Opjevani su u stotinama pjesama o Dalmaciji, u Runjićevoj/Oliverovoj "Galeb i ja" dobili su, de facto, himnu, donosi Slobodna Dalmacija.
Motiv su brojnim umjetnicima, koji ih oživljavaju na akrilu, u grafici, u drvu, skulpturi.
Kad ih promatramo kao simbol, obožavamo ih. Doživljavamo dijelom vlastitog identiteta.
Sugrađani su nam stotinama godina, doduše nekad su bili finiji i diskretniji, danas su puno "prčevitiji". Ne skanjuju se, ne taktiziraju, idu "u glavu".
Upravo u takvoj akciji snimio je naš kolega fotoreporter danas galeba, koji se pogostio ručkom namijenjenom maci, kućnoj ljubimici.
"E, kad neće ona, hoću ja" - kao da mu čujemo misli.
I nije trebalo dugo, smazao je do mrve.
Lako još za galebove, ipak su beštije, moramo im tolerirati izostanak manira. Teško je tolerirati ljudima, kad jednako tako nesmiljeno grabe što im ne pripada.
Ali to je već priča za jednu drugu rubriku. Bar bi trebala biti. Jer, nažalost, sve koje trebaju tamo ne završe.
