Marljivi djelatnici gradske komunalne službe ne obilaze često Kocunar i bogu hvala da je tako. Što bi tek bilo da službenim vozilima prelaze opasno raskrižje u četverotračnoj Velebitskoj ulici, gdje se i "gaserima" tresu gaće dok se u panici osvrću lijevo-desno s nogom čvrsto na kočnici. Ovako je ta trauma rezervirana samo za 4000 stanovnika novijih nebodera i derutnih jednokatnica s perilicama rublja u dvorištima. Nema tu semafora. Ima tek nekih papira u gradskim ladicama, floskule "imovinskopravi problemi" i očaja Ante Parčine, predsjednika Vijeća kotara.
– Po GUP-u iz sedamdesetih, u planu je da dobijemo izlaz iz Mosećke ulice na Zagorski put. Dionica od 150 metara spasila bi nas da ne idemo na tu opasnu Velebitsku, a ona nam je sada jedini izlaz. Ali, eto. Nemar Grada. To je isključivo njihova krivnja – ne libi se Parčina upirati prstom. Kocunar im je zadnja rupa na asfaltu, ma koliko ih preklinjali za pomoć. Njega, kaže, ne zanimaju stranke, prijavljen je kao nezavisni kandidat, ovo mu je drugi mandat, a hoće li sada u treći, nije siguran. Dosta mu je svega.
– Godinama nas zanemaruju. Nemamo gradskog vijećnika da gura naše ideje. Uvik je tako, ko bliže oltaru, bolje misu čuje. Ali ne moraju nan ni dalje pomagat, mi ćemo se krpit s ovin malin proračunon samo da nan napokon riješe tu cestu. Projekt od dva milijuna kuna! Upozorava san gradske službe, obećavali su, ali pomaka i dalje nema – ogorčeno će čelnik malenog kotara, rastegnutog od nathodnika do prepoznatljive Motike, zagrljenog ulicom Domovinskog rata, Solinskom cestom i Zagorskim putem.
Ima i svoj mali spomenik revoltu građana i lokalpatriotizmu – oznaka "Kocunarski prilaz I" s išaranim slovom "o". Protestiraju zbog naziva "Kocunar", kad je on, tvrde nam, od pamtivijeka "Kacunar". Ime je dobio po latinskoj riječi "cotis", imao je puno kamenih kukova.
Urbanistički bipolarni poremećaj
Sad je pun nebodera i okućnica obraslih u draču, urbanistički bipolarni poremećaj. Na jednu bandu raste kupus među odbačenim trokolicama, hodalicama i mopedima Tomos, na drugoj arhitekti daju mašti na volju. Ono nogostupa što ima, bilo bi bolje da ih nema. Cesta diskriminira, mogu se njom mimoići dva Smarta, ali ako vozite terenca – zaboravite. Govori nam jedan sredovječni stanovnik da kad je on tu došao, asfalta nije ni bilo.
Dobra komunalna vila s čarobnim zapisnikom imala bi ovdje posla iako glavnina kotarskih sredstava odlazi na uređenje ulica. No, dobro. Pitamo Parčinu što Grad koji već četiri desetljeća uspješno ignorira problem s cestom može učiniti da stanovnicima poboljša život.
– A konkretno, mogu nan pomoć uredit istočni dio kotara bliže Motiki, spomeniku težaku. Planiramo smanjit površinu za pse napola i napraviti rekreacijsku zonu, dječje igralište ili park – ali, odmahuje rukom, nije ni to. Već su oni krenuli u nekoliko projekata, izvedba im je jednostavna, no zapelo je, opet, u škafetinima Banovine.
– Grad mora izdat dozvole za uređenje parkinga ispod dječjeg igrališta i vanjske teretane. Površina je već prenamijenjena. Urušen je prilaz, moraju nam dat i tu odobrenje, čekamo mjesecima. Garaže nećemo ni spominjat. Imamo ljekarnu, bez pošte možemo, ali bez ambulante teško. Voljeli bi da liječnik obiteljske medicine dođe. Makar da mu Grad pomogne s prostorom – predlaže Parčina.
Oko 100 tisuća kuna potrošili su na "street workout" park. Nije to bila najpametnija odluka u povijesti upravljanja mjesnim odborima, ali – mladi su tražili. Projekt teretane na otvorenom pošteno ih je zakočio, no barem mogu reći da su nešto primjetno napravili. Osnovnu školu dijele s Kmanom, imaju vrtić, imali su i Torcidu, ali čak se i ona raspala.
Estetski dojam ulica popravljaju tek grafiti. Da ovuda prošetaju oni policajci koji tinejdžere po društvenim mrežama kažnjavaju sa po sto eura globe ako napišu "ACAB", ne bi im bilo po volji. Ali ima i živopisnih: "Probali smo sve, nismo znali reći ne", "Kacunar cili za program živi", "Speed heads", "Ne zovi mama doktora, zovi čovika", "Kacunar komuna"... Tu su i neizostavni kukasti križevi, uhata U i U2.
Prazni su zogovi za balote, glomazni otpad rijetko se kupi, crkva se šćućurila među neboderima. Čepovi od piva ispred kvartovskog dućana urasli u beton svjedoče da nema kafića do zidića. Tu se četvorica bradatih mještana nogu dignutih na palete prisjećaju starog Kaltenberga.
Pekara radi do podne. Miriše deterdžent s odjeće zakačene na balkonu prvog kata nedovršene trokatnice. Neka žena s njega trese tapet po antiknoj ploči trgovine ugašene još u vremenu dok je bilo popularno sve nazivati "commerce".
Mali kvart s velikim infrastrukturnim problemima.
Sve ide na komunalne zahvate
Popravci javne rasvjete, radovi na nogostupima i postavljanja rukohvata plaćaju se iz kotarskih sredstava koje Grad na početku godine dodjeljuje. Ugrubo, mjesečno je to deset tisuća kuna.
Malo-pomalo, čitav proračun otpadne na manje komunalne zahvate, pa vijećnicima ni ne ostaje prostora da razmišljaju što bi s novcem.
Upitna je svrha kotarskih vijeća kad volonterski rade kao komunalci.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....