Regija Basillicata bila je siromašna, pusta, prljava i jednako toliko jeftina. Uz cestu i po selima, nalazio sam mnoštvo napuštenih kuća sa znakom opasnosti od urušavanja, zatvorenih škola te propalih zgrada općina, na kojima se još prepoznavao izblijedjeli natpis ‘municipal’. Prolazeći, razmišljao sam je li se ovdje dogodila situacija kao sa Slavonijom, te je li to samo nužna posljedica globalizacije i današnje lake mobilnosti, velikih mogućnosti koje se nakon par klikova nude negdje drugdje, u velikim gradovima? Sve to je zračilo nekom tugom i sjetom koju sam upijao, pa sam se na momente tako i osjećao. Zamišljao sam da će ovo putovanje biti bogato susretima, prepuno događaja, upoznavanja ljudi, razmjene iskustava. Od svega toga, u tim prvim danima, nije bilo ničega. Čudan je osjećaj bio biti potpuno sâm, danima bez suvisle komunikacije. Možda bi najbolje pristajalo napisati da sam se osjećao jadno i usamljeno.
Izbjeglice na romobilima
More uvijek donosi radost i vedrinu, pa sam tako očekivao na Jonskoj obali pronaći razvijeniji kraj, više ljudi i života. Nisam ništa znao o tom kraju, stoga sam bio zapanjen kad sam napokon ugledao more. Samo ugledao, jer do njega nisam mogao. Gotovo cijelom dužinom obale, tik uz nju, proteže se željeznička pruga koja razdvaja cestu od mora. Tek nakon mnogo odvoženih kilometara, nalazim prolaz te izlazim na ogromnu neuređenu plažu sa svega par ljudi na njoj.
Sve je izgledalo kao da je ljeto završilo još prije par mjeseci, iako je bio tek kraj rujna, a u zraku i dalje preko 30 stupnjeva. Ništa mi nije bilo jasno ni kad sam došao u prvi gradić uz more, imena Trebisacce. Svi kampovi zatvoreni, plaže puste, infrastruktura zastarjela, brda smeća naokolo, a ugostiteljski objekti nepromijenjeni valjda posljednjih 30 godina. Ovdje je vrijeme odavno stalo; imao sam osjećaj kao da prolazim Albanijom. Afričke izbjeglice su ovdje bile smještene u kampovima, viđao sam ih uglavnom kako prolaze na romobilima. Lokalac u kafiću, reče mi da od EU imaju 5 eura dnevno, osiguran smještaj i obroke, pa u nedostatku obaveza i pametnijeg posla, samo vozaju romobile. Tom obalom vozio sam 50-ak kilometara, prenoćio na plaži, pa krenuo prema unutrašnjosti i gradu od 70-ak tisuća ljudi - Cosenzi. U njemu noćim putem platforme Couchsurfing kojom ljudi nude besplatan smještaj u svom domu, pa sljedećeg jutra krećem ponovno prema moru, ovaj put na drugu stranu, prema Tirenskom moru.
Čim sam izašao iz grada, krenuo je uspon na 900 metara nadmorske visine. Osvojivši taj vrh, obradovao sam se spustu koji me vratio gotovo na razinu mora. No, more je bilo još jako daleko, a ispred mene se ukazala nova planina. Trebalo se ponovno penjati, ovaj put na tisuću metara. Staza kojom sam vozio bila je daleko od civilizacije, tek bi ponekad prolazila kroz neko malo selo u brdima. Prekrasna priroda i gusta šuma u početku su bile prelijepe, no kako sam se sve više penjao a kraj se nije nazirao, tama koju je šuma stvarala, donosila je zastrašujuću atmosferu. Uz sve to, naoblačilo se i počela je kiša. Jedva sam čekao da dan završi, da ugledam auto, čovjeka, kafić, migranta na romobilu, bilo što.
Iz šume u terme
U kasno popodne, izlazim napokon na vrh odakle uskoro kreće vrlo strm, opasan spust uskim puteljkom punim rupa. Na dnu se spajam na glavnu cestu te uskoro sa strane ugledam parking s neobično puno auta na njemu! Skrenem vidjeti o čemu je riječ i shvatim da je riječ o prirodnim termama! Maleni bazen s vodom od 50-ak stupnjeva, a do njega vodopad za otuširati se. Nevjerojatno! Ostanem uživati u termama gotovo do sumraka. Kakav kraj dana!
Ovakva putovanja nisu nužno momenti sreće ni euforije, niti primarna potraga za njima. Ovo nije sedmodnevni put u London na kojem kupujem sreću kupnjom ulaznica, hrane, pića i ostalih vanjskih podražaja. Naprotiv, ovdje sam gotovo stalno sâm, često u neugodi, strahu i van komfora.
Ali, zato je ovaj put stvaran i realan, kao i život. Ima prekrasne momente, ali i bolne, teške i neugodne. Jedni ne isključuju druge, niti su jedni bolji od drugih. Nakon uzbrdice doći će nizbrdica, nakon strašne šume neočekivane tople terme kao danas. Da nakon kiše dolazi sunce, otrcana je fraza koja može utješiti čovjeka. Ali i zavarati. Istina je da isti ciklus jednako ide i u drugom smjeru. Nakon nizbrdice, dolazi nova uzbrdica, nakon sunca, mora opet nekad pasti kiša, možda i snijeg.
Ali, svijet u kojem stalno sja sunce ionako nije svijet za mene, kao što nije ni turističko putovanje od 7 dana u London.
NASTAVLJA SE...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....