ANĐELA RAMLJAK Toliko sam dugo skidala dubrovački naglasak da bez problema u kafiću dobijem popust!

Stigla je skoro na vrijeme, malo kašnjenje za glumicu je gotovo uvijek očekivano. Radi se noću, spava većinu dana, ostatak vremena provodi se s glavom u tekstu, ulozi, uputama redatelja, i kad je u pitanju ovogodišnja Ofelia, 33-godišnja Anđela Ramljak, u oduševljenju Gradom i najljepšom pozornicom na kojoj će prvi put zaigrati.

Visoka i vitka, magnetičnih plavih očiju, ova je rođena Mostarka u žestokom radnom ritmu. U pletenoj torbi tenisice i oprema kao za tjelesni, treba po Lovrjencu skakati, hodati gore-dolje i obratno, a i treba se do njega popeti do 19 sati, kad sunce još žestoko bije. Uloga o kojoj sanjaju sve glumice, koju su igrale mnoge sjajne mlade žene, Anđela ne vidi kao vrhunac karijere. Premlada je, kaže, a i tko zna što bi još moglo naletjeti.



- Ma jasno da ljudi vide Shakespearea i Ofeliju s velikom težinom, kompleksnošću, ali svako djelo nosi nešto svoje. Shakespeare je zaista velikan, ali Ofeliju ne želim gledati kao glumački vrhunac. Ima svoju strašnu težinu ali i lakoću. Ne želim umanjiti Ofeliju jer ona zaista jest kompleksna, ali je ne bih možda sad svrstavala kao nekakav 'top' jer se ne želim ograničiti ni pod teretom te bitnosti, ni onoga što će možda doći u životu. Bit će možda novije literature koja će imati i kompleksnijih likova. Što se tiče tradicionalnog gledanja, stvarno je tako - ljudi smatraju da je top igrati Ofeliju, na Lovrjencu, na 70.-im Igrama, u režiji Paola Magellija, meni je to sve super, ali mislim da ima još puno toga.”

Ni top, ni penzija

- Kazalište ili film? Ja sam sad više za film jer mi fali, kazalište mi je tu kroz cijelu godinu, želja mi je i potreba za nekim filmom. Ima li nešto u planu? Ne još, ali nekako slutim da bi se skoro moglo nešto roditi... Ovim putem pozivamo redatelje...(smijeh). ZKM je primio u angažman, suradnja se nastavlja.

- S veseljem sam u angažmanu, evo produljen mi je ugovor na još četiri godine, jedan ugovor od dvije je već iza mene. Još malo pa penzija! Iako, kad mi dođemo do toga, neće penzija postojati kao pojam...”

Dok je u Gradu spava u možda najljepšem dijelu, iako dosta kaotičnom.
- U Pilama sam, u prekrasnom ambijentu.

I kasniš mi do Tabakarije, deset metara?!
- A znam, oprosti...



Odavno je upoznala gradske pozornice, dok je još za njih znala samo kao gradske predjele, ulice i placete.
- Prva predstava u Gradu mi je bila Kralj Edip u Muzičkoj školi, prva profesionalna, s prve na drugu godinu studija, na kraju akademije radila sam Dunda Maroja s Dolenčićem, pa Kafetariju i sad ovo, je li u međuvremenu još nešto bilo ne mogu se sjetiti... Ali ja sam uz Dubrovnik vezana od malena, tatin prijatelj je odavde, otkad znam za sebe za praznike sam bila ovdje, relacija Pelješac – Grad, uvijek najmanje tjedan dana, pa nisam baš domaća ali se osjećam dosta komodno, i toliko dugo sam skidala naglasak... Ja sam iz Mostara, ali ima neke bliskosti u tim zatvorenim vokalima da bih mogla proći s popustom.

I jeli ti upalilo?

- Je, kako ne, prolazila sam s popustom! I prije pozornice sam krenula skidat', mislim, popust je popust kad si student..., smije se Anđela dok naručuje produženu „kafu u veliku kikaru”. Za Mostar je vezana skoro koliko i za Grad.

- Idem najmanje jednom godišnje, nekad i češće, vezana sam uz familiju, ne osjećam se dobro kad ih dulje ne vidim. Onda kad mi netko kaže da je ovdje vruće mislim se, da vidiš u Mostaru...

Popust je popust!

Da se bavila modom i dizajnom, vidi se na prvi pogled. Gluma je prevladala.

Pokušala sam i s drugim stvarima, što ne znači da će uvijek biti gluma, negdje se mogu zamisliti da se odvojim od nje. Nekako mi je sad to toliko super, ne vidim drugi poziv u kojem bih se osjećala baš toliko dobro, i kad sam krenula na Akademiji, pozornica učini da si viđen, svi te seciraju na sve načine, i glumački, i ljudski, kako izgledaš, kako govoriš, kako se krećeš, i to su ti neki prvotni strahovi, a sad mi je to super, i ne bendam što će tko mislit', zaigrano mi je.

Nemaš tremu kao neki kolege, da bi je možda s nečim 'presjekla'?
- Ma kakvi, pa da počnem frfljat'!” Piši – slabo podnosi alkohol...(smijeh).



Što je najizazovnije kod ove uloge, a da to nisu skalini do Lovrjenca?
- Pa baš sad razmišljam o skalinima i štiklama, koliko brzo se moram popet' i spustit', a da se ne ubijem. Čeka me najzahtjevnija scena ikad, ludilo, a ja o tome mislim, eto... Iako sam i o tom ludilu razmišljala dosta, kako je to preširok preopćenit pojam, kako je glupo normalnom čovjeku glumiti ludilo. Onda glumcu dođe na napravi kolut naprijed ili natrag, ili salto, samo da nešto preokrene, ali nije u ludilo u tome.

Tražiš dijagnozu?
- Mislim da sam se morala odvojiti od tog izraza 'Ofelijino ludilo', jer sam prije toga imala baš opsežno istraživanje o ludilu, dijagnozama i poremećajima, razgovarala sam s profesorom Matačićem koji predava psihologiju i devijacije pa nisam mogla imati boljeg sugovornika. Ali onda sam se malo odmakla...

Upada Frano Mašković, Hamlet, na putu do probe - „...i onda kad sam se odmakla znam da najviše volim Hamleta”.... i trči uz Lovrjenac.

- I tako sam se makla od dijagnoze, ne vidim joj smisla u ovome gore što radim. Ne želim je od početak furati kao luđakinju, neću biti bliska tebi koja gledaš.” Kad ne radi – radi.

- Ovdje mi je zasad tempo osamljen i to mi strašno paše. Čitam, meditiram, vježbam i kuham, jedem, tu i tamo snom nadomjestim noćnu šihtu, i super mi je.



Ima li nešto što Magelli traži od tebe, a ti mu još nisi to uspjela ispuniti?

- Tako se dobro nadopunjujemo i razumijemo da je to čudo. Imamo neka ticala, toliko je to sjajno kako se dobro intuitivno razumijemo, na jedan moj milimetar on ga ubere, vidi moju intenciju koja je tek u naznakama, detektira je i odmah kaže -to, ali daj još jače. Bere me i ja njega, ono što mi kaže super kužim, to skrati muke i vrijeme. Na moju ideju on ima svoju i obrnuto, i to je divota za raditi, i još pogotovo na takvom mjestu, nevjerojatno...

Čini mi se da si malo opsjednuta Lovrjencem?

- Ma nikad nisam gore bila nego kao gledatelj, ovo je prvi put da na Lovrjencu radim, ali kad promisliš da ti dole dosadi, pa dođeš na gornju taracu čekati svoj izlazak, svoju scenu, gledati u međuvremenu Lokrum, Grad, more, zidine, mislim tko to može platit'? Možda ljudi ovdje to uzimaju zdravo za gotovo, to je prednost ovih što dođu...”. Iako je proba već počela, starija ekipa glumaca tek je sjela i naručila kavu. „A zato ja idem na vrijeme, da im dam bolji primjer!”