Kažu da ljudi u Dalmaciji ne pitaju za cijenu kada su u pitanju tri stvari - rođenje, vjenčanje i smrt. Upravo u pirovima Mijo Marić iz Amižića u Gornjoj Žrnovnici vidio je priliku za biznis, točnije povezao ih je sa svojom starom ljubavi – golubovima.
- Počelo je tako – kaže Mijo – što mi je supruga Žana gledala turske serije i u njima vidjela kako mladenci ulazak u bračne vode obilježavaju puštanjem golubova, para ili više njih. I kaže ona meni jedan dan: 'Imaš ih u golubarniku preko svake mjere, daješ ih kako te tko pita, pa zašto s tim svojim golubovima ne bi napravio posao?!'
Prethodno sam vam ja 40 godina držao kuniće, baš bio klasni uzgajivač, išao na izložbe, bio prvak Hrvatske tri puta, ali troškovi i zdravlje mi više nisu dopuštali. Od golubova nikada nisam odustao, ali kada sam makao zečeve, opet sam popunio gulubarnik, i to ne jedan nego dva. Bio sam, priznajem, skeptičan oko ženina prijedloga, ali je ona ispala u pravu.
Najam i dostava
Danas ima, rječnikom struke rečeno, i najam i dostavu golubova za sve prilike. Ova druga opcija znači da Mijo, zavisno od broja koliko mu traže, smjesti golubove u kaveze ili košare, potrpa ih u auto i pravac pred crkvu.
- Ja vam imam svoj sistem rada, uigrani protokol. To znači da se dan prije ili jutro prije vjenčanja golubovi tuširaju, golubaru se ukrašava izvanka, a unutra ide pržina ili slama, da imaju obaviti ono, znate već što. Obvezni je moj ritual da s golubovima uđem u crkvu, ja uzmem svetu vodicu i prekrižim se, a njih poškropim. Kada mladenci iziđu iz crkve, ja sam taj koji ih prvi dočekuje. Imam svoje radno odijelo, kapu i majicu s logom. Kratko im objasnim što i kako raditi, a prije nego li ih puste i sebi zažele sve što ide, održim im kraći govor. Znate ne možete biti matun, a ovo raditi - pojašnjava golubar Marić.
Da bi jednog goluba pripremio za ceremoniju vjenčanja treba mu oko šest mjeseci. Najbolji od svih vrsta pokazao mu se bijeli pismonoša.
Penjanje na zvonik
- Najprije ih dva mjeseca puštam da lete tu oko kuće, da dobro sebi u glavi skeniraju teren. Isprobavao sam ja razne metode, pa sam ih tako nakon te uvodne faze iduće četiri mjeseca nekada na trening vodio kilometrima daleko od Amižića. Međutim, kada bi na nepoznatu lokaciju poveo 10 ili 20 golubova, događalo bi mi se da bi ih gubio u povratku. Vi kada pustite njih 20 odjednom, oni su prilično uočljivi, plus što mladi nemaju iskustva, pa će ih prije napasti grabežljivci. Zato ih već dugo i treniram na pirovima, dok drugi rade - pojašnjava Marić i nastavlja:
- Kada golub odradi svoj program na vjenčanju, on se obično popenje na zvonik crkve ili negdje drugdje visoko. Kada ih vidim tamo, ja sam siguran i mirne duše mogu ići doma. Može biti oluja, može derat bura, kiša, ali oni lete u svim vremenskim uvjetima, neovisno o temperaturi. Oni u pravili na zvoniku noće i čekaju jutro.
Vraćaju se uvijek jedan po jedan, nikada u formaciji, i ako ih nema do 8.30, najkasnije 9 sati, ja znam da im se nešto desilo. Kobac im je najveći neprijatelj, pa jastreb. Moji golubovi za razliku od kaštelanskih ne vole aerodrome, zrakoplovi ih jednostavno zblese, pa zato izbjegavam raditi to područje, kao i Trogir, Primošten...
Širenje posla
Mijo je posao počeo širiti i na Hercegovinu. Pun ponosa priča kako mu se baš iz Vira vratila jedna golubica, koju je dao u najam, što znači da je on nije pratio.
- Dobio sam je od jednog kolege iz Benkovca, bila je sva bezvezna, ali kada sam vidio da se nakon svega 20 dana treninga tu oko kuće vratila s 90 kilometara zraćne udaljenosti, shvatio sam da ima pravi letački gen. U takvim prilikama, znate, daju se golubovi koje ste otpisali, kao što sam imao slučaj u Livnu neki dan. Došli su ljudi, ja sam im spakirao par u kutiju, sve objasnio i oni su ih sami pustili – kaže Mijo Marić.
Njegova cijena po piru kreće se između 300 i 400 kuna.
- To vam je za pokrit hranu i lijekove golubovima, meni za prijevoz. Nema tu velike zarade. Moja najveća zarada su zadovoljni klijenti. Kada sam neki dan jednoj mladoj s Čiova javio da su mi se nakon njezina vjenčanja prvi put u karijeri golub i golubica vratili zajedno, u paru sletili tu na terasu u 8.30, skakala je od sreće, zvala i pričala svojima po svijetu - veli Mijo.
Suprotno stereotipima kaže da su golubovi vrlo pametna stvorenja. Nikada ga nisu osramotili tipa da su se nakon puštanja u nekoga ili nešto zabili.
- Jesu li se barem izneredili gdje nisu trebali?
- Nikada!
Kažu da je to sreća?
- Onda bi vam ja bio najsretniji čovjek na svijetu - uzvratit će golubar iz Gornje Žrnovnice.
- Golub, kao i čovjek, mora imati sreće. Bez nje, i da je najbolji letač na svijetu, lako će stradati. Kada se digne na nepoznatom terenu, on traži svoj put. Radi tri đira: prvi da upozna kraj, drugi da se malo orijentira, u trećem on hvata pravac, da bi u četvrtom konačno krenuo doma, za destinaciju - kaže golubar Marić.
Na njega i njegove ljubimce već su se navikli svećenici i časne sestre po crkvama. Tek mu je jednom jedna časna u Gospe od Zdravlja u Splitu prigovorila zašto s golubovima ulazi u crkvu.
- Odgovorio sam joj da su i oni Božja stvorenja, a da je crkva svačija - ispričao nam je Mijo.