi k njoj navečer u pidžami pa bi satima razgovarale. "Ja sam kao psihijatar, ljudi mi se otvaraju", otkrila nam je Neda. Bila je i Maja Šuput, njezin muž je s Nedom pekao ribu, uključili bi muziku pa bi plesali. Sve su to divni ljudi, Neda s njima uživa na Vrniku, a i oni s njom, na Korčulu ide tek jednom u dva tjedna.
"Mislim da ljudima fali ljubavi i domaće atmosfere, a to na Vrniku nađu. Kad probaju moj zagrljaj, ostali bi u njemu danima", govori nam. Morali smo i mi probati taj zagrljaj tete Nede i moramo priznati da je zaista magičan kao što svi tvrde.
Dok smo mi ćakulali u kuhinji, jutarnje kave i doručak vrijedno je posluživao voditelj konobara Mihael Kuzmanović, korčulanski zet rodom iz Slavonije koji iza sebe ima gotovo 20 godina iskustva u ugostiteljstvu. "Meni restorana nije velik", strpljivo nam objašnjava, "pazi se na kvalitetu namirnica i da sve budu svježe, tek ubrano ili ulovljeno u moru." Surađuju s lokalnim OPG-ovima, sve povrće je domaće, kao i kozji sir, meso dobavljaju od OPG-ova iz Međimurja, a nude ribu koju taj dan kupe od lokalnih ribara. "Svi ti celebrityji najviše uživaju u opuštenoj atmosferi, pogotovo dok jedu", govori nam Mihael. "Dok jedu buzaru sa škampima ili jastogom, šporkaju se do laktova i ne mare za to." Pitaju onda sumnjivo kako se to inače kod nas jede, a Mihael oduševljeno odgovori: "Točno tako, šporkamo se do laktova!"
"Na Vrniku nema automobila, čuju se samo cvrčci, gosti su tu opušteni i komodni, kupaju se, spavaju, jedu, uživaju. Ti poznati i slavni na Škoju su poput svih drugih, lokalci nisu van sebe zbog njihova dolaska, ne prate njihove rituale niti posebno mare što su tu, iako su jako gostoljubivi. Osjete celebrityji da se tu mogu odmoriti bez ikakvih pritisaka, zato je i Beyonce produžila svoj boravak nekoliko dana", otkrio nam je Mihael. Zato su i Matthew McConaghy, Woody Harrelson, Chris Rock i ostatak hollywoodske svite u "Vrnik Arts Clubu" feštali do ranih jutarnjih sati oduševljeni spizom i ambijentom. O.K., energijom, škojarskom energijom ako baš hoćete. Dva luksuzna apartmana su bila popunjena, no zato smo zavirili u staru vrničku školu i izložbu slikarice Ane Kolege iz Zadra.
Šetajući se do staroga kamenoloma, susreli smo malog Škojara Nika Fabrisa i njegovu "morsku prodaju". Niko nam kaže za sebe da je Škojar, Korčulanin i malo Splićanin po mami. Ima devet godina, a od zarade će kupiti novi mobitel.
"Cilo lito sam na Vrniku s mamom i tatom, prodajem ukrašena kamenja, školjke, ogrlice, slike i magnete, prodam skoro sve. Najviše kupuju turisti, ali i domaći. E, bila mi je Severina! Kupila je ogrlicu i dala mi je puno novaca", iskren je Niko.
Nakon što smo uživali u monumentalnim prizorima staroga kamenoloma i blještavilu šljunčanih plaža i suhozidnih trimova, s hladnom, domaćom travaricom dočekala nas je u hladu obiteljske kuće Nina Fabris Telenta, rođena Škojarica i dugogodišnja instruktorica joge. Nina se rado prisjetila svoga djetinjstva na Škoju. Svaku bi večer djeca u barkama na vesla lovila gavune za večeru ili marendu, a najdraži su joj trenuci bili kad bi s nonom na vesla išla do Lumbarde u spizu. Svako je djetinjstvo prekrasno, no na Vrniku je ipak nešto posebnije. Naime, današnji celebrityji na Škoju nisu presedan, bilo je toga i prije samo se nije ovoliko pisalo, otkriva nam Nina.
"Mi smo tu uživali, od malih nogu smo bili pušteni slobodni po Škoju, nema auta, a i svatko svakoga zna i svi paze svačiju djecu, svatko baci oko. Imali smo posebnu sreću jer je na Vrnik dolazila krema ondašnjega glumišta Jugoslavije. Dolazila je Milena Dravić sa suprugom Draganom, s njima i sva svita glumaca i režisera iz Beograda. Svakog su ljeta u svom prepoznatljivom duhu teatra ispred crkve organizirali predstave, ali mi, djeca, mi smo bili glumci! Izvodili smo puste skečeve i recitacije, organizirali su nam igre bez granica. Osim toga, dane smo provodili u kamenolomu gradeći kule, formirajući klanove, bila su to divna vremena", kazuje nam Nina.
Ninina ljubav prema jogi počela je prije 15 godina i još uvijek traje. Joga je, kaže, ispunjava u svakom smislu, psihičkom i fizičkom, a prakticirati je na Vrniku poseban je doživljaj. Organizirala je tzv. joga retreat susrete na Vrniku, no planove je posljednjih godina usporila korona. Vježbati na Vrniku, u miru, uz more i tu posebnu energiju, svima je doživljaj.
Za Škoj tvrdi da je i dalje zadržao svoj šarm, turizam mu nije naštetio, treba samo poraditi na infrastrukturi. Danas dolazi na Vrnik najmanje dva puta tjedno, napuniti baterije. Je li ponosna što je Škojarica? Jest, naravno!
"Svatko je ponosan na mjesto odakle je, pa tako i Škojari. Prekrasan je otočić, kuće su uz more, preci su nam klesari, naš pedigre ima jednu posebnu notu, no svatko je ponosan na ono što jest. Vrnik je čaroban, pun je prekrasnih plaža, uživaš u miru, možeš nešto i pojesti. Puno je razloga zašto ljudi dolaze na Vrnik, bolje da pitate njih, ja znam zašto dolazim", govori nam uz smijeh.
Ako još niste bacili đir Vrnikom, svakako vam se isplati. Ako niste za pomno spremljenu ribu u "Vrnik Arts Clubu", imate i jedinstveni, škojarski fast food jednostavnog naziva "Škoj", koji lokalci nazivaju "Kod Moše". Međutim, ipak bismo vam preporučili da se klonite ljetnih gužvi i dođete u predsezoni ili posezoni, ili čak zimi, ako želite upoznati Vrnik onakav kakav je nekad bio. U tom kontekstu, zadnje ćemo riječi prepustiti Vedranu s početka priče.
"Nažalost, ne mogu nikome preporučiti da dođe vidjeti nekadašnji način života na Vrniku jer toga više nema. Ipak, za jedan ugodan odmor i zaborav od stresa, Vrnik je idealno mjesto, naročito početkom ili krajem sezone. Na proljeće je vjetrovitije, ali dani su dulji, u rujnu je prekrasno, čak i kasnije, jesen na Škoju je jedinstvena. Od Uskrsa pa sve do prosinca možete uživati na Vrniku", poručio je Vedran.
Možda šetajući se na proljeće ili jesen, dok navala turista tek slijedi ili je taman završila, čujete i one stare zvukove klesara Škojara, čiji su znoj, krv i suze ostali zapisani u svakome kamenu magičnoga Vrnika.
Dora Lozica FOTO: Anđela Šćepanović/CROPIX, Instragram Vrnik Arts Club, Severina