StoryEditorOCM
S mora i krajaimamo cijeli popis

‘Slobodnin‘ izum promijenio je dalmatinsko novinarstvo! Svako selo imalo je novinara: ‘Oni su bili kičma Novine‘

Piše Mladen Nejašmić
17. lipnja 2023. - 14:35
Brifing Davor Martića 1993. sa suradnicima u Pomorskom muzeju u Orebiću: Matko Župa, Davor Krile, Josip Ferri...Stanko Karaman

Zvoni telefon… Ma ne mobitel, ko ga je tada da, nego onaj fiksni. Ono zvrndalo koje bi i one na groblju probudilo.

– Davor je… Šta ćemo danas?

– Pa kako šta ćemo, nema ni sedam sati. Nisam ni krmelje opra – s druge će strane potpisnik ovih redaka.

– To nije moj problem – nastavlja pozivatelj frekvencijskim zvukom sigurno višim od 20 kHz, koji svaku narednu sekundu naše "žičane" konverzacije iz ultrazvučne prelazi na višu, hiperzvučnu razinu.

– Na to si mora mislit sinoć. Šta se nisi jučer malo okrenio oko sebe kako bi naša koju vjesticu i jutros je pustio u promet? Meni je kolegij u osam. I šta da im kažem, da ti spavaš? Aj zdravo, javi se kad se osvistiš – slušalica je sklopljena jednako energično i zvučno kao što je tekao naš razgovor.

To je samo dio ranojutarnjih razgovora ugodnih s tadašnjim urednikom dalmatinskog izdanja Davorom Martićem, novinarom i urednikom kojeg zajedno s pokojnim Ilijom Maršićem slobodno možemo zvati perjanicom dopisništva našeg dnevnog lista. Oni su ljudi koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća, za vrijeme glavnog urednika Joška Kulušića, udarili temelje dopisničke mreže, mada je ona postojala i prije, samo ne u takvom i tolikom opsegu.

image

Davor Martić za uredničkim stolom 1993.

Arhiva SD

– Krajem osamdesetih počela je organizacija dopisničke mreže koju je vodio Ilija Maršić, dok je meni pripala čast da budem urednik regionalnog izdanja. Pokušali smo, i u tome uspjeli, povezati Split s otocima i zaleđem. Imali smo informaciju iz svakog sela, i iz najveće zabiti, koja se naposljetku mogla pročitati na našim "mutiranim" stranicama. Odnosno na stranicama dnevnog lista predviđenima za određena mjesta. Takvih je stranica mjesečno bilo između 170 i 200. To je bio izvrstan projekt. Uz ona postojeća – Zagreb i Zadar – na stranicama smo spojili Benkovac i Obrovac, zatim smo osnovali rubrike Šibenik – Knin – Drniš, Split i Šolta, Omiš – Sinj, Trogir, Makarska i na koncu otoke Brač – Hvar – Vis – Lastovo. Takva "izvanredna" izdanja moga si kupit već u 19 sati ispred splitskog kazališta, a jedan dio išao je kasnom trajektnom linijom za otoke – sjeća se Martić osnivanja dalmatinskih dopisništva, za koja tvrdi da su bila kičma Slobodne Dalmacije. Upravo u tom periodu "Slobodna" je doživljavala procvat: tiraža se tih godina svojevrsne renesanse pisanog novinarstva kretala oko 150.000 primjeraka, što ju je, iza beogradskih Večernjih novosti, svrstavalo u sam vrh tiskovina u ondašnjoj državnoj zajednici.

Poslije Domovinskog rata, s ciljem unosa "svježe krvi", "Slobodna" je za mandata glavne urednice Olge Ramljak raspisala posljednji natječaj za "regrutaciju" novih suradnika, na koji se prijavila i moja malenkost, službeno kao dopisnik iz Šestanovca.

Tribalo je doći u Sinj u gradsku vijećnicu na testiranje. Nas četrnaest s jedne, a komisijski trojac, Davor Martić, Toni Paštar i Jadranka Sviličić, s druge pak strane.

– Ajme, koji je to bio konfužjun! Sada smo stvarno sve pokrili. Svako je mjesto imalo po jednog dopisnika, a neka dva ili čak tri. Znalo je među njima uvik onako malo zaiskrit. A Bože moj, ko prvi djevojci, djevojka njegova. Tako je bilo i s tim vijestima.

Sjećam se brojnih anegdota – dodaje Martić. – One su bile sastavni dio posla u vremenu kada nije bilo interneta niti mobitela. Ali ipak nikad nismo kasnili. Sve što se danas dogodilo sutra je bilo u novinama.

Najveće dežgracije događale su se na vjerskom polju. Procesije vezane uz vremenske (ne)prilike uvijek su nekako bile plodno tlo za učinit pogrešku.

– Tako jednom – domeće Davor – iz Sutivana se javlja Ivica Radić: "Šefe, šta nam je činit?", pita. "Večeras će biti ophod u čast sv. Roka. Ne znam oće li biti kasno da napišem par redaka." A šta da mu kažem nego da zove popa i pita oće li ili neće biti procesije. "Napiši tekst i šalji odmah. Izdiktiraj curama u stenobiro, one će još raditi." Napisa Radić, a u međuvremenu je pala kiša. I hvala Bogu, ništa od procesije. Slično se, Mladene, i tebi dogodilo. Dobro da si škapula glavu. Zvone telefoni jutro nakon Velikog petka i ljudi, onako bisni, pitaju jesmo li ludi ili pijani. U novinama naslov "Velika procesija sa državnim i crkvenim barjacima", a ni "p" od procesije. U međuvremenu je sneveralo.

Spustila se na Katune nenadinja Božja, potop epskih razmjera. Kako se "oprat", šta ljudima kazat? Zove jedan, mislim da se predstavio kao Jozo, i sav uznemiren pita šta uzimamo kada pišemo i objavljujemo takve budalaštine. Šta to radimo. "Nejašmić nije ni bio ni u crkvi, a kamoli hoda u procesiji. On vam je u Splitu. Rekla mi je žena da ga je vidila doli u pothodniku kad je išla na kolodvor, peče pizze u nekakvoj crvenoj traverši. Boga mi, triba vas zatvorit."

A ja ću, ko iz topa: "Jeste vi, gospodine, bili na procesiji?" "Nisam", odgovara. "Pa kako znate da nije bila?" S druge strane muk i spuštanje slušalice – smije se naš urednik onim stvarima koje su obilježile tijek vremena i zbivanja o kojima se pisalo i prije nego što su se dogodila. Moralo je tako. Neki su bili zauzeti ili odsutni, ali isto su htjeli prenijeti vijest iz svoga kraja.

Vrlo malo dopisnika imalo je mogućnost slanja tekstova faksom, dok su se fotografije ili filmovi slali autobusima, trajektima i vlakovima. Opet ni vijesti ni novine nikada nisu kasnile.

U svakom slučaju, urednici bi u pravilu uvijek stali u obranu svojih vanjskih suradnika i onda kad su bili krivi.

U prilog tome izdvojit ću jedan primjer. Taman prije Domovinskog rata na Klisu su u prometnoj nesreći poginule tri osobe. Dopalo mene da pišem o toj tragediji i zovem pokojnog Joška Kovača, kao eminentnog prometnog stručnjaka i sudskog vještaka, kasnije velikog HSS-ovca, da prokomentira situaciju. Već sutradan sekretar Komiteta Jozo Smodlaka dolazi do Kulušića s pitanjem zašto dajemo toliko prostora nepodobnim osobama i neprijateljima režima. Glavni urednik pristojno ga je saslušao i pomalo ironično zamolio da dostavi popis tih nepodobnih pojedinaca da može upozorit novinare da ih slučajno ne bi kontaktirali, pa koliko god oni bili stručni u svojoj branši. To je taj odnos kakav je u to vrijeme vladao na relaciji urednik – novinar. Zato je malo takvih kakav je bio Joško Kulušić – smatra Martić.

image

Legenda imotskog novinarstva Ivan Gudelj i Vedrana Šuvar, s Martićem 1994. godine

Stanko Karaman

Razvoj dopisničke mreže paralelno je naš dnevni list podigao na višu razinu. Ljudi su tada, tvrdi naš sugovornik, u novinarima vidjeli spasenje. Nije bilo potrebno, kao danas, da se najavite da ćete poći za nekakvom reportažom bilo gdje na otoke ili u Zagoru. Novinar je bio poštovan. Gospodin čovik. A ne kao sada, kad onaj drugi smatra da on vama čini korist iako vi njega na neki način reklamirate.

U vrijeme stvaranja vanjske mreže suradnika, pa i kasnije, nerijetko su na teren odlazili i sami urednici.

– Malo kada iza kolegija da bi koji novinar osta u redakciji. Svi su išli na teren, nije se biralo tko će što radit.

I s tih putovanja ima raznih anegdota i šaljivih događaja. Jednom prilikom dopa me je Brač. Njega smo uvijek dijelili na onaj gornji, gostoljubiviji, i donji, škrtiji. Zapa me je donji, kod jednog mještanina koji nam je dan prije nakon odrađenog posla obeća ribu. Međutim, ništa.

– Asti Boga, da ste došli jučer! Bilo je čudo – pravda se naš domaćin.

– Oće bit sutra? – pitamo.

– Ne znam kako će vrime.

– Baci onda koju bržolu, gladni smo.

– Nema mi žene.

– Onda bi najbolje bilo da prenoćimo.

Tu smo ga pogodili u žicu. I začas se na stolu našlo svakoga blaga.

A znali su neki sa sobom nosit i konzervu. Pa kada te nitko ne ponudi, ti staneš u po posla i rečeš: ‘"Judi, ima li tko malo kruha, da marendan, nisam ništa od sinoć."

Lijepi su to bili trenuci, nezaboravni. Ali radilo se tuta forca. Sa svakog ciljanog putovanja, odnosno po određenu vijest ili reportažu, ti si se mora vratiti sa još nekoliko usputnih.

Danas se vijesti ne mogu pisati iz redakcije. Ili mogu. Kopirati i malo frizirati. To nije to – smatra Davor Martić.

image

Ilija Maršić

Tom Dubravec/Cropix

Inače, ovaj doajen dalmatinskog novinarstva došao je u Slobodnu Dalmaciju 1971. godine, za vrijeme glavnog urednika Mira Jajčanina, i kroz svoj novinarski staž na svojoj je bugojanskoj "biserici" otukao brojne tekstove. Kasnije je bio urednik unutrašnjopolitičke rubrike, urednik novosti i na koncu dalmatinske redakcije.

Idejni je začetnik i osnivač specijaliziranog lovačkog mjesečnika Dobra kob, koji je uređivao sve do umirovljenja prije desetak godina. I danas honorarno nastavlja voditi i uređivati svoje "dijete", ali sada pod skutima HLS-a.

Glas Solina: Alo, jel Steno?

Kroz svoja sjećanja na nekadašnju dopisničku mrežu, važna karika u tom lancu slanja vijesti bile su i naše kolegice, stenodaktilografkinje ili kako smo mi to skraćeno nazivali "Stenobiro", pogotovo dok još nije bilo računala ni mobitela.

Posebno je to značilo prilikom slanja tekstova u večernjim ili noćnim satima kada se "hvatalo" zadnje izdanje, a sve da bi ujutro u novini imali šta friškiju vijest s nekog kasnovečernjeg događaja.

- Halo, dobra večer, jel Steno?

- Je Solinjanko naša, reci - odvratile bi odmah s druge strane kolegice budući da nije bilo teško prepoznati moj duboki alt, jer javlja si se s raznih brojeva telefona, di prvi uvatiš.

- Ajde, reci, šta imaš, za koju rubriku, koliko teksta - kazale bi potom ili ako su imale koga već na liniji rekle bi ti da će se javiti za pet minuta.

I tako, razminili bi par riči, proćakulale ako nije bila gužva, mada je navečer znalo bit posla posebno ako bi bile utakmice pa bi naši "sportaši" slali izvještaje.

Svi oni koji su, kao i ja, mnogo puta slali tekstove s bilo kakvog događaja u "Steno", znaju koliko je to onda bilo značajno, koliko je ta pomoć bila dobrodošla jer dok bi se ti vratija u redakciju odnekud, "proša vlak", probiven rok...

One bi ti i pomogle ako bi ti ponekad "sta mozak" jer si onako iz glave mora nekad drito diktirat ako je bija "cajtnot", a sugerirale bi ti ponekad i na smislenost rečenice jer ti nisi ima tekst prid sobom.

Jer, Bože moj, znalo se pisat i švrljat i na kuverti od kakvog računa šta si naša u borši, ako nisi iša za tin da ti se rokovnik napunija, a to bi se u ono vrime dogodilo, ispunilo, čas posla, jer se sve ručno zapisivalo.

I mi smo se novinari toliko izvještili da bi karticu teksta dok smo diktirali pogodili do u retka ili koliko bi ti već urednik reka da je ostavija prostora.

Nekad je na terenu bilo i malo "neurozisa" ako je bila gužva da sve pošaljemo na vrime, ali više je na kraju ipak bilo smija i lipih uspomena na to vrime.

Naravno i tajnice naše Redakcije, kao i Radio-služba ako se kojim slučajem slalo faxom, su bili važna spona prema večernjem uredniku ili za bilo koju drugu pomoć s terena, tako da smo svi zajedno na kraju, zajedno s fotoreporterima, uspješno činili tu mrežu oko pravodobnog slanja teksta. Tu su bili, naravno, i naši vozači iz redakcije koji su nas u to vrime znali vozit na zadatke ako je bilo potribno.

Je da su to bila vrimena mog dolaska u Slobodnu, dogodine evo i 30 godina od toga, ali dogodovštine i uspomene s terena i svih drugih naših kolega, iz svih drugih službi kroz to vrime, neovisno o dopisničkoj mreži, drago mi se sitit!

Mia Sesartić

Kako do informacija: Zovi popa, pa pulicjota

Teško se vratiti u ta prošla doba, tri desetljeća prije, kada smo u redakciji imali sasvim drugačiji način dolaska do informacija neophodnih tekst. Kako sada mlađim generacijama pojasniti da nam se tada život "vrtio", bio vezan za jedan telefonski aparat!

Onaj fiksni, redakcijski, neki sa okruglim brojčanikom, drugi malo moderniji sa – tipkama....

I na kojem nije bilo displeja sa informacijama o propuštenim pozivima. Ili si bio u zgradi "Slobodne", u redakciji kada je zazvonio ili si propustio važni poziv koji si čekao za završiti tekst.

Kao srednjoškolka sam počela s honorarnim radom u Sportskoj rubrici "Slobodne", a tada je veoma, veoma bilo rijetko da djevojke budu – sportski novinari (pratila sam plivanje i jedrenje), pa mi je često slušalica fiksnog telefona ostajala u rukama bez zvuka.

Naime, nakon zvonjave, kada bi se javila na poziv ženskim glasom, većina pozivatelja bi mi jednostavno spustili slušalicu, smatrajući kako su pogriješili rubriku jer gdje se to među sportskim novinarima javlja – žensko!

A sam dolazak do podataka, itekako mi je sada, s odmakom od tri desetljeća - smiješan!

Sportski urednici Zdravko Reić, Ivo Jurišić i Mijo Grabovac, tražili su odmah izvješća sa nogometnih terena, poglavito što smo tada pratili sve županijske nogometne lige, sa "glavama" svih dvoboja. Tada se sve radilo "ručno" sporovozno, tipkalo na makinji, lijepilo i slagalo slogove, novina je tek bila na pragu automatizacije i za sve je trebalo puno više vremena, nego danas, uz nemilosrdan ritam štampanja svih tadašnjih izdanja, za Zagreb, Rijeku, Dubrovnik, Osijek, Zadar, Šibenik, pa na kraju za Split.

I kako doći do rezultata, tko je pobijedio, tko je dao gol u npr. Islamu Grčkom ili Latinskom, kada u cijelom selu nema dva telefona.

- Mala, triba prvo zvati svećenika, a ako on nije bija na utakmici zbog obveza, bila je policija. Nađi najbližu policijsku postaju i pitaj. Znat će policjot koji je bio na osiguranju tko je dobija utakmicu – prvi mi je i osnovni bio savjet mojih urednika kako doći do rezultata.

A taj fiksni telefon bio nam je izuzetno važan i na početku Domovinskog rata. Ma, ne za zvati rodbinu, pitati kako su, ima li granatiranja, razaranja,... već kako doći opet do sportskog rezultata i objaviti ga na stranici, u našoj "Slobodnoj".

I to smo radili pod zračnim uzbunama!

Sportska redakcija je bila na prvom katu zgrade, i kada bi svi pod zvukom sirena odlazili u sklonište, mi, luđaci iz "sportske" smo ostajali u redakciji i bjesomučno telefonirali.

Tada je bila najbolja, najčistija telefonska linija sa drugim zemljama, nije bilo prekida, šumova u slušalici, i tada smo na miru mogli doznati pobjeđuju li vaterpolisti Jadrana u europskim bazenima (uzeli su početkom devedesetih i europsku titulu) i osvajaju li pokal košarkaši Jugoplastike, "skidaju" li naši plivači rekorde, što je s veslačima,...

Sandra Barčot

Dug popis: naši dopisnici

‘Slobodna‘ je imala i do osamdeset dopisnika iz velikih i malih hrvatskih mista, vrijednih i zaslužnih novinara i fotoreportera.

Zagreb: Josip Šmidt i Olga Ramljak

Zadar: Nikica Marinković, Abdulah Seferović, Jandre Širinić, Milan Komazec, Gordan Kurtović, Mario Vuksan, Davorka Mezić, Lada Stipić Niseteo, Josip Mudražija, Stanko Bašić, Šenol Selimović, Ivica Marijačić, Marijana Milanja, Drago Marić, Edvard Šprljan, Nenad Vertovšek, Damir Maričić, Predrag Opačić, Dražen Žura, Mišel Kalajžić, Vlado Ivanov, Branislav Grgurović, Željko Karavida, Doris Klarić, Andrija Lučić, Igor Petrovski, Nenad Marčev, Elvira Sterle, Robert Zorić, Andrijano Šandrić, Boris Artić, Minja Gugić, Nikolina Radić, Dijana Mijatović, Božana Sviličić, Ivica Gjergja, Stipe Juras, Ivica Nevešćanin, Lada Burčul, Ana Vučetić Škrbić, Jadran Palčok, Iva Ivanac, Ana Franić, Karmen Miletić, Silvija Domitrović, Tina Disopra, Jure Mišković, Luka Gerlanc

Šibenik: Omer Jureta, Ivo Mikuličin, Joško Čelar, Davorka Blažević, Jordanka Grubač, Marina Jurković, Marijan Džambo, Zdravko Pilić, Krešimir Gulin, Branimir Periša, Dragan Vlah, Zoltan Kabok, Denis Latin, Radovan Goger, Frane Miljević

Dubrovnik: Nino Salvia, Mato Jerinić, Milo Kovač, Olivija Gustin Čuljak, Luko Brailo, Davor Mladošić, Ahmet Kalajdžić, Gabrijela Bijelić, Paulina Peko Šalja, Anet Franić, Kate Šutalo Cvjetković, Antun Masle, Ante Bautović, Mia Jerić, Barbara Đurasović, Andrija Jarak, Jasmina Mrvaljević, Zvonimir Pandža, Tonći Plazibat, Željko Tutnjević, Admir Buljubašić, Krunoslav Dominiković, Pasko Filičić, Toni Ceović

Rijeka: Goran Zelić, Vladimir Rončević, Ivančica Celevska

Pula: Branka Žužić

Osijek: Tomislav Prusina

 

Zadarsko područje

Nin: Branko Božić

Pag: Dijana Vuleta, Josip Portada, Vesna Karavanić

Benkovac: Novak Novaković, Dinko Ožaković

Obrovac: Darko Gužvica

Preko: Jasna Marcelić

Iž: Slavko Govorčin

Biograd na Moru: Franjo Farkaš, Božo Došen, Pavle Glavaš

 

Dubrovačko-neretvansko područje

Ploče: Ante Šunjić, Srećko Rakić

Metković: Luka Prusac, Bariša Kaleb

Lastovo: Ilija Protuđer, Petar Grgurević

Mljet: Antun Vojvoda

Korčula: Željan Petković, Smiljan Žaknić, Dora Lozica, Nikola Perić

Blato: Dinko Oreb

Vela Luka: Ivo Cetinić, Tonči Donjerković

Pelješac: Matko Župa, Josip Ferri

Ston: Miljenko Essert

Visočani: Miho Dender

Slano: Drago Kralj

Gruda: Nikola Miljak

Konavle: Miho Katušić

 

Šibensko i kninsko područje

Drniš: Krste Mujan, Matilda Jelčić - Stojaković, Ante Vukušić, Vladimir Mojaš

Knin: Živana Juras, Andrija Matković, Rade Matijaš

Primošten: Simeona Pancirov

Murter: Mande Turčinov Ježina

Rogoznica: Vedrana Stočić

Vodice: Ante Talijaš

Tisno: Branko Pavlov

Skradin: Ivica Marasović

 

Srednja Dalmacija

Solin: Meri Maretić, Mia Sesartić, Željko Mužić, Vesna Žižić

Kaštela: Mario Jerčić, Marijana Matas, Mirjana Jurić, Jakov Žarko, Mario Mornar, Mate Bonacin

Klis: Sreten Mihovilović, Marijan Šarić

Trogir: Joško Brešan, Zvonko Kolumbić, Vinko Žaja, Gordana Dragan

Vrgorac: Igor Majstrović, Mate Primorac, Marko Matković

Imotski: Ivo Gudelj, Braco Ćosić

Zagvozd: Miljenko Čagalj, Ante Kristić, Vedrana Šuvar,

Brač: Branko Jakelić, Ivica Radić, Joško Nigoević, Robert Pešutić, Neda Kraljević, Grozdana Bošković

Hvar: Milan Lakoš, Mirko Crnčević, Tin Kolumbić, Duško Kovačić, Ivo Milatić, Ozren Đerek, Sofija Čavić, Katarina Žarkovački

Vis: Marko Pečarević, Dijana Švraka

Komiža: Bogoljub Mitraković, Edo Bogdanović, Igor Bjažević Lula

Šolta: Mirjana Blagaić, Teo Tomić

Trilj: Zvonko Šipić, Milan Sarić, Ivica Žuro

Omiš: Jerko Barbarić, Pero Livajić, Ilir Krasnić, Mihovil Popovac

Dugi Rat: Davor Grgat

Vrlika: Jure Plazonić, Boja Bavčević

Brela i Zadvarje: Milan Babić

Sinj: Toni Paštar, Stipe Blajić, Vito Perić, Marko Baković, Nedjeljko Musulin

Otok: Petar Norac Kevo

Makarska: Jakša Gareljić, Ana Dragičević, Ružana Kovač, Žana Šulenta, Vedran Ribarević

Šestanovac: Mirko Kovačević, Mladen Nejašmić

I još je mnogih koji su svoj trud i znanje utkali u povijest ‘Slobodne‘, na čemu smo im zahvalni.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. travanj 2024 15:34