ANTUN TOTO RILOVIĆ Sretan sam što živim na selu, imam toliko posla da ne stignem razmišljati o glupostima

"Život u Konavlima je dobar, potpuno drugačiji nego onaj u Gradu, čak i u ovoj pandemiji. I prije ovoga svega, nisam imao kad poći previše do Grada, obzirom da imam toliko posla oko kuće i svega u njoj i oko nje - priča nam dubrovački glazbenik Antun Toto Rilović.

Propusnice, ograničenja, već postojeće granice, stigma... sve to nije mu, najblaže rečeno, 'sjelo'. Zračna luka još uvijek je bila otvorena za promet iz cijelog svijeta, dok se u ostatku svijeta panika oko virusa dobro raširila, zbog čega se u javnosti počela stvarati čudna slika o Konavlima kao strašnom žarištu opasne bolesti.



- To mi je strašno, ta stigmatizacija Konavala i taj neki općeniti stav da nas je 'trebalo izolirati'. Ovdje živim, znam iz prve ruke da je to apsolutna glupost. Da se u pogledu zračnog prometa i kolanja ljudi iz cijelog svijeta na našem području moglo bolje promišljati - jest, svakako se slažem, ali s druge strane, nekako nas je svih ovo snašlo naglo, nismo očekivali, iznenadilo nas je, nismo svi zajedno jednostavno bili svjesni da će do ovoga doći. A izolacija Konavala,... ma što o tome reći? Pa mi smo svi zajedno, cijelo šire dubrovačko područje, već u takvom grubom režimu življenja zbog već postojećih granica koje nas neprekidno ograničavaju u nečemu, a ova se situacija mogla odraditi i nekako mekše, a ne zahtjevom za propusnicom, smiješ li tamo, smiješ li amo-...- priča Rilović.

Zatvorski režim

Kad vam netko ograniči slobodu kretanja, jasno da se sve mijenja, najviše u glavama ljudi koji, dodaje Rilović, počinju patiti zbog ograničavanja.



- Kad vam netko kaže - ne smijete ili ne možete tamo, par kilometara od kuće, čovjek se odmah osjeća zatočen, u zatvoru, ljut jer su mu ograničene osnovne slobode, kao sloboda kretanja. Sve ovo je nekako nedovoljno dobro promišljeno, a zatvaranje nekakvih imaginarnih granica općina bilo je predrastično. Sad kad je sve to popustilo pa se može i bez propusnica, pa i sad bi se virus mogao raširiti, a vjerujem da neće, jer ljudi se stvarno paze, ne vidim zašto se to moralo baš tako rigorozno uvesti. Po Konavlima nema nikakvog straha, ali ima nelagode, pa ljudi jako poštuju sve preporuke o socijalnom distanciranju, okupljanju, bliskim kontaktima, nose se maske i rukavice tamo gdje je potrebno, ali nekog straha nema i ne bi ga trebalo ni biti ako se držimo preporučenih stvari - mišljenja je Rilović.

- Pri samom početku ovoga svega bio sam se dobro nahladio, i naravno, odmah sam pošao na Grudu na pregled, pulmologinja je rekla nakon svega da je to zaista samo prehlada, da nema govora o koroni. Popio sam antibiotike, i sve mi je prošlo kako treba, nije bilo nekog straha, ali sam se isto u to vrijeme sačuvao i bio u izolaciji, kao i svi u Konavlima- priča nam. Do Grada ipak neće tako skoro, kuća koju već dugo uređuje, dio po dio, pazeći na sve i najsitnije detalje, zaista je melem za oči, ali, kaže i za život.
 

Večeri glazbe i vina

Planova je puno, osobito za prizemlje koje bi moglo postati nova konavoska vinsko-glazbena meka.



-Planova jest puno, ali sad o tome mogu samo razmišljati kako bi ih uobličio onako kako želim i kako će biti najbolje. Namjeravam u tom prostoru, jednom kad to sve uredim kako treba, održavati večeri jazza i vina - isprobavala bi se vina i svirala glazba, a plan je napraviti i večeri vina i klasike. To ljudi jako vole, ambijent je apsolutno savršen za takvo što, vina su uvijek dobro primljena kao i glazba, čeljad voli takva okupljanja, uživa u njima - priča Rilović koji je sa svojom glazbom nastupao i na Splitskom i drugim festivalima, ali tome nije nikad davao preveliku pozornost. Iako su mu bubnjevi oduvijek bili i ostali prva ljubav, gitara dolazi tek nakon toga, nekako smo ga navikli vidjeti upravo s gitarom. Nju je, kaže, lakše donijeti i odnijeti.

- Bubnjevi su rastavljeni i pokriveni, gitara je uvijek tu negdje, ali sve drugo radim puno više nego što sviram, iako me svi znaju kao glazbenika, i gitare se uhvatim upravo u druženju s prijateljima, ali zapravo nemam baš vremena za svirku- smije se Toto koji za sebe kaže da je urbano stvorenje koje je zbog odrastanja u srcu Grada sa sobom na obiteljsko imanje u Konavle donio sve ono dobro.



- Zato znam da sam zaista dobro učinio što sam ovdje i ostao, i sretan sam jer mi je stvarno pravo vrijeme za život na selu koji obožavam. Imam puno posla oko svega i svačega i to volim, imam OPG, apartmane i vinicu koje iznajmljujem gostima, imam i fantastične susjede, široki krug jako dobrih prijatelja, imam sve što mi treba, pa u Grad baš i nemam neke velike potrebe doći, osim kad idem posjetiti nekoga tko ne može doći posjetiti mene, što je rijetko - kaže nam i dodaje kako će se sve to ponovno početi događati vrlo brzo - i druženja, i svirke, i uživanje u životu kojeg je stvorio.