StoryEditor
ZagoraFASCINANTNA PRIČA

Dramatična ispovijest Dalmatinca Josipa Milkovića: Eksplodirala je mina i teško me ozlijedila. Prespavao sam 52 dana, u komi. Iako su mi davali minimalne šanse da ću preživjeti, izvukao sam se...

25. rujna 2021. - 22:30

Kad ste nemoćni išta prominit, onda zna bit teško. Kad mi je teško, molim se Bogu, volim slušati glazbu i zapjevati. Svatko nosi svoj križ, a ja ne mogu pobić iz svoje kože. Uz Božju pomoć gurate, svakim danom dobijete novu snagu – smirenim glasom govori nam 28-godišnji Josip Milković dočekavši nas u obiteljskoj kući u Vrlici.

Uredno ošišan, bijela majica s koletom na njemu, kratke jeans hlače, bijele tenisice i Ray-Ban naočale. Na prvi, površan pogled, zgodan momak spreman za kakav mladenački izlazak.

Čin i posao u Kninu

No, Josipovi mladenački snovi srušili su se prije šest godina, kada mu se u 22. godini života dogodila velika nesreća.

Kao polaznik časničke škole, Josip je u travnju završavao posljednju vježbu iz rukovanja eksplozivnim sredstvima, na vojnom vježbalištu Cerovac pokraj Karlovca, kada je naprava eksplodirala, zbog čega je Josip potpuno izgubio vid, 90 posto sluha, amputirane su mu obje šake i lijeva noga iznad koljena, a unutarnji organi bili su teško ozlijeđeni.

Dana 27. travnja 2016. godine, precizno nam kazuje.

– Ni danas ne znam što je pošlo po zlu. Nešto se dogodilo s tim TNT-om, neka iskra je došla di nije smila... To je bilo u travnju, a u lipnju sam trebao dobiti čin i dobiti mjesto u Kninu.

Prespavao sam 52 dana, u komi, a život se nastavio svojim tokom za moje kolege. Iako su mi davali minimalne šanse da ću preživit, za mene i moje bližnje počeo je novi život.

Božje intervencije su se dogodile – kaže Josip, koji je prije nekoliko dana položio posljednji ispit druge godine studija psihologije na Sveučilištu u Zadru. Prethodno je završio tri godine studija građevinarstva u Splitu, da bi se odlučio za vojnu karijeru i krenuo u časničku školu.

Osjetio sam kako me grle

Bio je odličan student, pun pohvala i odličnih ocjena. Vikendima bi se vraćao u Vrliku kako bi zaigrao nogomet za svoju ekipu, vodio Vrličko kolo, izišao vani s prijateljima, snivao snove o vojnoj karijeri, o zasnivanju obitelji, kući punoj djece i svemu onome što se svima nama sa strane čini logičnim slijedom.

I sve se to raspršilo u tisuće komadića zbog jedne nesretne iskre koja je Josipu promijenila život. Kako on kaže, jedan život je tad završio, a drugi započeo nakon stradavanja.

image
Vladimir Dugandžić/Cropix


– Dani provedeni u komi bili su ružan san. Nisam bio svjestan što se događa. Molio sam, toga se sjećam, a mama je poslije pričala kako mi je stalno molila na uho.

Buđenje iz kome bilo je konfuzno. Probudio sam se, a ništa nisam ni vidio, ni čuo. Mislio sam da imam povez preko očiju, ali kada sam krenuo rukom, postao sam svjestan da mi ruke nisu ko prije.

U ušima mi je zujalo kao da avion leti. Medicinska sestra mi je počela pisati po ruci i objasnila gdje sam, gdje su mi roditelji, brat, sestra... Bili su tu, blizu, osjetio sam kako me tata i mama grle. Taj prvi kontakt je bio jako emotivan – govori nam Josip.

Tijek njegova oporavka bio je spor i neizvjestan. Davali su mu male šanse za preživljavanje. Pluća su mu bila spaljena, disao je umjetnima. Nakon buđenja iz kome zahvatila ga je groznica. Teško mu je palo kada je shvatio da nema vid, sluh, ruke, nogu... Kaže da je puno razmišljao o svemu, bio spreman umrijeti, prepustiti se...

– Tisuće pitanja sam postavljao, zašto ja, zašto meni, kako, što ću ako preživim? Bio sam vjernik, molio sam i prije, ali u tim dugim danima puno sam molio. I svi oko mene. Onda je nekako krenulo nabolje. Slijedila je dvogodišnja rehabilitacija u Varaždinskim toplicama. Mama je cilo vrime bila uz mene, kao i danas – kazuje nam ovaj hrabri momak.

Svi padaju za mnom

Oporavak je dugo trajao, no vrijeme provedeno s medicinskim osobljem, psiholozima, ostalim pacijentima koji su stradavali svatko na svoj način, utjecalo je na Josipa.

Vidio nije ništa osim što je osjećao toplinu dana, slabo je čuo uz pomoć slušnih aparata, ali dobio je neku novu snagu. Razgovori s ljudima oko sebe koji su mu se otvarali, molitve i traženje nekog novog smisla donijeli su svojevrstan mir Josipu.

image
Vladimir Dugandžić/Cropix


– Kažem da mi je Bog dao novu ulogu u životu. Najlakše se zatvorit u sobu i prepustit tuzi, ali tada nema povratka jer svi padaju za mnom, svi oni koji su sudjelovali u mom spašavanju i rehabilitaciji i bili uz mene. Ako sam ja u depresiji, pada cili sustav.

Moj pad je onda i njihov, time sam se vodio. Zato sam odlučio da svaki dan nešto pozitivno treba napravit, bodriti druge oko sebe, slušati, davati sve od sebe, ugušiti ljutnju, unijeti nadu...

Zato se studij psihologije nametnuo sam od sebe. Kao građevinar nisam mogao ništa samostalno. Pomisao da nema više Autocada, crtanja, projektiranja, gradilišta, nadzora, nema vojske... A htio sam dati neki svoj doprinos društvu... Zato psihologija – otkriva nam.

image
Privatni album


Njegova nesreća promijenila je život svih njegovih bližnjih. Josip se vratio u novoizgrađenu kuću bez vida. Ne zna kako izgleda njegov dom, ali u njemu je okružen pažnjom i ljubavlju.

Zvuči nevjerojatno, ali u toj kući čuje se smijeh, a najglasnija je majka Anka. Žena zmaj koja ne dopušta da se itko prepusti tuzi.

Bolje smo se upoznali

– Znala sam da Josip može puno. Nisam se mirila s time da možda neće preživit, iako su ozljede bile teške. U nekim trenucima od vitalnih organa radilo mu je samo srce, ali imala sam vjeru i nadu da će Bog to ipak okrenuti na dobro. Sve vrijeme doktori su govorili da neće preživjeti ili da će biti biljka s obzirom na ozljede.

On i ja smo sad stalno skupa. Kad je odletio u zrak, on i ja smo se još više zbližili i bolje upoznali – kaže mama Anka kroz zarazan smijeh, dok mu mijenja baterije na slušnom aparatu.

Svako malo nestane, pa mu donosi razna protetička pomagala, mobitel, čitač kojim uči predmete za fakultet, maže mu udove kremom prije navlačenja proteza... Josip veli kako se trudi prošetat s protezom, ali treba pomoć drugih radi ravnoteže i kompleksnosti ozljeda. Pokazuje nam pametni čitač.

– Taj mali uređaj od velike je pomoći. Ima radio pa slušam Hajduka, i učim pomoću njega. Ekipa iz Zaklade "Čujem, vjerujem, vidim" snima mi audiomaterijale za faks, kao i moji prijatelji. Svi dokumenti se raspoređuju po mapama, tj. po predmetima i lekcijama. Ide dobro – govori Josip, priznajući da ga učenje jako raduje.

Da je sjajan student, potvrđuje nam njegova kolegica s fakulteta Laura Petričević. Dođe često u posjet jer je kod Milkovića uvijek veselo. Vlada neka neobična pozitivna energija.

– Ma Josip vam je najbolji student. Inteligentan, sve upija, ne želi da snize kriterije zbog njega, ne traži nikakve povlastice... Pomažemo mu koliko možemo. Nacrtamo mu graf na leđima i on ga zapamti... Imamo predmete vezane uz anatomiju, a on sve to nekako vizualizira i pohvata... On je čudo – kaže Laura.

Još uče zakone i pravilnike

Josip i majka Anka pričaju kako izgleda njihov studentski život. Majka naravno ne studira, ali je uz sina 24 sata.

– Sidnemo u naš autić, uzemo kuverić i put Zadra. Tamo smo unajmili mali stan. Iako imam pravo na dom, mama ne može tamo, pa smo u stanu koji sami financiramo. Predavanja su prošlu godinu većinom bila online, a fizički sam išao kad je bilo potrebe. Ona se stvarno trudi da ja vodim studentski život. Ide na kavu sa studentima... – kaže Josip, a mama Anka dobacuje:

– Mora i on sa mnom na kavu kad odem s prijateljicama! Malo s babama, neka! – šali se ona. Prije Josipove nesreće radila je u trgovini, a sad ima status njegovateljice.

image
Privatni album


– Ona radi 24 sata, 365 dana u godini. Al' da joj se nešto dogodi, ne znam što bih – iskren je Josip.

Invaliditet na papirima je jako kompliciran, uvjerili su se Milkovići. Još uče zakone, pravilnike i odredbe... Josipov slučaj uistinu je specifičan.

Milkovići nam pokazuju silnu protetiku. Mahom su je nabavili sami, preko donacija dobrih ljudi jer to ne pokriva HZZO. Čitavo je to bogatstvo: 147 eura koštala je žličica kojom Josip jede, zajedno s nastavkom za ruku koji vrijedi 954 eura, protetičko koljeno 41.729 eura, 31 tisuću kuna slušni aparati... Još puno toga, a sve ima vijek trajanja.

Problem je što ne zna kako će to ubuduće nabavljati jer mu nije omogućeno subvencioniranje od strane države. No, ne predaje se. Čak nastoji svaki dan vježbati. Trudi se voditi koliko-toliko normalan život, biti jak i fizički i psihički. Kaže kako je uvijek bio malo tvrdoglav, uporan, mora stvari izgurati do kraja. Pomažu mu i sestra i brat, uz ostatak obitelji. Sadašnja borba ne prestaje, ali ne dopušta tuzi da ga svlada.

Stan u Splitu?

– MORH mu je obećao stambeno zbrinjavanje u Splitu, gdje bi mu sve bilo jednostavnije jer je ipak grad s većim sadržajem i mogućnostima za njega, ali do sada od toga još nema ništa. Također nadam se kako će mu biti dodijeljen osobni asistent, koji bi nam jako puno značio, na kojega ima pravo, ali mu još uvijek nije osiguran.

I nek bude mlađi jer šta ću mu ja baba. Mi smo 24 sata skupa, idemo svugdi zajedno, na pireve, na kave, dobro više i razgovaramo...

Ma imam ja neku nadu da će on nać nekoga s kim će provest svoj život, da ima svoj posao i da bude samostalan koliko god može bit. Najteže mi je bilo kad je dobio rješenje da je nesposoban za rad – kaže majka Anka.

U trenutku Josipova stradavanja nije postojao zakon koji se odnosio na mirnodopske vojne invalide, a koji bi mu osigurao sve već navedeno kako bi imao dostojanstven život. Zakon se promijenio 2019., ali Josipov slučaj nije njime obuhvaćen. Josip smatra da je diskriminiran jer ne vidi razlog zašto bi njega koji je stradao na službi i izvršavao dužnosti i zapovijedi sustav tretirao na drukčiji način od ostalih stradalih kolega.

image
Privatni album


– Osjećam se zaboravljeno od strane MORH-a jer se sustav ponaša kao da nikad nisam bio dijelom njega. Moja borba sa sustavom još uvijek traje – naglasio je Josip.

Ona je ponos Hrvatske

Ne krije svoju zahvalnost majci, koja mu je posvetila život.

– Mama mora skuhat ručak za sve nas, obuć me, nahranit, higijena, prat robu i kuću... Sve je žrtvovala zbog mene, a smije se stalno. Ona je ponos Hrvatske – Josipove su riječi koje je kazao kada je lani primio nagradu "Ponos Hrvatske".

Posvetio ju je majci, cijeloj obitelji, prijateljima koji su ga pratili tijekom oporavka i danas mu pomažu, kolegama s fakulteta koji mu snimaju predavanja, svima onima koje je upoznao i koji su mu pomagali tijekom liječenja... Oni su ponos Hrvatske, naglasio je ovaj momak, koji je odlučio zbog svih tih predivnih ljudi pomagati drugima.

– Stavljam se u službu za dobrobit drugih. Kao budući psiholog, neću moći vidjeti osobu, ali mogu je čuti, osjetiti, pristupiti joj iznutra. Uz Božju pomoć vjerujem da mogu biti koristan – uvjeren je Josip.

item - id = 1130099
related id = 0 -> 1137412
related id = 1 -> 1137066
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. listopad 2021 08:59