Razmaženi smo mi s obale, jesmo, na 30 stupnjeva jaučemo kako nam je vruće, i da se noću ka janjci na žeravi vrtimo od teške žege. Na 33 afanejemo, a na 35 umiremo od muke.
I pritom ne mislimo kako je drugima još gore, evo recimo Kninjanima, koji su se u srijedu, u samom finišu prvog paklenog toplinskog vala, pekli na 37 stupnjeva. Znate što, za razliku od nas, oni ne ajmekaju i ne plaču. Evo uvjerili smo se sami u jučerašnjem reporterskom điru. I uvidjeli kako i na temperaturama koje se na asfaltu pod kninskim ognjem nebeskim dižu, rekoše nam, i do 45 Celzija, ljudi skroz uobičajeno i lako dišu.
Istina je, grad ne puca kao da je sajmeni dan, tko je mogao pobjegao je pod klimu, u kuće, iza tendi i debelih zavjesa. Ali isto nije da domaćih nema. Eto ih, silaze s pruge...